Zašto kažeš Ana a ne misliš na Malkolma?
Radivoj Radić: Klio se stidi: protiv zlostavljanja istorijske nauke (Evoluta, 2016.)
U svojoj najnovijoj knjizi Klio se stidi: protiv zlostavljanja istorijske nauke, Radivoj Radić nastavlja svoju naučno utemeljenu kritiku tzv. srpske autohtonističke škole i njihovih ideja o Srbima kao narodu najstarijem, započetu još u njegovoj s razlogom popularnoj knjizi Srbi pre Adama i posle njega (2003, 2005, 2011, 2015). Međutim, u ovom novom delu on pravi i, smatram, nepotreban i neopravdan ekskurs stavljajući u isti koš s autohtonistima i knjigu Ane di Lelio Kosovska bitka u albanskom epu iz 2009. godine, objavljenu u srpskom izdanju godinu dana kasnije (biblioteka „XX vek“: 2010).
Naime, u odeljku naslovljenom „Da li su Albanci učestvovali u Kosovskoj bici?“ (str. 45-51), Radić veli sledeće: „Postoji još jedna vrsta amaterizma i pristrasnosti koju nikako ne bismo smeli da prenebregnemo jer su posledice mnogo teže i ozbiljnije od onih koje donose ’domaći’ pseudoistoričari. Reč je o knjigama koje se pojavljuju u inostranstvu, tiču se istorije balkanskih naroda, pišu ih strani autori – često vrlo površno upućeni u balkansku problematiku – a, što je najvažnije, na svetskim jezicima – pre svega engleskom – pa to često sasvim nezasluženo postaju referentne publikacije za istoriju Balkanskog poluostrva...“
Kao „jedan prilično podesan, a relativno nov primer“ Radić zatim navodi Anu di Lelio, kojoj zamera da je izrazito pristrasna, da piše s mržnjom prema zlim Srbima, da se upire da dokaže kako su Albanci en masse učestvovali u Kosovskoj bici i da Miloš Obilić nije bio Srbin, da pravi sijaset grešaka itd. Evo, najpre, umesto mojih komentara o tome kako su Radićeve (dis)kvalifikacije neutemeljene, paralelnog prikaza relevantnih mesta iz njegove i autorkine knjige.
Radić
1. „Nažalost, njena knjiga je daleko od načela sine ira et studio (bez pristranosti i mržnje)“ (str. 46);
2. „O Kosovu je stekla crno-belu sliku gde su Albanci dobri, a Srbi loši i zli.“ (str. 47).
Di Lelio
Cilj nije suprotstavljanje albanske tradicije srpskoj; cilj je upoznavanje obeju tradicija i njihovo prihvatanje onakvih kakve jesu, a one su priče o dalekoj prošlosti u kojima se održavaju sadašnje strepnje i snovi, što ne znači da treba da budu razlog za poziv na rat ili konstruisanje identiteta koji negira postojanje drugog. (str. 8)
radić
3. „Jedan od krucijalnih argumenata u njenom dokazivanju da su Albanci učestvovali u Kosovskoj bici... našla je u hronici albanske porodice Muzaki... sreće se kao živ u jednom natpisu... iz 1390. godine.“ (str. 47, 49)
di lelio
Teodor Muzaka je svakako bio jedan od vlastelina koji su pripadali hrišćanskoj koaliciji i poginuo je u boju. (str. 32)
radić
4. „autorka nastoji da pokaže kako je bitka na Kosovu bila zapravo saveznička, da se odigrala uz učešće više naroda okrenutih protiv Turaka, a pogotovo albanskog naroda.“ (str. 47)
di lelio
Samo osmanlijski izvori potvrđuju da su Đerđ II Balša i Dimitri Jonima bili na Kosovu. Nema nijednog drugog ranog i nezavisnog izvora koji govori o njihovom učešću u Kosovskoj bici ili o učešću druge albanske vlastele. (str. 33)
radić
