Beton br.196
Sreda 20. jun 2018.
Piše: Selvedin Avdić

Autobusne bilješke


Za nas život stoji. Samo nam se čini da se pomjeramo. Kao kada sjedimo u parkiranom autobusu - vozilo pored našega polazi sa perona a nama se učini da se i mi krećemo. Ali ne, nigdje mi ne idemo. Vrijeme prolazi, život stoji. Sjedimo u parkiranom autobusu.


Na zagrebačkoj autobuskoj stanici bunim se zato što vozilo koje sam dočekao više liči na porodični automobil nego na autobus. Tješi me zemljak, sezonski radnik: “Smiri se, vidjećeš kako je unutra lijepo, ima klimu i kožna sjedišta”.

Godinama se vozim autobusima. Izbjegao sam bezbroj nesreća, prespavao lijepe prizore, slušao svađe, ogovaranja, udvaranja, prijetnje, molbe, poljupce, šamare, šuškanja petinga i vrećica od kikirikija. Pročitao sam puno knjiga i novina. Satima razgovarao sa ljudima koje više nikada nisam sreo. Čekao. Jednom sam i ja vidio risa i jednom sam prisustvovao otvaranju svijeta.

Sprijateljio sam se s nekoliko vozača, častili su me bronhi bombonama i kafom u plastičnim čašama. Kada su pitali putnike koji film žele da gledaju - “akcioni ili ljubavni”, glasao sam za akcioni. Neki od njih vozili su bez prestanka 20 sati, mijenjali košulje na benzinskim pumpama i govorili: “Eto, sad sam ko nov”.

Neke sam ispratio u mirovinu. Sreo sam jednog. Nosio je plastičnu vrećicu s paradajzom i rekao mi: “Eh, kakva su to zlatna vremena bila. Ali, nije ni sada loše, vidi sad i ja mogu da nosim papuče”.

Klap, klap, otklapao je kao stari “Man”, vješto pretekao dječija kolica i skrenuo iza tezge sa sirom.


...

Mislim da sam prije desetak godina imao dobru šansu da smanjim svakodnevnu nervozu samo da sam imao bolju koncentraciju. Putovao sam autobusom i posmatrao krajolik kroz koji smo prolazili. Odjednom, bez ikakve najave, kao da mi je neko ispred očiju postavio nekakav filter, svijet mi se učinio sasvim drugačijim, s bezbroj privlačnih mogućnosti prema kojima treba samo pružiti ruku. Bile su to sasvim male stvari, ali dovoljne da mi promijene život ukoliko im se posvetim.

Zaspao sam s čelom na staklu i uz te umirujuće misli. Kada sam se probudio zaboravio sam sve što sam vidio, razumio i zaključio. Koliko god sam pokušavao da se prisjetim, ništa nije ostalo izuzev slike ribara koji ispod kišobrana, u savršenom miru, mota cigaru jednom rukom. Zbog toga mi je danas, od cijelog tog spektakularnog “otvaranja svijeta” ostala samo želja da postanem ribar.

I to onaj prijeratni: sa zelenim ruksakom na leđima, u rancu badelov konjačić za ribara, a za ribe zdenka sir i vekna hljeba. Da sve radim kako se nekada činilo - do okuke rijeke dođem lokalnim vozom, siđem do vode, naložim vatricu, postavim lončić s kafom na nju, smotam cigaru jednom rukom i sjednem na kamen. I onda polako, natenane, zaboravljam jednu po jednu stvar.


...

Kad su sve mogućnosti iscrpljene, korisno je sjetiti se da pored nekog potoka postoje dva kamena na kojima vrije voda za kafu.

Komad sira, kriška hljeba, tri pelinkovca, pola limuna, tri cigarete… I to je, otprilike, to. Ali, prije toga ima puno posla da se zategne sve što je nabrano.

Čitam novine u kojima Drago Mlinarec kaže: "Razmišljao sam uvijek je li moguće proživjeti život, a napraviti najmanju moguću kolateralnu štetu..."


