ŠTA EVROPA MOŽE NAUČITI OD JUGOSLAVIJE?
What is Europe? (prema motivima eseja Lászla Végela), režija: Andraš Urban
Dom oružanih snaga BiH, 31. 1. 2016.
Dramatizacija eseja, ili pokušaj da se esejistika uprizori na teatarskoj sceni, svakako je izazovan eksepriment, praćen problemima prevođenja jednog teksta netipičog za teatar u dramski tekst, što je u eri postdramskog teatra postao veoma čest postupak. Reditelji mu sve više pribjegavaju kako bi iz ovog oneobičavajućeg transfera pokušali progovoriti o onome što je aktuelnost naše savremenosti. Po svoj prilici zato jer se esej čini prilično pogodan kako bi se zašlo u prostor angažovanog teatra.
Prije nekoliko godina premijerno je izveden u Sarajevu komad Evropa danas. Reditelj Haris Pašović je komad postavio prema Krležinom istoimenom eseju u formi monodrame, u kome je, uz živu muzičku pratnju kultnog Laibacha, igrao glumac Predrag Miki Manojlović. Pašovićeva postavka Krleže bila je u znatnoj mjeri statična. Dramaturški manje intenzivna. Ali uz Manojlovića i Laibach bilo je, čini mi se, teško izvući više. Jednostavno, oba aktera su (Manojlović i Laibach) u toj mjeri samosvojna da su gotovo sami po sebi bili dovoljni na sceni. Konačni rezultat rediteljske neinterventnosti bio je takav da je ova postavka ostala u znatnoj mjeri pravolinijska i linearna. Tačnije, imali smo Laibachov koncert prožet Manojlovićevim govorenjem Krleže.
Sa druge strane, Urban je kombinujući fragmente Vegelovih eseja, posebno onog naslovljenog sa „What is Yugoslavia?“, sa igranim scenama i muzičkom pratnjom, kompozicijama koje su kontekstualizirane u tematski okvir predstave i uživo ih izvode sami glumci, nastojao unijeti više dramske napetosti. Upravo u tom melanžiranom pristupu, njegovim različitim intenzitetima i smjenjivanjima izvedbeno drugačijih postupaka, leže ključne tačke i razlike Urbanove dramatizacije u odnosu na onu Pašovićevu. Urban je tim pristupom otvorio sebi širi prostor za iskorištavanje individualnih glumačkih sposobnosti i snažniju karakterizaciju aktera predstave. Dakle, zaobilazi puku atmosferičnu reprodukciju eseja, više ga prilagođavajući, bez obzira na njegovu nužnu fragmentiranost, teatarskom izvođenju.
Scena iz predstave What is Europe? (www.korzoportal.com)
Četiri pogleda
Urban postavlja na scenu Vegelovu esejistiku, iako koristi samo njene fragmente, koje kombinuje sa aktuelnom društveno-političkom stvarnošću u BiH i Evropi i vjerodostojno slijedi četiri osnovne perspektive knjige Priče iz donjih predela Lasla Vegela.
Prva od njih jeste odnos Evropske zajednice spram prostora koji ćemo označiti kao bivši jugoslovenski. Posrijedi su svi oni kolonizatorski i protektoratski stavovi Zapada spram vlastitih margina, kojoj se pristupa kao infantilnoj i nesposobnoj pastorčadi, kojoj je uvijek potrebna tutorska ruka.
Druga je perspektiva ona koja se odnosi na poziciju bivšeg Jugoslovena željnog evropske majke. Treba pri tome imati na umu specifičnost pozicije iz koje Vegel govori, dakle njegovu identitetsku kategoriju jugomađara, unutrašnjeg izopštenika, koji kao i mnogi iz njegove generacije gleda na Zapadnu Evropu kao na jedini spas od socijalističke učmalosti i socrealističke tegobe. Zapad je, u tom slučaju, bio ono sanjano ostrvo slobode.
