Možda nećemo pogriješiti ako Srđana Srdića već sada svrstamo među one autore koji su uspjeli razviti stanovito raspoloženje u svojim knjigama, po kome su u posljednje vrijeme postali prepoznatljivi. To nije malo u savremenoj literaturi. Srdić je pisac, valjda jedan od rijetkih, koji u postjugoslovenskoj literaturi nije poznat, prije svega, po nekom političkom stavu ili humanom uvjerenju. To je neobično za naše prilike. Njega, međutim, prepoznajemo po jednom pesimizmu, zanimljivom, utemeljenom, po jednom promišljenom mraku. On nije dozvolio da ga zaslijepi, kao autora, smiješno pletenje bilo koje vjere. Srdić u to ime spaja razne nesklade, uzima od stvarnosti ono najnakaznije, lako pronalazi izopačeno, konstruiše onako kako bi moglo najgore biti, i sve to ima kobne posljedice na konačni utisak o takozvanom svijetu ili takozvanom životu. Sve je to, dakle, konsekventno u izazivanju gorčine koja nakon čitanja ostaje u prosječnom čitaocu ili kritičaru. Srdić kao da je i ljubitelj bizarnog, otud spaja ono što normalnom piscu ne bi moglo pasti na um da spoji. Da ne govorimo o tome da je cijeli taj svijet transponovan u pravilnim, mjestimično ritmičnim rečenicama, kojima je teško naći jezičku falinku. Što je još zanimljivije, Srdić je kao prozaik izvanredno prepoznat i od naše kritike: on je već proglašen jednim od najboljih postjugoslovenskih pisaca, najtalentovanijim i najmarljivijim piscem trenutno, jezički besprijekornim, nevjerovatnog intertekstualnog zamaha, tako da i ovaj naš kratki uvod više zbir najčešćih mjesta te čitane kritike, nego što se radi o nekom otkrivanju malo poznatog pisca ili djela. Sve je ovo, dakako, izumljivanje tople vode.

U posljednjoj zbirci priča Sagorevanja Srdić poprilično ostaje jednak sebi. Ponovo neki srazovi, izvitoperene skalamarije, razne utvare, provincijska tmina i oštre pukotine koje se otvaraju na sve strane oko likova. Jedan od najupečatljivijih junaka, onaj iz priče Summertime, odlazi na sjever Afrike, gubi se u Sahari, ili već nekoj pustinji, s molbom da ga tu ostave. Što bi rekao Sartr, kavez ostaje kavez, čak i onda kad je pjeskovit i rjeđe naseljen. Njegova žena je prethodno otišla od njega, nije razumio zašto. Malo prije nego ga odvuku i ostave u toj pješčanoj nigdini, na hotelskom bazenu, on će sresti drugu ženu, kao utvaru, kao Meduzu, koja će ga iskoristiti i ostaviti nemoćnog i izgrebanog da slomljen leži. Da li je to bilo snoviđenje ili stvarnost, nevažno, ostaje posvema sugestivno. Na kraju ga ispuštaju i ostavljaju da hoda pustinjom, po crvenkastoj soli nekog iščezlog mora, da zamišlja snjegove i crnačku djecu koja pjeva u lavinama. To je izvanredan spoj, kao halucinacija. U priči Golem, međutim, glavni junak Pavel Černi biva progonjen antisemitiskim demonom u sebi, iako u svojoj zemlji važi za nacionalnu veličinu i moralnu vertikalu. Priča počinje književnokritičkom besjedom o njegovu djelu, punom opštih mjesta, koja biva u svojoj retoričkoj baršunastosti kasnije izvrgnuta u besmisao, kad glavni lik, kao pripovjedač, počne izravno transponovati svoj unutarnji život. Taj demon koji ga prati neprestano spočitava Černom da ga je izdao, da se prodao Jevrejima pišući humane knjige koje su se prodavale. Iako ga Srdić tretira u trećem licu, ipak je ta ustvara ustvari mladi Černi koji je zatvarao vagone i s neke srednjoevropske stanice ispraćao Jevreje u logore za vrijeme rata. To je sjajno prepoznavanje. Priča će biti dobro poantirana ironičnim obratom, kada neki treći mladić na kraju krene prema Černom da ga zatuče metalnom palicom zato što je, sada, jevrejsko pseto.