Volio bih ponovo naučiti hodati, ovaj put kao Zuko Džumhur. Njegov hod podsjeća na golubiji, skakutav je i isprekidan – da bi se osmotrio novi prostor osvojen nakon nekoliko koraka. Ako naučim hodati i gledati kao on, manje ću teturati, jasnije ću vidjeti.

Takav je plan.


...

Nije pametno čitat Ciorana tokom ovakvog dana. Jer, on sasvim iznenada može ovako nešto napisati: "Uz moju me zemlju drži potreba za još većim očajem, želja za još većom nesrećom. Rumun sam zbog temeljnog samoponižavanja svojstvena čovjeku. Nema ničega laskavog u činjenici da pripadam tome narodu, osim moje težnje da trunem u bolima za koja nisam odgovoran... Drugi ljudi jesu ili nisu. No, niko nije malo, kao što smo to mi..." Let’s get lost dok se voziš pored napuštene javne banje u Tičićima, gdje se magla miješa sa isparenjima vodonik sulfida a siluete kostoboljnih nena u pravilnoj koloni promiču po horizontu izbodenom plastovima sijena. Let’s get lost u autobusu, pored termoelektrane, hotela Sretno, mostom preko Zlokuća, smeđe rijeke, divljih deponija, kroz kišu, ispod izgrebanog neba. Lets get lost in a romantic mist.


Cendrars u ostrvima može vidjeti zgurene jaguare. Tražim ih kroz isparenja termoelektrane. Glasaju se iz magle.

Kaže mi čovjek da je vidio risa kako pije vodu ispod Lašvanske petlje. Kad je podigao glavu, kune mi se očevidac, očnjaci mu deset centi dugački. “Grabi uzbrdo po ledu ko srndać”, još mi je rekao. Ja sam njemu ispričao da imam džemper star 30 godina, a još grije ko mladić.


...

Igra je uvijek ista: ko će prvi vidjeti more. Obavezno more, nikada rijeku ili konja. Zato što mora ne može biti previše.

Traje borba na život ili smrt. Za komadić plave boje iza svake oštre okuke.


Aleksandar Makedonski imao je oči različite boje – zelene i plave. Govorio je da u svemu može vidjeti dvije strane.

Muškarac preko puta pokazuje kroz prozor i kaže saputnici: “Ostalo je vrlo malo svijeta kojeg smo voljeli”.

Ili tako nešto.


Kuće su povezane žicom i ugašeni su im prozori, kao u strašnoj pjesmi koju sam prvi put čuo u djetinjstvu. Oslobođeni psi laju na mrak. Šutimo. Približavamo se našoj kući.


...

“Da li ste vi onaj iz Srpskog idola?” - upitala me žena u nikabu. Njen bradati muž prijazno mi se nasmiješio. Nasmiješio sam se i ja njemu a naš mali autobus sa sićušnim kineskim sjedištima veselo je zavijao iznad Bulajićevog mosta na Neretvi.


...

Zaboravio sam u autobusu knjigu “Satanin dnevnik” Leonida Andrejeva. Pitam vozača da je nije pronašao. Odmahuje glavom i telefonira kolegama: “Jesi li našao u vozilu Satanin dnevnik? Jeste. satanin, tako je...” Pa opet, viče, valjda slaba veza: “Ima li kod tebe Satanin dnevnik? Knjiga...” I opet: “Je li kod tebe ostao Satanin dnevnik?”

Ne znam šta putnici rade za to vrijeme. Sklanjam pramen kose koji mi nije pao na čelo.


...

Ustao je sa sjedišta i s raširenim nogama u savršeno čistim čizmama stao ispred vrata autobusa. Dlanovima je zategao kosu i pažljivo smjestio šešir na glavu. Stezao je nervozno dršku od torbe dok je vozilo usporavalo. Vrata su se otvorila, udahnuo je duboko zrak u nozdrve, nasmijao se, mahnuo mi rukom i zakoračio u noć. Za mene je to bio kraj putovanja, za njega tek početak. Revolveraš je stigao u grad.