Iz toga direktno proizilazi i treća perspektiva, koja se tiče bivšeg Jugoslovena koji je dosegao sanjano evropsko tlo. Međutim, na prvom koraku, već pri prvom kontaktu sa tom sanjanom Evropom, naš se Jugoslav uvjerava da je ona potpuno nezinteresovana za njega. Jugosloven, jugomađar ili kako god, našao se u procjepu, u nemogućnosti da pojmi i bude pojmljen. Njegova identitetska smutnja Evropu ne zanima. Ona je hladna kao nadgrobni mermer spram njegovih boljki.
Negdje na toj vjetrometini između evropske nezainteresovanosti za vlastitu marginu, između snova Jugoslava o majci Evropi, i na koncu Jugoslavovog razočarenja kada se evropskog tla dokopa, leži i četvrta pozicija koja prožima Vegelove eseje. Riječ je o nama imanentnoj bratoubilačkoj logici. Napram svega onoga što je Evropa stoji naš barbarizam. Ali ne barbarizam koji je na nas projicirala Evropa. Već barbarizam koji izvire iz naših kućnonarativnih i mitomanskih manira.
Time se krug zatvara. Sve je isprepleteno. Uslovljeno i prožeto jedno drugim.
Uvodeći sve te perspektive u svoju postavku predstave What is Europe?, dajući im kroz glumačku svirku jedan agresivan punkerski sentiment, koji gradacijski uvodi dramsku napetost, Urban nastoji problem Evrope tretirati sa kompleksnije tačke gledišta. Bez svođenja na dvije nepoznate i one tipične diferencije na nas i njih. Na divlji Balkan i kultivisanu Evropu. Svi su sa-učesnici. Nema nevinih. Niti ima oduševljenosti Evropom, niti ima romantičarske predstave o našoj ugroženosti i bitnosti. Sve je jad i očaj. Raspadanje je sveprisutni osjećaj. Nema ni kod Vegela, ni kod Urbana, onih trakavica kakve nam je svojim jeftinim teatarskim trikom, punim suza, naricanja i stereotipije, nudio Bernar Henri Levi svojim komadom Hotel Europa. Urban ne popravlja stvari, ne maskira ih. On Vegelovim pesimističkim pogledima daje još crnju sliku. Iz koje vrište sve one bodljikave žice. Koje se sklapaju u nove evropske puzle. U fleševima se smjenjuju scene tmurne evropske stvarnosti. Putuju kroz blato imigranti. Rastu granice. Bauk islama i islamizma kruži evropskim metropolama. Dok MMF i banke cijede posljednji cent izumirućeg evropskog radnika, žena sa hidžabom se ukazuje kao najveća bezbjednosna prijetnja. Teroristički napadi se spontano dešavaju, dok nas špijuniraju i pri vršenju nužde.
Laslo Vegel (u sredini) na predstavljanju svoje knjige u Sarajevu (www.nezavisne.com)
To je jedna nadasve demokratska i moderna, majka, Evropa. A sa druge strane na(r)cizam malih razlika na Balkanu. Urban ih crno-humorno prikazuje u ozračju autobusu kojim jugovići u obećanu Germaniju putuju. Najprije se rastope u onome „kako je nekad lijepo bilo“. Da bi se, kad se dođe do tačke u kojoj se traži uzrok raspadanja tog zemaljskog, socijalističkog raja, pohvatali za guše i vrištali ono čuveno: „Ko je počeo rat?“ Sve to dok se ne dođe do granice obećane zemlje. Odjednom, sve se mijenja. Zakrvljeni nacioni zagrljeni pjevaju ponosno himnu moćne Germanije. Skidaju se nacionalni dresovi. Sada smo kultivisani, poslušni Evropljani. Na usluzi. Za euro. Tek kad sjednemo u autobus za nazad, možemo ponovo otkopati ratne sjekire. Evropa neće tolerisati naša previranja. Tamo mora da se radi. Treba da se bude jeftin, tačan i efikasan. Drugačije ne može. Samo je tako poželjno i prihvatljivo. Budi poslušan, budi rob.
