Beton br.28
Utorak 18. septembar 2007.
Piše: Agata Juniku

Asfaltiranje Titova puta

Uz 21. Eurokaz (Zagreb, 27. 6 – 4. 7. 2007)

EUROKAZOV PROJEKAT TITO

 
Ovaj tekst - već samom činjenicom da doslovce niti ne spominje „lošiju“   
polovicu festivala, dok i onu „bolju“ opisuje u vrlo suženoj perspektivi - ne
pretendira da bude kritički osvrt na estetske vrijednosti predstava viđenih 
u sklopu ovogodišnjeg Eurokaza.

Eurokaz je festival koji je - u hrvatskom, a prvih godina svog postojanja i u mnogo većem jugoslavenskom kulturnom prostoru - godinama marljivo imao funkciju široko otvorenog prozora s (ipak) vrlo selektivnim, ili nazovimo ga profiliranim, pogledom na bjelosvjetsku novokazališnu umjetnost. No, umjetnička voditeljica Gordana Vnuk je prošle godine, za vrijeme jubilarnog dvadesetog izdanja, najavila mijenjanje dominantno prezentacijske paradigme festivala u produkcijsku. I tako je za ovo ljeto, dakle već prve godine u „novoj eri“, Eurokaz imao veliku produkcijsku i teorijsku ambiciju: putem osam za tu priliku naručenih predstava i nešto popratnih događaja definirati, te po mogućnosti revalorizirati, simboličnu ali i realnu ostavštinu Josipa Broza.
Projekt koji je pripreman pune tri godine inicirao je kazališni redatelj Branko Brezovec, stalni umjetnički suradnik Eurokaza te jedan od članova hamburškog dramaturškog tima Gordane Vnuk za vrijeme njezine intendature u kulturnom centru Kampnagel. S obzirom da je Brezovčeva ideja i realizirana u koprodukciji s tom uglednom njemačkom institucijom, projekt Tito proizveden je i prikazan prvo u Hamburgu, a desetak dana kasnije, u za tri predstave „podebljanoj“ verziji, i u Zagrebu. U hamburškoj dramaturgiji, radni naslov glasio je „Tito - Treći put“, a s obzirom da su se financijski uključile najznačajnije njemačke i evropske kulturne instance, organizatoru je omogućeno da priredi studiozni popratni program koji je publici imao ponuditi bazični referencijalni okvir - od glosarija do okruglih stolova i predavanja, pri čemu je svakako najveća zvijezda među teoretičarima bio Slavoj Žižek.

 

ZAGREBAČKA NEMOGUĆA MISIJA

U Zagrebu - gdje su didaktički zahvati, dakako, bili manji, ali simbolični ulog teme i horizont očekivanja mnogo veći, a zadatak, metodološki, tim teži - projekt mijenja kako ime, tako i program: „Tito - Četvrti put kao nadnaslov čitavog projekta usmjeruje pozornost na neideološki, na umjetničkim pretpostavkama zasnovan pristup temi. Četvrti put, kao filmska klapna, kao četvrti pokušaj, umjetnički put koji nas odbacuje dalje od onog političkog Titova ‘trećeg puta’ između kapitalizma i komunizma, između Istoka i Zapada.“
I upravo ovaj dio festivalskog uvodnika citirat će se u kritičkoj refleksiji - koja je uslijedila nakon odgledanih osam predstava, okruglog stola o „Titovom učinku“ i Žižekovog predavanja o vezi staljinizma i čovječnosti - kao „najslabija karika“ Eurokazovog Tito-koncepta. Odnosno, kao neuralgični čvor u kojem leži odgovornost za osjećaj zakinutosti (detektiran kako u „stručnoj“ tako i u „široj“ javnosti) zbog, istina, ne baš precizno definiranih ali svakako neispunjenih očekivanja, pa u neku ruku čak i zahtjeva spram festivala.

