Beton br.191
Sreda 17. januar 2018.
Piše: Đorđe Krajišnik

Šega, šala, cigla

Ahmed Burić: Tebi šega što se zovem Donald? (Laguna, 2017.)

 

 

Još je Miljenko Jergović u svojim „Historijskim čitankama“, nekom vrstom žurnalističke urbane mitologije Sarajeva, trasirao jednu liniji bosanskohercegovačke književnosti koja svoju snagu (?) crpi na reciklaži mita o Sarajevu za socijalističkog vakta, ali i svojevrsnog, navodno, njemu svojstvenog i specifičnog pop-rock duha koji, naslanjajući se na tu tradiciju, još uvijek važi kao neprikosnovena sarajevska kulturna, a time i književna perspektiva. To je zapravo literatura koja na prilično vulgaran način prodaje anegdotu i uličnu priču kao najveći domet pripovjedanja, furajući obično uzvišenu autentičnost samog života koji, je li, priča priču i piše roman sam od sebe. Dovoljno je tom logikom samo plajvaz u ruke uzeti, sjesti u kafanu, te zapisati mudrost čaršije i eto romana. Sa druge strane, to je već opšte mjesto iskrivljenog gledanja na Sarajevo, uz neizostavne ćevapa, mahalu, podjelu na raju i papke, jaliju i seljake, koje persiflažiranu logiku Top Liste Nadrealista ili onu rahmetli babe Atifa vaspostavlja (dakako, s potpunim odsustvom ironijske distance koju su ipak i Nadrealisti i Zabranjeno Pušenje imali) kao nenadilazan obzor u obrađivanju fenomena grada. I možeš se ti sad upirati koliko ti volja da dokažeš da za književnost ipak nije dovoljno prohodati od Marijin Dvora do Baš Čaršije i oslušnut glas raje i papaka, ali džaba. Utuvilo se u književnu glavu u Bosni i Hercegovini, da je pisati jedino moguće ako se u čorbu urbane mitologije Sarajeva doda još malo glorificirajuće zaprške o gradskim duhovima i znaš onom nečemu što taj grad ima.


Posljednja knjiga Ahmeda Burića „Tebi šega što se zovem Donald?“ u potpunosti se uklapa u navedeni okvir. Burić kroz kafansku priču svog protagoniste Donalda, pola Nijemca, pola Bosanca u Sarajevu, pred čitaoca u prvom licu izručuje uglavnom sve ono što se svaki drugi izlazak može čuti u sarajevskim kafanama. Dakle, kafansku filozofiju svijeta koja se ogleda u svojoj isključivosti i poimanju sebe kao centra svemira. Uz pripadajuće sadržaje, već pomenutih, podjela na nas i njih, na raju i papke, jaliju i seljake, prije rata i rat, opsadu i postopsadno stanje. U toj manihejskoj perspektivi Donald, šeretsko-kafanski, se, istina, trudi ostati i korektan. Pa će tako svojoj vječnoj temi o seljacima i papcima reći: „papak je zlo, ali seljak te neće ostaviti“. Da bi se u neumornom i refreničnom vraćanju na prave i lažne Sarajlije, čitaj raju i papke, iznova laćao glorifikacije mahalaštine i njenih osobenosti. Možda to i ne bi bilo u toj mjeri problematično da je autor tu posebnost svog junaka, njegovo identitetsko nepripadanje etničko-konsocijacijskom ključu u BiH, iskoristio kako bi razvio slojevit roman koji će insistirati na potrazi za specifičnom pripovjedačkom perspektivom kojom će se o Sarajevu konačno reći nešto više od patetičnog slinjenja nad njegovim prohujalim duhom i razmetljivim sveznanjem čaršijskog filozofa. Sarajevu, dojma sam, takav roman nužno treba. Roman koji bi nadišao opnu zadatog horizonta gledanja na ovaj grad i pokušao nešto dublje propitati odnose unutar njega. Takođe, to bi morao biti roman koji, konačno, ima priču koja nije svodiva na prepričavanje viceva i gradskih dosjetki. Ali, za to je potrebno mnogo više od upaliti diktafon za kafanskim stolom.


U slučaju, dakle, Burićevog Donalda, književnog junaka, uvjerljivu perspektivu zamjenju vox populi i linearna kompozicija. Stoga, imamo knjigu koja ne nudi nikakvu autentičnost u pogledu junaka, prosedea i priče u cjelini, već ponavlja ispričano i varira prežvakane istine. Dovoljno je samo sjetiti se knjige „Taksi priče“ Amera Tikveše, koje počivaju, sa nešto više izvedbene autentičnosti, na istim temeljima kao i Burićeva knjiga i biće nam jasno da se radi o književnom halo efektu. Kad bismo uzeli da je Burić, kako su to nekoć u Top Listi Nadrealista radili, dajući naraciju zasnovanu na simplificiranoj logici kafane i ulice, nastojao time obesmisliti ili ironizirati neutemeljenost i iskrivljenost tog pogleda, možda bi „Donald“, koliko god i takav postupak bio neoriginalan, i imao nešto specifično. Međutim, to nije bila autorova namjera, jer ovoj knjizi hronično nedostaje pripovjedačka distanca od stvarnosnog. Ona, preciznije, glorifikuje tu i takvu stvarnost, betonira je takoreći. Ili, da kažemo to autohtono sarajevski, „Tebi šega što se zovem Donald?“ knjiga je koja prodaje ciglu. Da nije, sigurno da nas njen narator ne bi iznova i iznova vraćao ovakvim uopštavanjima: „(...) al nema više pravih majstora u Sarajevu, papci zavladali, znaš kako je s njima, dođe jedan, zbomba onu neku višu školu, postane nekakav šefić, to su te šeme, onda dovede njih trojicu svojih, postavi ih za portire, ključare, magacionere i eto ga direktor.“ Ili: „Definiciju papka je davno izveo Džandžo, i to je jedna od najačih u istoriji: 'Papak je onaj čoek šta ti pitaš 'šta ima?', a on ti stvarno počne pričati šta se u njegovom životu događa. Na 'šta ima?', u prolazu se odgovara sa 'nema ništa, kod tebe?' i vozdra.“


„Osobitost je ljudskog života – napisala je jednom Hannah Arendt – da je uvijek pun događaja koji se na kraju mogu ispovijedati kao priče“. To navodi Nenad Rizvanović u recenziji Burićeve knjige, nastojeći time reći kako je Burić ubo u srce književnosti, jer je, navodno, pogodio u osobitost autentične čovjekove egzistencije. Ne znam kakvu definiciju o tome ima Džandžo, ali mislim da ima Hanna pravo. Baš onako kako je i napisala – da je osobitost ljudskog života da je uvijek pun događaja, koji se na kraju, podvlačim, mogu ispovijedati kao priča. „Tebi šega što se zovem Donald?“ međutim nije uobličeno kao autentična priča. Jer, ako priznamo da je književnost samo imitatio nepatvorenog života čovjekolike životinje, kako nam to pokazuje fajter i drajver Donald, onda je zaista iluzorno što se onoliki pisci napatiše da napišu sve one romane koji nisu bilježenje tog, da prostite, čistog života. A mogli su samo zabilježit, kao Burić, priču svoje babe ili jarana i eto Nobelove nagrade. Ili bar nagrade „Meša Selimović“.

Cement arhiva

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.