Iako solidno izvedena, ova priča Golem sadržava i neka suviše jaka mjesta, preintenzivna, neke neuvjerljive sentence koje glavni junak više rezonerski izgovara, da bi što bolje odigrao svoju ulogu koju mu je autor namijenio. - Ja sam otac nacionalnog morala. Moraju da me posmatraju sa strahopoštovanjem, ispijenu figuru mudrog starca koji se predao literaturi i duhovnom okrepljenju - rezonuje Pavel Černi onako kako vjerovatno ne rezonuje nijedan otac nacionalnog morala, nego onako kako mladi pisci demokratskog uvjerenja pretpostavljaju da rezonuju ti mračni šamani. Ni pojedina antisemitska mudrovanja Pavela Černog nisu mnogo uvjerljivija, on tu češće misli onako kako normalni pisci pretpostavljaju da ti prokleti antisemiti misle, pa Černi tu misli kao svaki antisemita, ostavši neindividualiziran u svojoj dominanti. Tu su priča i glavni lik bliski klišeu, i to ne bi mnogo škodilo ovoj zbirci, da Srdić nije i prve dvije priče u zbirci zasnovao posvema na datim klišeima. Njegov kapetan iz priče Laku noć, kapetane poprilično je karikaturalan lik jer ustrajno, u čitavoj priči, misli jedino kao kapetan, varirajući samo frazu, onako kako mora da to svi kapetani rade, da je majka divna kao otadžbina, da je brak svetinja, jednako kao što su to otadžbina i majka, i da je njegova žena divna zato što će biti divna majka. Svakako, kako sam priznaje, on nije volio čitati knjige, jer je čovjek akcije, a da je možda čitao, dodajemo mi, možda ne bi mislio da je otadžbina majka i ne bi onako ponižavao i tukao regrute. Njegova žena, koja nije majka, sva je čulna, njen iskaz pratimo istovremeno sa kapetanovim, ona se proteže gola na krevetu, uživajući u samoći otkako kapetan leži u bolnici, ona se sjeća davnih ljubavnika, ona se samozadovoljava, ona voli gristi voćke tako da se sok cijedi niz bradu, ona je, kako sama kaže, mačkamačkamačka. Ona, kao lik-opozicija, također pomaže da kapetan, zapleten u klupku apsolutnog nerazumijevanja s tom mačkom, bude osvijetljen kao mačak veći nego što i jeste.

U priči Pacov sanjari, zanimljivoj prije svega po zgodnom i ritmičnom uplitanju tuđih sentenci u pripovjedačev iskaz, glavni lik je mali Laki, koji je, osim što je pacov, još i predsjednik nekog provincijskog Odbora za rodnu ravnopravnost. Taj mali Laki, međutim, onaniše kao pravi predsjednik u svom uredu i misli za svaku ženu da je krava, nimalo feministički osviješten, a posebno svoju ženu voli svrstavati među tu krupnu stoku. On je nevjerovatno umišljen i misli da je važniji i od gradonačelnika. Zatvoren, naveče, on chatuje i onanira i posebno prezire pedere koji su sve zaposjeli i hoće da ih ponizi. Jedno veče poželi da nekog guzičara okači za nebo Mreže i zato ga nagovori da uključi kameru i da mu se pokaže. Najednom: Ekran. Šesnaestogodišnjak u zamračenoj sobi. Debilan izraz lica. Unezveren. Kao da žvaće. Nezgrapan, jastučići sala na sve strane. Šaka između ružičastih butina. Go. Kao beba. Potpuno go. Sinčić, otac preslikani. To bude njegov sin, i to mu se sudbina osvećuje kako se ona inače osvećuje u sižeima poučnih priča. Njegova mržnja na pedere bijaše mržnja na sopstvenog sina. To je pristojno naravoučenije za sve nepažljive. Bizarnost je prokockana jer nije uvjerljiva.