Doista, teško je povjerovati da Vnuk i Brezovec vjeruju kako je moguće pronaći ideološki nekontaminirano gledište s kojeg bi se mogla prokazivati tuđa ideologičnost. Za pretpostaviti je da oni ipak jako dobro znaju kako je svaka praksa imanentno politička te da je neideološki umjetnički pristup bilo kojoj temi, a naročito Titu, zapravo nemoguća misija. Mnogo je vjerojatnije da su ovu soft-floskulu s krilcima potpisali iz pragmatičnih razloga: što da bi prevenirali eventualne prozivke s političkog desnog centra koji je na vlasti, što da bi pozvani autori u projekt ušli sa većim osjećajem slobode (i/ili manjim osjećajem obaveze) spram teme, što da bi marketinški bili efikasniji. No, čini se da su previdjeli kako su sve tri navedene djelatnosti (politika, umjetnost, ekonomija) natopljene dominantno ideologijom koja rado kupuje ama baš sve, pa i Tita - u skupštini, kazalištu ili WC-u, na plakatu, šalici ili upaljaču. Propustivši priliku da se politički pozicionira spram kompleksne teme koju je zadao, Eurokaz se tako po automatizmu priklonio poziciji sa koje se od Tita može stvoriti - kao što je Srećko Horvat u svojoj kritici primijetio - „samo fluidni označitelj koji je mogao dozvati bilo koje označeno“.
Stanovito razočarenje i gorčina onog dijela javnosti kojoj naslijeđe Josipa Broza nije puka roba ili neobavezni suvenir, već važna točka u „sentimentalnom odgoju“ (shvaćenom na floberovski, dakle i politički, način), posve su razumljivi. U tom smislu, bilo bi doista mnogo zanimljivije i riskantnije, ali politički i umjetnički relevantnije, da je festival - umjesto takozvanog neideološkog pristupa Titu - ponudio i otvorio pristup primjerice temi raspada Jugoslavije, i/ili Domovinskog rata, i/ili simptoma (re)fašizacije prisutnih u svim državama formiranim na teritoriju nekadašnje federacije itd, odnosno da se usudio zagrebati u neku od zajedničkih nam neuralgičnih točaka recentne povijesti, ali i sadašnjosti. Sigurno je da se i tim putem - pravo zbori gore citirani Horvat - „moglo doći i do Tita (tj. označenog).“

Pionir, šišmiš, blind memory  / Foto: Srđan Veljović, Transponovanje, Džoni Racković