5. „Gospođa di Lelio pregla je sve snage da dovede u sumnju uvreženo mišljenje da je Muratov ubica na Kosovu bio Srbin. S neskrivenim razumevanjem i prisnošću veruje Albancima koji su joj po nekim selima oko Drenice na Kosovu 2006. godine to tvrdili.“ (str. 49)
di lelio
U stvari, ne postoje istorijski dokazi koji bi potvrdili albansko poreklo ovog junaka, ali ne postoje ni dokazi koji potvrđuju njegovo srpsko poreklo (14). Kopilić je u udžbenicima postao albanski junak otkad je Miloševićev režim zabranio albanski jezik u kosovskim školama... (58); dekonstrukcija nacionalnog verovanja demokratski je projekat i preko je potreban u novoj državi Kosovo. (str. 25, 27)
radić
6. „U knjizi Ane di Lelio ima još grubih i tendencioznih pogrešaka kao što je podatak jednog albanskog intelektualca da su Srbi primili hrišćanstvo tek u XII veku, dakle, posle Albanaca. Gospođa di Lelio to prihvata bez trunke intelektualne sumnje...“ (50)
di lelio
Ćerići je postavio sebi zadatak da kod čitalaca razvije svest o albanskom poreklu Kopilića. Ćerići ne gaji nikakvu sumnju da je Kopilić bio Albanac, da je učestvovao na boju na Kosovu na strani hrišćanskih vojski... On tvrdi da su, uprkos preobraćenju, Albanci u Drenici ostali privrženi ’tradicionalnom izvornom hrišćanstvu“, istom onom koje je u apostolsko vreme prenošeno širom ’albanske zemlje’. Tu drevnu tradiciju Ćerići upoređuje s relativno novijim pokrštavanjem Srba u 12. veku (str. 73)
(podvukao A.P.).
Dakle, od 6 (i slovima šest) Radićevih prigovora, ispravan je samo prigovor 3, jer je, kako Radić ubedljivo pokazuje, Teodor Muzaki bio osmanski vazal koji je nadživeo Kosovsku bitku, pa dakle nikako nije mogao u njoj poginuti na hrišćanskoj strani kako autorka neoprezno tvrdi. No, čak i ova tvrdnja problematizuje se implicitno već u narednom pasusu u kom ona kaže kako ne postoje pouzdani istorijski izvori o učešću albanske vlastele.
U svemu ostalom, Radić, naprosto, greši. Naime, kao što autorka decidno navodi u nekoliko navrata, cilj njene knjige jeste da, na kritički način, sagleda i predstavi sve snažniju, a malo poznatu, albansku tradiciju o Kosovskoj bici: „Cilj ove knjige je da upozna čitaoce s malo poznatom albanskom epskom poezijom o bici na Kosovu kao jednim od zanemarenih uglova viđenja tog događaja, ali ne i kao neotkrivenom ’istinitom’ pričom“ (str. 15). Drugim rečima, autorka pridaje značaj ovim narativima ne zbog njihove istorijske verodostojnosti, koju nedvosmisleno smatra upitnom, već zbog njihovog značaja za one ljude koji ih koriste kao izvor znanja o prošlosti i, više od toga, kao izvor sopstvenog identiteta. Dakle, Ana di Lelio je u svojoj knjizi ponudila jedan folklorističko-etnološko-antropološki uvid u albansku tradiciju o Kosovskom boju, uključujući tu usmene pesme koje su još pre jednog veka zabeležili na Kosovu srpski folkloristi, novije varijante tih pesama koje pevaju savremeni pevači sa Kosova i iz Albanije, i postojeću usmenu tradiciju koju je ona čula i zabeležila na terenu, a u koju spada i dreničko predanje o tome da je Miloš Obilić bio Albanac i lokalac. To je, po mom sudu, jedan legitiman, široko uzevši antropološki pristup koji dolazi iz oblasti memory studies, što bih najradije preveo kao studije kulture sećanja.
