TRANZICIONI BLUES
Toni Erdman, režija i scenario: Maren Ade
Treći dugometražni film Maren Ade, nemačke rediteljke srednje generacije (1976), privukao je veliku pažnju evropske filmske publike. Iako mu je ispred nosa pobegla Zlatna palma u Kanu (dobio ju je Ken Louč za ostvarenje Ja, Danijel Blejk), Erdman je na dodeli „evropskih Oskara“ (Evropska filmska nagrada) u poljskom gradu Vroclavu, u decembru prošle godine, dobio nagrade za najbolji film, najbolju režiju, najbolju glumicu (Nemica Sandra Huler) i najboljeg glumca (Austrijanac Peter Simonišek). Ovaj tour de force rediteljke i scenaristkinje Maren Ade nije promakao ni beogradskoj publici koja je imala priliku da Tonija Erdmana gleda kako na Festivalu autorskog filma, tako i za vreme novogodišnjih praznika, na državnoj televiziji. Ovaj film nije iznenadio neke domaće gledaoce zbog toga što pripada nemačkoj kinematografiji koja je u usponu poslednjih petnaest godina, već zbog činjenice da ne odgovara stereotipu o Nemcima kao neduhovitom narodu. Naprotiv, u pitanju je dobra komedija sa snažnom satiričnom i, samim tim, angažovanom crtom.
Fabula filma Toni Erdman je jednostavna: Vinfrid (Simonišek) je duhoviti nastavnik klavira kojem nedostaje njegova ćerka Ines (Huler), poslovna žena u drugoj polovini tridesetih koja je stalno na službenim putovanjima. Vinfred odlučuje da iznenadi ćerku i poseti je u Bukureštu, gde Ines radi. Da je, kako je to definisala ćerka „ne bi brukao“ po promocijama, koktel-partijima, brančovima i drugim snobovskim svetkovinama, Vinfred se sakriva ispod poluprovidnog identiteta Tonija Erdmana, life coacha, tj. ličnog gurua za džet set. U skladu s ulogom, Vinfred iznajmljuje limuzinu, šakom i kapom deli svoje vizit-karte, časti ćerkine prijateljice šampanjcem i, da bi dao sebi malo modernosti, pohodi elitne noćne klubove Bukurešta s bizarnom perikom na glavi koja mu daje imidž našeg pokojnog treš-sineaste, pisca i automehaničara Radomira Belaćevića, ukrštenog s američkim piscem Čarlsom Bukovskim. Tu i tamo, da bi sablaznio blazirani svet oko sebe, Vinfrid izmišlja bizarne priče: npr. da je on naftaški magnat, ambasador Nemačke, tester uskršnjih jaja (u koje mnogi poveruju), a zatim, kad stekne njihovu pažnju, vadi lažne prednje zube iz vilice što izaziva potpuni odijum sagovornika, pogotovo njegove večito zabrinute i emotivno otuđene ćerke koja želi da mu što pre vidi leđa.
SUBVERZIVNI TATA
Vinfrid je, na prvi pogled, samo šaljivdžija koji želi da upozna ćerku koja se otuđila od njega i jednom godišnje odlazi u Nemačku na dan-dva. Ali, u komunikaciji s Inesinim poslovnim partnerima on ispoljava satiričnu oštricu, jer se ponaša nonšalantno i drsko, bez imalo uvažavanja prema njihovim titulama. Da je njegov stav istovremeno i ideološki, objašnjava sama Ines kad ga naziva „zelenim“ i „čovekom koji živi u prošlosti“, što znači da se on nije odrekao starih ideala i da je i dalje duboko kritičan prema neoliberalnom kapitalizmu. Privremeno nastanjen u ćerkinom stanu, on vidi drastičnu razliku između bogatih i siromašnih u Rumuniji, koja je oličena u visokim limenim zidovima koji odvajaju bogataške kvartove Bukurešta od čatrlja siromašnih, darežljiv je i toplo i spontano razgovara s tzv. “običnim svetom”.