VLAST ILI STRAŠNA LJUBAVNICA

No, bilo bi pretjerano i netočno odgovornost za efekt „pucnja u prazno“ prebaciti isključivo na trenutak nepromišljenosti festivalskog vodstva. Udicu „univerzalnog označitelja“, svjesno ili nesvjesno, zagrizli su i neki od pozvanih autora. Pa su proizveli predstave na temelju ili suviše doslovnih, ili simplificiranih, ili karikiranih, interpretacija životnoga puta Josipa Broza, jugoslavenske federacije, pokreta nesvrstanih - začinjeno, dakako, klišeiziranim „općim mjestima“ koja bi trebala da budu dokumenti o njegovom narcističkom umu i hedonističkom tijelu. Tezu o navodnoj zapovjednoj odgovornosti Eurokaza najefikasnije ruše upravo oni autori koji su - vješto zaobišavši ideologiju neideološkog pristupa tj. zamku fluidnog označitelja - Tita doista shvatili kao temu, tj. kao označeno. Isto označeno se, naravno, uvijek može povezati s različitim referentima pa se tako i samo pretvoriti u označitelj(e), ali ovakvim pristupom na djelu je njihova slobodna igra, a ne totalna rasprodaja. Ostavimo li Lacana i Derridu po strani, prosto rečeno: Tita i njegovu „ostavštinu“ najkompleksnije su promišljale one predstave koje se njime uopće nisu direktno bavile.
U predstavi koja je otvorila Eurokaz - Weddings and Trials, ili pak Vjenčanja i suđenja, u režiji inicijatora cijelog projekta Tito Branka Brezovca - Tito je ostavljen po strani kao nijemi svjedok koji se, na video snimci koja se neprekidno ponavlja na dnu prostora scenske igre jednostavno - brije. Sastavljena od dijelova drame Slava Gabrielea D’ Annunzija i pripovijetke „Crna orhideja“ Edvarda Kocbeka, predstava je komentar društvene zbilje u kriznim vremenima, parabola o vlasti kao „strašnoj ljubavnici“ koja uživanjem vodi do uništenja i samouništenja. Za plesnu predstavu Betwixt and Between - Tito u Indiji njemačkog koreografa Felixa Ruckerta moglo bi se pak reći da se mnogo više bavi procedurama proizvodnje i razgradnje identiteta u neoliberalnom kapitalizmu, nego politikom nesvrstanosti i kulturološkim pomirbama koje su kroz ovu politiku provođene.
Muzički performans Zeleno, zeleno - koji uz Damira Bartola Indoša i Zlatka Burića Kiću (članove nekadašnjeg Kugla glumišta) supotpisuje autorski tim od dvadesetak suradnika - rekonstruira ideju politike nesvrstanosti, dok suprotstavljajući stvarni prostor nekadašnjeg Međunarodnog studentskog kluba prijateljstva i fikcijski prostor sadašnjeg Prihvatnog centra za strance, istovremeno tematizira pojavu nezakonitih migracija, kao posljedicu procesa prvobitne akumulacije kapitala koja se događa u postkomunističkim zemljama. I konačno, kao treća tematska linija u predstavi provlači se tema zagrebačkog ultraljevičarskog kruga aktivnog početkom 70-ih godina prošlog stoljeća. Svojevrsnom temom u ovom slučaju može se smatrati i sama metodologija rada na predstavi, tj. traženje optimalnog modusa proizvodnje u kolektivnom umjetničkom radu, ispitivanja grupnih dinamika te generacijskih razlika u tretiranju i organiziranju memorije.
Inače, ideja za predstavu Zeleno, zeleno, i njezin okvirni tematski korpus, nastala je prije Eurokazovog poziva na sudjelovanje u projektu Tito. Ipak, nije riječ samo o pukom koincidiranju nekoliko označitelja, već i o njihovoj korelaciji. Pri kojoj se esencijalnim zadatkom ispostavlja - u širokom luku izbjeći trivijalizaciju, upozorava Burić:
„Nismo se bavili Titom u smislu je li on bio diktator ili ne, ali takva jedna gigantska povijesna ličnost, u svakom slučaju za ove prostore, je neki okvir koji ne možeš izbjeći da utječe na tvoje mišljenje. Na čudne načine. Prvo, da misliš o antifašizmu, o tragediji staljinizma, onda o tim našim osobnim pričama, tj. religioznom stavu prema njemu... to su neki okviri koji ti definiraju energiju kada se uopće bilo kako dotakneš tog vremena. Pravi problem leži u tome kako da napustimo tu borbu unutar slika i simbola, a da zagrebemo po pravim stvarima.

Bilo bi doista mnogo zanimljivije i riskantnije, ali politički i umjetnički relevantnije, da je festival - umjesto takozvanog neideološkog pristupa Titu - ponudio i otvorio pristup primjerice temi raspada Jugoslavije, i/ili Domovinskog rata, i/ili simptoma (re)fašizacije prisutnih u svim državama formiranim na teritoriju nekadašnje federacije

Meni u cijelom tom pokretu otpora, odnosno u ovome što kapital radi, smeta ta jedna vrsta simbolizacije za koju nekako mutno osjećam da nije dobra, ta neka ritualizacija, onda ta vizualizacija, pa čak neka vrsta šamanizma. Jedan dio te nove ljevice griješi opasno... jer pojavljuje se odmah moćni kapital koji kupuje cijelu tu igru, zajedno s desnicom koja ima bolji aparat, veću žestinu, i koja će to sve estetizirati i iskoristiti za svoje putove. Estetizacija politike me apsolutno ne zanima. Zanima me kako organizirati proizvodnju koja bi bila ljudskija i u isto vrijeme efikasnija od ovog divljeg kapitalizma. I mislim da je taj prigovor bazičan i on se stalno mora imati na umu.“

 