Prosto je neverovatno kako je Radić uspeo da do te mere pogrešno pročita ovu antropološko-kulturološku studiju, koja dakle nije nikakva „referentna publikacija za istoriju Balkanskog poluostrva“. Stoga ne stoji ni prigovor da autorka nema zanimanje „koje bi trebalo da bude najvažnije – istoričarka“, jer ova knjiga nije istorija, nego se, eksplicitno kaže ona: „poziva na istoriografiju samo u onoj meri u kojoj istoriografija ima veze s epikom.“ (str. 15)
Ana di Lelio, dakako, nije nepogrešiva, i podleže kritici zbog netačnih podataka ili metodoloških slabosti kao i bilo koji drugi autor/ka, ali svrstavati je u isti koš sa somnabulnim traćarijama samozvanih autohtonista, optuživati je za amaterizam, sejanje mržnje i odsustvo kritičke refleksije prema građi koju obrađuje grubo je netačno i neumesno. To bi bilo slično kao kada bih ja ovu Radićevu knjigu diskvalifikovao kao diletantsku i šarlatansku samo zato što je u njoj autor loše iščitao jednu knjigu o kojoj govori u jednom odeljku, ili jer na str. 153 iznosi teorijski labavu analizu jedne savremene umetničke pesme. Valjda je najvažnije ono što je u nekoj knjizi glavno. Radićeva knjiga je, u osnovi, kritika autohtonista, a autorkina je analiza albanske tradicije o Kosovskoj bici, njenih junaka, pretpostavki, kao i prisustva i značaja te tradicije u savremenom kosovskom društvu, od udžbenika do usmene tradicije dreničkog kraja. Eto, dakle, takvu ogradu je Radić, na stanu neumesan i neodmeren ton njegovog razmatranja, morao da napravi.
malkolm kratki i sanu kosovobranitelji
Kad smo kod onog glavnog, zašto Radić kao „jedan prilično podesan, a relativno nov primer“ nije zapravo uzeo knjigu Noela Malkolma Kosovo: Short History iz 1998. godine? Za razliku od Kosovske bitke u albanskom epu, Malkolmova knjiga se do u tančine uklapa u Radićev profil – Malkolm jasno navodi u uvodu da je knjigu pisao tendenciozno, da otrezni Srbe od njihovih mitova i pobije njihove argumente da je Kosovo istorijski njihovo. Dalje, Malkolm je, za razliku od Ane di Lelio, zaista napisao istorijsku knjigu, koja je zaista „postala referentna publikacija za istoriju Balkanskog poluostrva“, pa je kao izvor navodi i Ana di Lelio; objavio ju je pristojan izdavač (londonski Macmillan), ima je svaka iole pristojna univerzitetska biblioteka u svetu, a njeni prikazi objavljivani su na sve strane, od akademskih časopisa do dnevnih novina. Malkolmova knjiga zaista sadrži autorove tvrdnje da Muratov ubica nije bio Srbin već Mađar, da su Albanci i ini učestvovali u Kosovskoj bici, da nije bilo nikakve Velike seobe Srba, i razne druge provokativne tvrdnje. Najzad, slučaj komedijant, kako bi rekao Crnjanski, udesio je da se Malkolm, kao neko ko na svakih nekoliko godina piše istoriju drugog područja ili menja temu, sasvim uklapa i u ove Radićeve navode: „Moram priznati da sam oduvek imao rezerve prema onima koji o nekoj tematici nemaju pojma... a onda, pošto se daju na posao i dve, tri ili pet godina posvete dotičnom problemu, smatraju se merodavnim da ispravljaju ’greške’ profesionalnih stručnjaka.“ Na stranu pleonazam (postoje li amaterski stručnjaci ili profesionani amateri?), facinantno je to koliko bezmalo svi Radićevi prigovori ne odgovaraju knjizi Ane di Lelio, koja dakle nije nikakva istorija, a važe za Malkolmovu koja to jeste, i koja je imala žustru recepciju i izazivala reakcije i u inostranstvu i kod nas.