Izgledaće da je predstava What is Europe?, preciznije njen sadžaj ovako predstavljen, niz nabacanih fleševa evropske stvarnosti. Bez čvrste veze i teatarskog utemeljenja. Međutim, Urban snažnom muzičkom podlogom, koja služi kao metronom ovom punk mjuziklu, vezuje teške boje Evrope u prilično čvrst okvir. Dramaturgija predstave tako posmatrana postaje pažljivo komponovan aranžman muzičkog albuma u nastajanju. Ali se ni u kom slučaju, zahvaljujući prilično uvjerljivoj glumačkoj igri, ne iznevjerava ni ono što je klasična teatarska postavka. Koliko god struktura ove predstave izgledala razbacana i fragmentarna, prostor koji je Urban ostavio glumačkoj individualnosti (posebno ulogama Vedrane Seksan i Dženane Džanić) tvori čvrst okvir za funkcionisanje i teatarsku uvjerljivost predstave. U podnaslovu What is Europe? stoji da je to ratni obred. Upravo kombinacijom izdiferenciranog glumačkog govora, sa snažnim ritmovima, bukom i haosom muzike, postiže se efekat stalne napetosti i grča, pred nadolazećom militarističkom olujom. Koja se u daljini čuje kao opomena, kao sve izvjesnija prijetnja i predskazanje tmurne evropske budućnosti.
Raspad i slika raspada
U nekim kritikama povodom predstave What is Europe? autori su se pitali da li je teatarski efikasno prikazivati raspad raspadom. No, kako se drugačije i efikasnije može prikazati raspad? Sraslost iskustva raspadanja Jugoslavije, sa onim što se čini kao sve sigurnija Evropska budućnost raspadanja, tvori, čini mi se, u Urbanovoj postavci prizor neumitnog ponavljanja povijesnih zabluda. Niko ništa ne uči sa smetlišta evropske istorije. Što pokazuje da iskustvo nedavnog i bliskog raspadanja jednog carstva ne budi nikakvu strijepnju. Države i zajednice koje su donedavno poticale raspad država koje su im smetale, istim tim koracima srljaju u propast. Jer nisu jasno doživjele taj raspad koji su poticale. Bio im je nekako stran i dalek. U trenutku kad su zidovi pali zanemarena je činjenica da je raspadanje prelazna bolest.
Dakako, ima u toj kritičarskoj sumnji da li se raspad može prikazivati raspadom i pitanja iz sfere teatarske logike. Može li se fragmentarnim raspadanjem teksta na sceni ukazivati na raspad jedne države ili jedne zajednice država. Čini se da Urbanov postupak razvaljivanja izvornog teksta pokazuje da može, te rediteljski služi svojoj svrsi. Jer da je drugačije, da je Urban išao u pravcu temeljitijeg iskorištavanja sadržaja Vegelovog eseja „What is Yugoslavia“ i drugih u predstavi korištenih eseja ovog pisca, dobili bismo rezultat prilično sličan onome Pašovićevom. Istina, ako ću nastojati do kraja biti pošten, možemo se složiti sa tom kritikom da ni Andraš Urban nije postigao dramaturgiju za koju smatramo da je potpuno optimalna u klasičnom teatru. I njegova je postavka, bez obzira na pokušaj gradacije napetosti, na izvjestan način pravolinijska. Uz redanje snažnih slika, koje se smjenuju sa pjevanjem angažovanih, agresivnih pjesama. Dakle, bez većih, drastičnijih promjena u ritmu dramaturgije predstave.
Ali nismo li na početku rekli da se radi o komadu koji estetski stoji u okviru onoga što je postdramski teatar. Kako onda od njega možemo očekivati da zadovolji uzuse klasične drame?