Beton br.141
Četvrtak 26. decembar 2013.
Piše: Goran Cvetković

ZAGLIBLJENI I IZGUBLJENI

Izdaja, po drami Harolda Pintera, reditelj Goran Šušljik

JDP, 15. decembar 2013, premijera

 

 

 

Harold Pinter je neobična pojava u XX veku u Evropi. Rođen u porodici niže srednje klase i odrastao u sirotinjskom delu Londona, postao je, malo po malo, vrhunska zvezda britanskog i svetskog pozorišta i važna politička ličnost sveta, dobitnik velikih nagrada sa imenima pisaca – Šekspira, Molijera i drugih, pa je pred kraj života dobio i Nobelovu nagradu za literaturu. U svojim prvim radovima 50-tih i 60-tih godina prošlog veka, istraživao je razne vrste terora i društvenih i političkih pritisaka i važio za iskrenog borca protiv svake vrste eksploatacije i državnog terora. Pored toga, od prvih dramskih dela tražio je neki svoj, poseban i začudan stil dramaturgije u kome je sve sakriveno, da bi te tajne otkrivali reditelji i glumci, postavljajući publici specijalne zamke u proceni problema. Tako su svi morali da ulože deo sebe da bi uopšte pratili njegove komade.

 

600px-Harold_Pinter

 

Tajanstvene ubice u Nemom kelneru ili neverovatne priče o lobotomiji nad radničkim vođama u Kućepazitelju; neverovatni mučitelji u nekoj državi terora u drami Još jedna pred odlazak, sukob okupatorske vlasti sa sirotinjom lokalnog, potlačenog stanovništva u Planinskom jeziku i mnoge druge socijalne drame prerasle su u drame suptilnog ispitivanja intime ali i korena ljudskog komuniciranja sa svetom. Uputio se stazama Beketa, da bi što dublje ušao u suštinu bića sveta. Istraživao je sve aspekte pozorišta: od glume i režije do pisanja, sve do poslednjeg dana života. Najvažniji element Pinterovog pisanja za scenu svakako je tajna i zagonetka. Pinter piše tako da namerno prikriva sve što može da prikrije od materijala od koga su sazdani karekteri drame, situacije, okolnosti, pa čak i značenjski kod. Sve u njegovim dramskim delima izgleda kao neka površna brbljarija čudnih likova a zapravo iza svih tih reči postoji ceo jedan, vrlo komplikovan, svet odnosa, običaja, značenja, pokušaja neuspele komunikacije, težnji ka popravljanju davnih grešaka, nada... Dubina i težina tog prikrivenog iskustvenog sveta je tolika da je samo vrlo predan istraživač i nadasve obavešten reditelj, povrh toga vrlo spreman za nedokučiva scenska istraživanja, uopšte može razumeti i doneti na scenu.

 

Pisac, reditelj i glumac Harold Pinter, definitivno je vrlo težak zalogaj za bilo koje pozorište i bilo kog reditelja i glumca. Naizgled, sve je razumljivo: neki neobični ljiudi rade neke neobične radnje u neobičnim okolnostima i govore neke neobične rečenice. To bi se moglo nazvati i teatrom apsurda. Nažalost, posle nekoliko minuta, mnoge predstave postaju isprazno brbljanje bez smisla kad se Pintera dohvati nedorasla ekipa. Komad Izdaja već je igran u BITEF Teatru pre nekoliko godina, u režiji Žanka Tomića i bio je direktan, pojednostavljen do gole ideje, bez ukrasa i bez mnogo preispitivanja mentaliteta. Postavljeno je pitanje bračne i ljudske vernosti i stvar je delovala sasvim opravdano i pristupačno. Predstava u Jugoslovenskom dramskom pozorištu reditelja Gorana Šušljika imala je veće ambicije, ali se reditelj zaglibio i zagubio u mnoštvu Pinterovih meandara i zavrzlama. Igra unutar kruga izdavača i pisaca, kao i struktura savremene porodice i morala u Britaniji, to su tako posebne teme o kojima se mora znati jako mnogo da bi se dala ta naizgled površna priča o prevari među najbližim prijateljima, gde jedan drugome seksualno iskorišćava ženu. Pinter je pametno okrenuo tok vremena. Postavlja scene od kraja prema početku tog licemernog odnosa u intimnom krugu specifičnih grupa: vršnjaka, momaka, muškaraca, žena sa kojima se oni žene i sa kojima imaju decu, društvene konotacije zatvorenih poslovnih grupa i specifični kodeksi ponašanja...

 

Izdaja-765x3002

 

Reditelj Goran Šušljik nije uspeo da stupi u pravi kontakt sa Pinterom; prosto, nije uspeo da uđe u svet o kome se radi. Zato i glumci nisu dali ništa značajno od tih zagonetnih kontakata sa mnogoznačnim tajnama u svetu o kome piše Harold Pinter. Gordan Kičić je rutinski igrao još jedan od svojih komičnih likova na prvu loptu, dok je Nataša Tapušković više bila zavodnica nego tragični gubitnik i rob strukturalnog poniženja žene u britanskom kapitalizmu, sistema koji je na ivici feudalizma. Jedino je Nebojša Dugalić pokušao da donese gorčinu i tajnu muža teroriste i poluobaveštenog izdavača, ali je i to bilo na ivici balkanizacije pojmova, daleko od suptilne i suštinske kritike društva uspeha sa kojim je ratovao Harold Pinter. Nametljiva scenografija Gorčina Stojanovića delovala je kao iz neke druge predstave, pretenciozno i nefunkcionalno.

 

Sve je delovalo tanko i prizemno za tumačenje dela jednog ozbiljnog nobelovca. Glumci koji režiraju retko mogu da sagledaju ono što je iza pojavnog sveta dramskog dela, što je zapravo suština pozorišta. Tako se pokazalo i u slučaju rediteljskog zahvata Gorana Šušljika. Režija je ipak nešto savim drugo od glume. Tako vam je to.

 

Cement arhiva

2023.

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.