Ono što je srž problema u odnosu oca i ćerke je, zapravo, sam Inesin posao: ona u ime multinacionalne korporacije planski otpušta radnike koji se smatraju za „tehnološki višak“ u Rumuniji, Kini, Indoneziji, Singapuru. Ponovo upoznajući svoju ćerku, koja je za njega, koliko do juče, bila vesela i simpatična devojčica, stari nastavnik klavira shvata da pred sobom ima prerano ostarelu, nervoznu, bolesno ambicioznu i samoživu osobu, koja (kao i svi iz njenog poslovnog okruženja) rekreativno koristi kokain i gazi preko leševa da bi stigla do cilja koji ni njoj više nije jasan. Imućna, s velikim portfoliom, Ines nema potrebe da radi svoj posao. Ona je u igri radi igre same, kao i radi moći koja joj omogućava da, recimo, posmatra rumunskog biznismena koji, da bi je odobrovoljio, bez ikakvog objašnjenja otpušta svog radnika. I tu se vidi prava suština odnosa između nemačkih i drugih zapadnajačkih biznismena s jedne, i mizerno plaćenih radnika iz zemalja Istočne Evrope s druge strane. Reč je o neokolonijalnom odnosu koji se maskira frazama: „razvoj“, „restruktuiranje“, „štednja“, „izvodljivost“, „kurentnost na tržištu“. Ines ne radi svoj posao samo zbog toga što „izvršava naređenja“. Ona je postala svoj posao. U sceni u kojoj Ines, nezadovoljna masažom u spa-centru, traži da maserka koja je „mazila a ne masirala“ bude ukorena a ona dobije odštetu u vidu šampanjca i ručka, Vinfrid je pita, zgrožen njenim postupcima: “Da li si ti ljudsko biće ili ne?”
BUGARSKI JETI
Maren Ede je, u suštini, kroz ovaj film pokušala da, koristeći pristup koji je minimalistički i koketira s dokumentarističkom formom, prikaže „sukob“ starog sveta u kojem još tinja žar optimizma i humanosti (Vinfrid) i novog sveta koji je osećanja i odgovornost odbacio kao sentimentalni balast. O neuspehu prvog govori sama činjenica da danas živimo u neoliberalnom kapitalističkom dobu. Uspeh drugog, ako se o uspehu može govoriti, jeste to što postoji kao naizgled dominantan i stvara utisak kod masa da drugačiji poredak nije moguć. U ovom, uslovno rečeno, sukobu Vinfrid može da promeni identitet, da podstakne svoju ćerku da ponovo peva, da se, e da bi je nasmejao ili makar malo trgnuo, preruši u ogromno čupavo čudovište koje podseća na Jetija (kostim za jednu vrstu bugarskih “maškara”), ali će u neoliberalnom srcu naći onoliko mesta koliko ga zauzimaju jetiji u bugarskim planinama. Vinfrid, poražen, odlazi u svoj grad a Ines ostaje u Rumuniji.
Na kraju filma, Ines i Vinfrid se ponovo sreću u Nemačkoj i, na prvi pogled, ona pristaje da se šali s njim, prerušava se u pajaca i stavlja očeve veštačke zube. Ali, samo par trenutaka docnije, dok otac traži fotoaparat da s njim ovekoveči taj trenutak, Ines skida čaplinovski šešir i lažne zube. Dala je otkaz u firmi Turnbul& Morison, ali je našla zaposlenje u drugoj korporaciji koja se takođe bavi “likvidacijom” firmi i otpuštanjem radnika. Neće više živeti u Bukureštu, već u Singapuru i to je jedina razlika. Ines je odigrala svoju spontanu scenu pred ocem iz samo jednog razloga: da je ne bi više pratio.
*
Toni Erdman je ostvarenje koje nije lišeno manjkavosti. Dva sata i četrdeset minuta je predugo za ovaj film. Neobično dugo uvođenje u priču (više od pola sata), kao i više scena koje su vizuelno zanimljive, ali ne daju ništa novo na dramaturškom nivou (npr. brojni susreti „Tonija“ s biznismenima u kojima on ponavlja lažnu priču o new age guruu), te usporenost kamere koja sugeriše „pravi“ ritam života kao i tendencija rediteljke da se dobar deo filma odvija lišen dinamike u „realnom vremenu“ mogu predstavljati problem za prijem ovog filma. Na svu sreću, dobri dijalozi, vešto napisan scenario i, nadasve, odlična gluma tandema Huler – Simonišek, kao i iščašena, ali i opominjuća storija o ljudskosti koja rapidno napušta čoveka okrenutog konzumerističkom weltanschauungu, predstavljaju dobre razloge da date šansu filmu Toni Erdman.