Beton br.199
Sreda 19. septembar 2018.
Piše: Mirnes Sokolović

ANDRIĆ I KOLABORACIONISTI

Sličnosti i razlike


U sukobu koji se u poslijeratnim godinama na bh. medijskoj sceni vodi oko života i djela Ive Andrića – kako to često biva u polemikama – oponenti razvrstani u dva tabora posegnuli su za isključivostima divinizirajući ili demonizirajući samog pisca. Dok na jednoj strani postoji zazor da se uopšte govori o diplomatskoj karijeri samog autora, ili eventualno konsekvencama te profesije na samo djelo, uz prikazivanje pisca kao velikog pokojnika bez ljudskih strasti i slabosti, na drugoj strani Andrićevo službovanje (posebice u periodu 1939. – 1941. koji je proveo u Berlinu na mjestu izvanrednog poslanika Kraljevskog poslanstva) dovoljan je dokaz njegove zloćudne prirode, fašističkih simpatija ili kolaboracionističkih sklonosti.


NEISPITANA EPIZODA


Osporavatelji Andrićeva života i djela, pišući u bh. kontekstu, često insinuiraju da se radi o epizodi neispitanoj i sumnjivoj, koju su Andrićeve apologete namjerno ostavili obavijenu velom tajnosti. S druge strane, kritičari na Andrićevoj strani preko ove epizode prelaze olako, također je preskačući, tražeći u najmanju ruku razumijevanje za pisca s obzirom da je svoje neslavne poslove radio bježeći od bijede iz koje se valjalo otimati od malih nogu. Andrićeva diplomatska epizoda, međutim, dobro je dokumentovana i pretresena, naprimjer, u knjigama Ivo Andrić u našim sporovima Vasilija Kalezića ili Andrićeve godine u diplomatiji Miroslava Karaulca. Tu se vidi da nije tačna teza da je Andrić u tridesetim godinama posve odsutan iz kulturnog ili političkog života, tek posvećen karijeri diplomate i pisca koji u tom periodu biva, naprimjer, primljen u Srpsku akademiju nauka i odlikovan Ordenom Svetog Save I reda.


Andrićevu ulogu u međuratnom kulturno-političkom životu prvi su počeli otkrivati pisci s ljevice. Upravo je Koča Popović ukazao na njegovu saradnju u Crnjanskijevom ultranacionalističkom časopisu Ideje, u kojem je objavio dijelove Razgovora s Gojom, satirično prikazujući Andrića kao blagu personu koja se tiho ukrcala na taj voz Ideja, u punom jeku eugenike, otvarajući svoju diplomatsku valizu i prilažući nekoliko listića sa Razgovorima, da bi na idućoj stanici decentno zatvorio svoj kofer i sišao s voza. Već Krležin časopis Pečat godine 1939., na vrhuncu Andrićeve diplomatske karijere, donijeće jednu bilješku u kojoj stoji da je Andrić, u društvu ministra g. dr. Milana Stojadinovića, na Aleksandrovom dvorcu učestvovao u lovu na sitnu divljač, zečeve, fazane, lisice, koji su priredili za grofa Cianu, talijanskog ministra vanjskih poslova.


Screenshot (3)


POLITIČAN PISAC


Ono na čemu ljevičarski jugoslovenski pisci i Krleža, a posebice Kalezić kao krležolog i krležijanac, insistiraju, jeste da je u tim godinama i Andrić političan pisac, samo što se nalazio na suprotnoj strani istorije, i to ne isključivo zbog svoje profesionalne karijere, nego zbog tekstova koje je 1938. i 1939. godine objavljivao pod pseudonimom Patrius u časopisu XX vek. Taj časopis je pokrenuo i finansirao ondašnji predsjednik vlade i ministar spoljnih poslova Milan Stojadinović, profašistički orijentisan političar. Da se krio iza pseudonima Patriusa, Andrić nikada nije ni potvrdio ni opovrgnuo, vješto izbjegavajući to pitanje oko kojeg tridesetih godina postoji konsenzus pisaca ljevičara; tako ga, naprimjer, Krleža direktno svrstava u grupu sa Vladimirom Velmarom Jankovićem, a Aleksandar Vučo i Đorđe Jovanović ga uobičajeno kritikuju kao saradnika časopisa XX vek koji u tom trenutku mistično veliča narodnu srž, uzdižući etičke osobine cijelog naroda u duhu režimske ideologije, snagu rase i nacionalnu postojanost, zagovarajući i saradnju sa Njemačkom i Italijom. Osim toga, Andrić je pod svojim imenom u XX veku objavio i dio pripovijetke „Poručnik Murat“.