Odlično je da Srdić, kao pisac, gaji posvemašnji skepticizam prema demokratskim institucijama i logici, demokratskoj preraspodjeli moći. Tako je on u Golemu, vidjeli smo, s lakoćom obesmislio onu progodnu retoriku o demokratskim moralnim figurama koji u duši nekad nose najmračnije demone. U Priči o tome kako se I. I. pomirio sa I. N. prikazaće dvojicu liberalnih intelektualaca, antidržavnih elemenata, koji su htjeli mijenjati svijet, u jednoj upečatljivoj slici dok oduzeti i dementni sjede jedan pored drugog. To će biti slika života onako kako ga vidi jedan obavještajac, nihilista, koji napušta sve, data njegovim jezikom, skeptičan prema svakoj revoluciji i promjeni u gvozdenom redu svijeta koji je upoznao. U Pacovu, međutim, Srdić je taj svijet osvijetlio na prebrz i neefektan način, prije svega neuvjerljivo i isforsirano izvevši poantu, kao da gradi strip. Ona ne funkcionira dobro ni kao humoristična priča, prejednostavno i očekivano zaključena. Mali Laki na kraju priče stoji u mjestu, dok su teški snovi provincije u magli, što je pomalo i tragično. Srdić, kao da se previše oslanja na tu provinciju, koja je mračna samim tim što je provincija, sama po sebi banalna, razumljiva sama po sebi, glupa kao svaka provincija, koja može biti svugdje ali i nigdje. U toj provincijskoj tmini mnogo toga ostaje mračno, dato po sebi, razni likovi i situacije koje su trebale bolje i jače zasvijetliti. Neki njegovi likovi, u raznim pričama, suviše liče jedan na drugog, obezličeni, svi gotovo isto govore, uvijek udaljeni od porodice i okoline, osjećajući i to udaljavanje na isti način, kao da i ne znaju zašto su se tačno udaljili. To može biti apsurd, ali i nemar i brzopletost pisca. Srdić se previše oslanja na besmisao i ne posvećuje se dovoljno da psihološki nijansira stvari, da izgradi ovu i onu situaciju, ovakvu i onakvu, ovog i onog lika, kao da su svi ljudi u besmislu isti i kao da postoje dvije iste apsurdne situacije. Žena koja se u priči Leng Tch'e odlučila povući nakon smrti muža osjeća i govori slično kao onaj aparatčik nihilista, koji se povlači na svoju vikendicu. Mnogo se utisaka prokocka, dosta toga se izgubi u monotoniji, jer su iskazi jezički i osjećajno ostali poprilično poravnati, teško ih je razlikovati, tako da dobro zamišljeni likovi i situacije polako isparavaju.

Premalo je one lucidnosti i upečatljivosti, kao u onoj sceni kada glavni lik u Summertimeu, razočarani dekadent, kao neki Žid ili Vajld, slijećući, u avionu, naočigled sviju izvodi performans tako što skine košulju i udara se pesnicama u grudi, pozdravljajući Afriku. Ako je već svakodnevnica gola dosada, što Srdić izvanredno sugerira, to ne znači da ne postoji zanimljivih i upečatljivih načina da se to efektno i živo iskomunicira i prokaže ta naporna čama. Međutim, u Sagorevanjima, takva mjesta humora i lucidnosti su poprilično rijetka, tu doista rijetko neko kaže ili uradi nešto zanimljivo, kad već situacije u kojemu se nalaze ne mogu biti neobične. Često tu kao da nije jasno ko tačno govori i stvari se teško prepoznaju, likovi više liče na zamisli nego na žive ljude. Premalo je tu detalja i Srdić kao da je pomalo uštogljen u polučivanju svoje zaista promišljene vizije o životu i svijetu, ili raspoloženja, kao da piše parabole. Možda se dogodilo i ono najgore što se jednom piscu može dogoditi, da upadne u svoj manir, pa u posljednjoj priči O vratima, ponesen sugestivnim lirskim valom koji obuhvata jedan život od djetinjstva do trenutka govorenja, pripovjedač na kraju počinje govoriti i prejako, filosofičeski, o životu, kao da bi to trebalo imati univerzalne konsekvence, da ne može da kaže kako je to trajalo, jer nije trajalo, a jeste trajalo, da nije trajalo ne bi mogao da se seti i zapiše, taj dečak ništa nije znao o čoveku koji piše i koji ne zna ništa o njemu, ali je znao da ne postoje vrata kroz koja ne možeš da prođeš... I tako dalje, o egzistenciji.

Možda se dogodilo da su ovdje i prebrzo stvari izvedene. Možda je trebalo još smišljati i zakrivljavati, možda su i pauze između knjiga prekratke, a narečena marljivost se sada ne pokazuje kao piščeva vrlina. Sigurno je dosta toga ostalo i izvan domašaja ovog kritičara, koji nije mogao pratiti taj široki intertekstualni zamah i sve aluzije. Iluzorno je, čini mi se, i očekivati da kritika može na pravi način pročitati jedno djelo. Budući još mlad pisac, Srdić ima vremena za rad, on je već s pravom nagrađivan i priznat. On ima svoju publiku i puno kritičko razumijevanje. On putuje i promovira svoja djela na raznim mjestima i gradi imidž. Nekoliko pouzdanih i referentnih imena uvijek navode da je to pisac u usponu kojeg je sve teže pratiti, iako tek treba reći svoju pravu riječ. On, na kraju, s pravom ima taj minimum komfora koji pruža status pisca, on ima prostora za rad, i ma koliko se to kod nas činilo ništavnim, to ipak danas i ovdje nije malo.