Godinama poslije, leukemija mu je svukla kosu. Kapa od sintetike bila je puna sitnih bijelih grudvica, meni sasvim nepoznatog porijekla. Pričao mi je da je arogantnim ljekarima postavio filozofski problem, zaboravio sam koji, sigurno neki o smrti. Ljekari su gospodstveno prečuli pitanje.


Najčešće sjedim u autobusu između Zenice i Sarajeva. Na istoj relaciji putovao je i Semezdin Mehmedinović kada je napisao ovu pjesmu:

Žena na sjedištu do tebe

razgovara sama sa sobom

U redu – kaže – u redu

samo bez dodira

Sve se oči okreću prema tebi,

ti se također okrećeš

tražeći krivca;

postiđen

gledaš u nazad,

ugrizeš svoje rame


...

Žena na balkonu lomi ruke smrznute košulje. Rukavi odskaču po betonu. Ne čujem, ali mora da zvone. Starac me gura laktom i kune: “Dabogda nemala”. Do kraja putovanja ne prestaje vrtit glavom.


- Noću ne otvaram prozor. Magla svijetli oko napuštenih kuća. - Ne plaši se. To je samo fosfor iz kostiju bivših stanara.


...

U vrijeme praznika autobusi su puni bivših zemljaka. Lako ih je razlikovati, veseliji su od ostalih putnika i neprestano nekome nešto pokazuju kroz prozor. Smiju se na svako prepoznavanje. Uživam u njihovoj radosti.

Očekuju da sve bude isto u gradovima koje su ostavili. Stare prijatelje doživljavaju kao čuvare muzeja koji se brinu o sjećanju i eksponate pažljivo pomjeraju samo kada brišu prašinu. Razočaraju se kada vide da ništa nije isto, da su sjećanja izblijedila, da su oštećena ili ukradena, da stari prijatelji stare, postaju zaboravni i mrzovoljni.

U povratku se ljute na vozače autobusa:

“Kakva je ovo seljačka muzika?”

Pušimo na benzinskoj pumpi. Hladno nam je, umorni smo, aparat za kafu ne radi. Muškarac, elegantan kao mladoženja, nudi mi da zagrizem njegovu čokoladu.

Radio emituje prognozu za pomorce - bura od šest do šesnaest čvorova, vidljivost od deset do dvadeset, zbog sumaglice mjestimično smanjena na četiri kilometra.

“Dok god sanjamo naše mrtve, znači da smo u nedjeljivom svijetu” – napisao je Mirko Kovač Filipu Davidu.

Kada sam ga prvi put vidio bio je početak marta, kupovao je cvijeće. Lijep, kao i uvijek. Hladan vjetar širio mu je mantil, tanak kao košulja. Skupljao ga je oko tijela. Dok sam prešao ulicu on je već nestao. Od tada sam ga vidio još sedam puta. Najčešće je jako ličio na sebe, samo jednom tek neznatno. Ali, znam da je to bio on. Jer, tako mrtvi pronađu način da nas podsjete na sebe. U jednom, nedjeljivom, svijetu.


Probijaju tunel kroz planinu. Tek je početak ljeta, a svi su jako preplanuli.

Boja njihove puti ne upoređuje se sa bronzom, zlatom, čokoladom... Ne, oni su tamni kao katran, zemlja, džehennem i mrak.


Fernando Pessoa ubio se pod svojim osamnaestim heteronimom po redu pojavljivanja – Barun od Teive. Pessoa ga je zamislio kao mislioca nesposobnog da kako treba završi ijednu misao.

Najveći dio života Barun je proveo u Pessoinim nedovršenim rukopisima. Kada je 30. novembra 1935. godine iskoračio iz njih okončao je život svoga tvorca. I to je jedino što je do tada uspio da završi.

Tek 69 godina poslije Antonio Tabuchi uredio mu je knjigu “The Education Of the Stoic”.

Nisam je čitao.


...

Jutro je, a mrak se širi kao mrlja na stolnjaku. Čekam da izblijedi od sunca i bude kao smog siv. Više mrtav nego živ.

Mikser arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.