U tekstovima Patriusa, kako primjećuje Kalezić, politika autora je u svakom trenutku politika njegovog ministarstva, a sam pogled na bibliografiju dokazuje da je Patrius tih godina najrevnosniji saradnik časopisa. U tim člancima Patrius hvali miroljubivu i razumnu politiku ministra Stojadinovića koju je propovijedao za vrijeme posjeta Mađarskoj i Njemačkoj, blagodareći kojoj se naš narod 1938. godine može najnormalnije posvetiti „ekonomskom, socijalnom, kulturnom i prosvetnom uzdizanju i unutrašnjem konsolidovanju, uveren da mu je mir na njegovim granicama obezbeđen“. Nadalje, nakon okupacije Čehoslovačke, Patrius piše 1938. da Nijemci nemaju više teritorijalnih pretenzija, a ako ih i bude – zahvaljujući ministru Stojadinoviću – „naš narod“ može dočekati Nemačku na svojim granicama bez uznemirenja, bez nespokojstva za budućnost, jer je „siguran da u njoj ima prijatelja, s kojim će moći da razvija normalne i srdačne odnose garantovanog dobrog susjedstva, na dobro i jednog i drugog naroda i cele evropske zajednice.“


RAZLIČITI REGISTRI


Neki profesori, među kojima je i Krešimir Nemec, i danas se teško mire sa mogućnošću da se jedan tako vrstan stilist kao što je bio Andrić prilagođava birokratsko-političkom žargonu, podcjenjujući vještinu autora Travničke hronike da brzo i lako koristi različite registre, a duktus političke propagande svakako je jedan od lakših i bržih za sasvim ovladati. Da Andriću tih godina nije posebno stalo do stojadinovićevskog stanovišta, neće se vidjeti samo po tome što je te tekstove objavljivao pod pseudonimom, nego i zato što je nakon Stojadinovićeve smjene tako lako napisao da je novi ministar spoljnih djela g. Aleksandar Cincar Marković vodeća ličnost naših međunarodnih odnosa. Andrić tom diplomatskom poslu pristupa pragmatično, kao da nema sopstvenih uvjerenja, pa tako piše Elaborat o albanskom pitanju, za potrebe svog šefa Stojadinovića u pregovorima s grofom Cianom, iznoseći stanovište koje prema Albancima ima Kraljevina Jugoslavija, što nije morao potpisati, kao i doktorsku disertaciju u kojoj piše i o pogubnosti turskih uticaja na Bosnu, koju brani kako bi ostao u diplomatskoj službi, što je morao potpisati.


Samo oni koji nemaju uvid u promjenu političko-etičkih modela u Andrićevom angažmanu, odnosno zaokret koji je napravio u svom životu nakon mariborskih tamnica, otkrivši djela Machiavellija i Guicciardinija, kao i za uzuse diplomatske službe i politiku Kraljevine Jugoslavije, ne mogu prihvatiti Andrića kao analitičara koji u elaboratima i disertacijama nije senzibiliziran za toleranciju prema svim narodima i narodnostima. Nije previše čudno da jedan pisac, nakon nekoliko desetljeća, iskorači iz sebe i od zagovornika ideje jugoslovenskog jedinstva zbog koje je ležao u zatvoru prometne se u režimskog intelektualca i branitelja državne represivne politike. Kako piše Karaulac, Andrić 1939. postaje poslanik u Berlinu u najgorem trenutku: u doba kad je Njemačka već uveliko počela da ostvaruje svoju viziju novog evropskog poretka. Kao iskusan diplomata, ugledan literata, dobar znalac njemačkog jezika i kulture, ličnost visoke reprezentativnosti, Andrićeva služba trebala je imati protokolarni karakter, s obzirom na to da jugoslovenska vlada u to vrijeme uveliko gaji zakulisne odnose sa njemačkim vlastima, na što će se Andrić u pismima stalno žaliti. U tamnoplavom fraku, ogrnut pelerinom, s trorogim šeširom ukrašenim bijelim nojevim perjem na glavi, Andrić će stupajući u službu pohoditi i kancelara Hitlera, a nakon toga će biti prijem na kojem će se razgovarati o unapređenju njemačko-jugoslavenskih veza u nauci i kulturi. Sutradan će Andrić prisustvovati i velikoj paradi priređenoj u čast Hitlerova rođendana.