TITO U RUSKOM INŽENJERSKOM TEATRU

I konačno, jedna od predstava koje su odgovorno položile račune Eurokazu i Titu, gdje načelo dosjetke nimalo ne umanjuje ozbiljnost obrade teme, bila je Katalog heroja petrogradske skupine Akhe. Autorsko-izvedbeni „dvojac bez kormilara“ ove predstave čine Maxim Isaaev i Pavel Semchenko. Obojica formalno obrazovani osamdesetih godina u umjetničkim školama likovnog usmjerenja, oduvijek su - kažu - bili gladni znanja o „fizici, elektricitetu, novim tehnologijama, slikama i situacijama“ pa su tako, stvorivši s vremenom „neki svoj vlastiti alfabet vizualnog rada“, ono što samouko rade u kazalištu kolokvijalno nazvali Optičkim ili Ruskim inženjerskim teatrom. Vrlo slično umjetničkim pokretima ruske avangarde, ili našoj mitskoj predodžbi o istoj, Akhe tretira tekst poput svih drugih objekata koji su-igraju na pozornici, ravnopravno sa prostorom, svjetlom, zvukom. Njihove predstave mogle bi se smjestiti na neko imaginarno stjecište biokinetičkih metoda Mejerholda te poetika Harmsa i Monthy Pythona. Kao struktura, predstava Katalog heroja, kojom je grupa Akhe odgovorila na narudžbu Eurokaza, nastala iz njihovog prvog kazališnog performansa koji su, pod istim općim nazivom, izveli još početkom devedesetih.
„Inicijalno, ideja o ’katalogu heroja’ rodila se oko neke izložbe koja se zvala Krila heroja... Stvorili smo tada neki mali okvir, za neke slike o heroju.. Ali heroj nije bio predmet izlaganja. To je bila početna točka, s vremenom se pretvorila u inicijalni okvir za kazališnu predstavu (bez glavnog lika, ali o liku) koju punimo i adaptiramo ovisno o temi. Iskreno, Tito nas nije baš nikada zanimao ni impresionirao, čak ni jugoslavenska politika... Ispričavamo se, ali mi smo apolitični i ahistorični. Zapravo, nije da nas ne zanima, ali naprosto nam je to predaleko. Naravno, kada smo počeli doista istraživati na Internetu, i čitati milione stranica o njemu... gotovo u svakom, ma kako malom tekstu, našli smo neki doista interesantan i dirljiv detalj. Sakupljali smo sve te male stvari... i konačno, mislimo da je jasno iz naše predstave, da mi doista osjećamo neku vrstu simpatije prema Titu. Jer, čudno, ali Tito jest heroj. On može biti dobar ili loš tip, ali on je svakako bio heroj za Jugoslaviju, možda i za Evropu. Kako god, heroj. Nismo za predstavu uzimali povijest, već pripovijesti. Mi tu ne pričamo o politici, već samo o čovjeku. A čovjek je gotovo uvijek zanimljiv. Na primjer, uočavali smo detalje na fotografijama - kakav je prsten imao, kakvu je glavu i frizuru imao, koja je žena iza njega... kakvi su mu stol i stolica, kakvi su okolina i tlo koji bi otkrili njegove običaje, osobine... Ali, tu vrstu istraživanja bilo bi moguće napraviti o bilo kojoj osobi. Samo gledate i svaka, i najdosadnija, stvar može se pretvoriti u veliki materijal za rad“, pričaju Semchenko i Isaaev.
Iako Akhe često pronalazi inspiraciju u trivijama, ozbiljna refleksija i angažirani stav spram teme, gledatelju ne promiče - debelom ironijskom sloju usprkos. Kada je riječ o Titu, jedna od ključnih scena je ona posljednja, u kojoj jedan tipično akheovski sklepani objekt, otklizavajući s pozornice na žici, za sobom vuče traku na kojoj piše „pravednost“.
Dakle, mjereno u postocima (četiri predstave zarobljene u logici ideologije koja će i mrskog neprijatelja, ako ga može dobro unovčiti, pretvoriti u vlastitu maskotu, spram druge četiri koje su zadanoj temi pristupile s odgovornošću), Eurokaz je u misiji revalorizacije simbolične i realne ostavštine Josipa Broza bio točno - poluuspješan. Što je rezultat s kojim bi se ponosio mnogi festival.

 

                                                  *

Ovaj kolažni tekst je, naime, nastao kao izraz žaljenja za temom čiji je zalog prevelik da bi bio paušalno potrošen i nehajno zaboravljen. Kao kada su osamdesetih godina u Solinu pored Splita lokalne vlasti, nemajući dovoljno intelektualnih i financijskih resursa da učine išta pametnije, preko novootkrivenog arheološkog lokaliteta, jednostavno izgradile - put. Asfalt je bio garancija da će neistraženo blago ostati na mjestu (zaboravom zaštićeno, čekati neka bolja vremena), a putnicima i namjernicima je istovremeno omogućen elegantan, komforan i čist prijelaz preko kaldrme prošlosti.

Mene pita šta sam čit’o?

Mikser arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.