O Malklomu, tako, postoji i jedna publikacija SANU, institucije koju Radić pominje isključivo u pozitivnom kontekstu kao „našu najugledniju ustanovu“ (str. 128) i čije reference štedro nudi autohtonistima. U toj, dakle, najuglednijoj publikaciji najuglednijeg Istorijskog instituta SANU, naslovljenoj Odgovor na knjigu Noela Makloma, čitamo i ovo:
„Noel Malkolm je u knjizi Kosovo. Kratka istorija. pokazao vrlo čudan, može se reći antievropski pristup, sledeći, valjda, staru turkofilnu politiku britanskih kabineta iz XIX veka... On pomalo liči, po svemu, na ’svetog ratnika’ sa perom u ruci.“ (dopisni član SANU Slavenko Terzić, str. 98, 9)
„Ovo je klasična literatura ratne propagande... Knjige Noela Malkolma bi bolje proučila međunarodna policija, nego naučna kritika, jer ona ispituje poslove najma.“ (akademik Milorad Ekmečić, str. 12, 37)
Malkolm „iznosi izopačena načela o slobodi“, smatra prof. dr Đorđe Janković sa Filozofskog fakulteta (str. 46), koji ovde zastupa i tezu o kavkaskom poreklu Albanaca. (str. 55-57)
Da li su ovo ti „profesionalni stručnjaci” iz „naše najuglednije ustanove” koje Radić suprotstavlja diletantima autohtonistima? Meni, kao amateru, priznajem, nije uvek lako da razlikujem jedne od drugih. Radić, istina, kritički razmatra Jankovićev intervju iz Pečata iz 2015. godine (154-155), ali ne pominje njegove publikacije pod okriljem SANU. Štaviše, isti Janković tu kavkasku tezu zastupa i u knjizi Albanci lažni iliri, štampanoj na osnovu priloga koje su autohtonisti izneli usred SANU, na skupu koji im je omogućio pokojni akademik Mihailo Marković. Marković je, inače, takođe bio zastupnik teze o kavkaskom poreklu Albanaca, čiju utemeljenost i ideološke motive Radić s pravom kritikuje. Štaviše, Radić i sam navodi ovaj slučaj ulaska u SANU, problematizuje Jankovićeve i Markovićeve teze, a ipak se čvrsto drži uprošćene i neuverljive dihotomije gde na jednoj strani imamo istinu-SANU-profesionalne stručnjake, a na drugoj laž-autohtoniste-diletante. A, zapravo, čak i ovako ograničena građa koju on sam koristi upućuje na zaključak o propustljivosti te granice, o neprofesionalizmu raznih stručnjaka i nestručnosti itekakvih profesionalaca iz SANU-ovih publikacija i kabineta.
Da zaključim, naravno da je kritika autohtonista, i diletantizma uopšte, potrebna, i Radiću pripadaju pune zasluge za taj posao koji je još onomad elokventno i ubedljivo obavio. Ali u ovoj novoj knjizi nekako je sve već viđeno; ona je puna kojekakvih opskurnih likova i marginalaca čije su SMS poruke ili bizarni onlajn postovi koje Radić navodi pre predmet za psihijatriju nego istoriografiju. Bilo bi bolje za našu javnost i kulturu da su se u njoj, umesto ovih lakih meta, našla ozbiljnija, referentnija dela inostranih istoričara čiju adekvatnu kritičku recepciju još uvek čekamo, a još bolje raznorazni domaći „profesionalni stručnjaci“ sa popriličnim ugledom, čiji su likovi i dela ulazili, ulaze, i ulaziće u mejnstrim, u kancelarije i publikacije SANU, u školske udžbenike, a odatle pravac u glave naše dece i njhove ubojite ruke.