KARIJERA I DJELO


To su svakako epizode kojima se jedan pisac i intelektualac, privržen humanističkim idealima (ako takav zaista postoji među živima), ne može ponositi. Kako se ta profesionalna karijera odražava na njegovo djelo? Ako u njegov opus, kao što je to radio i Andrić, ne svrstamo elaborate i disertacije, kao ni Patriusove članke, onda nikako; s njegovom diplomatsko-žurnalističkom fazom književna nauka i publicistika se razračunavala, razlučujući je kao i sam pisac od beletrističkih djela koja su oslobođena tih ideoloških teza. Ako bi se moglo uopšte govoriti o rezonansama nacionalnog etosa u Andrićevoj poetici, onda bi se osjećale u njegovom veličanju tradicije u esejima o Petru Kočiću, Njegošu, Skerliću, Vuku Karadžiću, imitiranju usmenih žanrova u njegovom gnomičnom stilu, s obzirom da je Andrić mnogo konzervativnijeg estetskog ukusa u odnosu, naprimjer, na Crnjanskog koji je otvoreno propagirao svoje reakcionarne i profašističke političke stavove. Valja se, međutim, složiti sa istraživačima koji naglašavaju da se može i mora govoriti o Andrićevoj političnosti, kao i da je nemoguće u pojedinim fazama sasvim ga odvojiti od njegova ideološkog profila, prije svega zbog toga što je pisao propagandističke političke analize i članke a da to nije spadalo u opis njegovog radnog diplomatskog mjesta, propustivši priliku da sasvim razdvoji svoje književno djelo od profesionalne karijere.


Screenshot (7)


VRTOGLAVI USPJEH


Andrićev vrtoglavi uspjeh u vrijeme druge Jugoslavije, također, nije rezultat neke antialbansko-bošnjakofobne jugo-zavjere, nego njegove diplomatske vještine, budući da je na vrijeme pružio mostove prema komunističkim kulturnim poslenicima, o čemu su ostavili zapise Radovan Zogović i Marko Ristić, ponudivši im rukopise Na Drini ćuprije ili Travničke hronike, iskazujući lojalnost novoj vlasti, pišući o partizanskim dnevnicima, elektranama i brezanskim rudarima, prihvativši i poziciju predsjednika Saveza književnika Jugoslavije. To također ide u prilog tezi da nije bio vezan za svetosavsko-stojadinovićevsku nacionalističku ideologiju, služeći se njome jedno vrijeme tek kao instrumentom. Andrić će poslije 1945., kako godine budu išle, dobiti državnu nagradu FNRJ, odlaziti kao predstavnik u delegacijama književnika, steći ordene zasluga za narod, postati počasni član matica i spoljni saradnik katedri za jugoslovenske književnosti, dobiti Nobelovu nagradu, a Josip Broz Tito će mu lično uručiti Orden republike sa zlatnim vijencem. Molbu da se s jedne izložbe 1951. godine ukloni fotografija s potpisivanja Trojnog pakta, na kojoj se vidi i Andrić, Zogović i Đilas ispuniće mu.


Iako je do 1941. godine imao dodira sa fašističkim političarima i vlastima, najnormalnije surađujući s njima po zakonima diplomatske službe, Andrić i kao pisac i kao službenik umnogome se razlikuje od jugoslovenskih pisaca kolaboracionista. Andrić u periodu od 1941. do 1945. živi u Beogradu u izolaciji, ne objavljujući ništa, ne učestvujući ni u čemu, po čemu se razlikuje od, naprimjer, jednog Mile Budaka, koji postaje NDH cenzor i ministar vjera i kulture, Svetislava Stefanovića, koji piše antisemitske članke, poziva na spaljivanje degenerirane jevrejske književnosti, službuje kao komesar Srpske književne zadruge i sarađuje sa svim kvislinškim listovima, ili jednog Envera Čolakovića, koji usred rata odlazi kao kulturni ataše veleposlanstva NDH u Mađarskoj, a 1943. u izdanju Matice hrvatske objavljuje roman u kojem se u najboljoj maniri ondašnje estetike jedan Jevrejin prikazuje kao prepredenjak i škrtac, a kult zdravlja i snage, zajedno s idealom bogatog koljenovića, veličaju kao najljepša i najčišća dostignuća jednog naroda.


NIJE KOD KUĆE


Godine 1941., rekavši kuriru na vratima za samog sebe da nije kod kuće, odbija potpisati Apel srpskom narodu koji je kulturnim radnicima u okupiranom Beogradu plasirao ministar prosvjete i vjera Velibor Jonić, pozivajući ih da osude partizanski pokret. Opredjeljujući se za striktnu neutralnost, nasuprot radikalne afirmacije ili negacije fašističkog režima, gubeći se u sumraku sopstvene radne sobe, Andrić – poput Krleže ili Ristića – bira poziciju rezervisanu za već priznate pisce čija je šutnja sama po sebi konsekventna, a taj moralni izbor, kako bi rekao Stanko Lasić, nije apsolutna vrijednost, nego samo još jedna relativna solucija, budući da s jedne strane predstavlja implicitnu negaciju totalitarizma i prezirnu osudu, ali povlači za sobom i šutnju o zločinima i neiskorištavanje književnog jezika kao negacije totalitarnog govora, što pak u toku Drugog svjetskog rata obilno koriste ljevičarski pisci pokazujući tako svoju privrženost drugom ideološkom sistemu vrijednosti.

Mikser arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.