Beton br.142
Subota 09. novembar 2013.
Piše: Haris Imamović

SAMOUBICA PO ZANIMANJU

Marko Tomaš: Bulevar Narodne Revolucije (Algoritam & Algoritam Stanek, Zagreb – Mostar, 2013)

 

 

U 19. stoljeću poezija je još uvijek bila ozbiljna stvar. Imala je ozbiljne posljedice. Byron je, na primjer, osobito nepoetskom pojavom smatrao jelo, te je – da bi postao što produhovljeniji – iznašao dijetu koja je bila posve nalik gladovanju. A grofica Guccioli, njegova ljubavnica, nije uopće jela. Ljudi su se ubijali zbog pjesama. Werther je, kako kaže madam de Stael, potaknuo više samoubistava nego najljepša žena njegovog doba. A Egon Friedell, historičar romantizma, navodi primjer mlade Charlotte Stieglitz, kao jedne od rijetkih osoba tog vremena koja se ubila zbog iskrene, ljudske ljubavi, a ne one umišljene, knjiške. Ona je, naime, pošla u smrt da bi svom suprugu jednim potresnim događajem omogućila da postane velikim pjesnikom. Eksperiment nije uspio.

 

black-revolution 

 

Ministri kao magarci

 

Poezija je, kako se može primijetiti, tada bila neozbiljna stvar sa itekoliko ozbiljnim posljedicama. Danas ona kao da pokušava biti ozbiljna stvar s neozbiljnim posljedicama. Ona više ne želi biti neozbiljno pjevanje o ptičicama i ljubičicama, već se želi baviti ozbiljnim stvarima: društvom, politikom, ideologijom, ratom, zločinima. Savremena angažovana poezija ne želi da neko gladuje ili da se neko ubija zbog nje. Naprotiv, ona želi osuditi te pojave smrti i gladi. I to je svakako ozbiljno.

 

Izgleda, međutim, da je ovo društvo mnogo pametnije od njegovih pjesnika. Ono je, naime, ukinućem cenzure potpuno oneozbiljilo društvenokritičku poeziju. Društvo je shvatilo da su totalitarni sistemi (cenzurišući ili zabranjujući knjige) bespotrebno davali preveliku važnost poeziji. Tako kada je jedan pruski cenzor bio pozvan na odgovornost što nije zaplijenio rečenicu: “Jao zemlji čiji su ministri magarci”, upitao je zbunjeno svoje šefove: “Da li sam morao prepraviti u: blago zemlji čiji su ministri magarci?” Naravoučenije: cenzuru vode glupi ljudi. Vrhunac cenzorske gluposti bio je kada su za vrijeme Marije Terezije cenzori izdali službeni katalog zabranjenih knjiga. Ljudi, razumije se, nisu čitali ništa drugo osim lektire s tog spiska.

 

Da kojim slučajem piše u totalitarnom sistemu, Marko Tomaš bi sigurno bio sankcionisan od cenzora. Ne treba ipak reći da bi autoru bilo drago zbog toga, ali sigurno je da bi njegova poezija bila politički značajnija nego što jeste. Kiš je, na primjer, svim sredstvima pokušavao dokazati da je hajka na njegovu Grobnicu neka vrsta cenzure, političkog pritiska, i na kraju je izgledalo kao da moli komuniste da kažu kako ga proganjaju zbog zbirke pripovjedaka. Jasno da se ovim ne tvrdi kako su totalitarni sistemi mjesta sreće za umjetnike. Sankiloti su uhapsili šestogodišnjaka zbog njegovih stavova o patriotizmu; Mandeljštam je završio u logoru zato što je Staljina uporedio s medvjedom. Ali poezija Marka Tomaša, u ovom društvenom kontekstu, nije značajan politički čin. Šta je onda pjesnički vrijedno u Bulevaru?

 

“U jednoj staroj pjesmi”, piše Bekim Sejranović, “Marko Tomaš napisao je da ‘život treba provesti kao skitnica’ i tako me zarazio svojom poezijom.” Možda Bekim Sejranović ima neki objektivan razlog što je impresioniran navedenim stihom, ali očigledno je da izdvojeni stih i nije stih, pa ne može biti ni kvalitetan. Gimnazijski boemi koji vole Teena Ujevića, skoro koliko i pivo, svakako se ne bi složili s ocjenom da navedena fraza nije odličan stih, zarazan. Pa ipak fraze ne mogu biti dobri stihovi. Nije Tomaš odličan pjesnik, zato što “život treba provesti kao skitnica”.

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

 

Mora zvučati banalno

 

Tomaš u pjesmi po kojoj njegova najnovija zbirka nosi ime, piše fraze. Pravi kontrast između “city lights reklama” i Bulevara, tj. komunističke revolucije. Taj kontrast (kapitalističke pijavice na komunističkoj lešini) već je previše puta napravljen, da bi bio nov, da bi bio poezija. “Ovo je Bosna i Hercegovina, / zemlja neodlučnih i poraženih”, piše Tomaš u pjesmi Pismo Venjički. “Bosanci i Hercegovci mi idu na jetra, / sve je to go propao Jugosloven”, kaže Tomaš u istoj pjesmi. I opet je to fraza: jedva da postoji kafanski razgovor u kojem neko ovako ne polemiše o identitetima.

 

Isto važi i za: “Može zvučati banalno, ali povraća mi se od zastava, / riga mi se od anarhista, od komunista dobijem svrab oko jaja.” Isto i za: “teško podnosim sve te kosti / koje zatrpavaju centralne informativne emisije.” Svaki normalan čovjek se ovako osjeća kada vidi otkopavanja masovnih grobnica i svaki bi normalan čovjek morao govoriti ovako kako Tomaš govori, ali upravo je u tome i problem. Bar u pjesničkom smislu. “Ja pišam na njihov rat i poserem se na njihov mir.” Može se čitalac politički i etički slagati s Tomaševim riječima, ali to ne znači da u navedenim stihovima mora vidjeti poeziju. Jer postoje objektivni razlozi zbog kojih navedeno nije poezija.

 

Pjesnik može sve to reći, ali drugačije, pjesnički – inače njegova emocija nije različita (različita, a ne proturječna!) od nepjesničke. A ta je razlika uvjet postojanja poezije. I ne radi se tu o pristojnosti, ne sugeriše se izbacivanje psovki ili tema; pjesnik mora imati svoj jezik, samosvojan, autonoman, a ne pisati frazu na frazu. “Umrijet ću i ja, Venja, doći će dan, ali neću shvatiti tu stoku”, piše Tomaš kao refren u Pismu i to bi se moglo čitati kao stih da pjesnik parodira lirskog subjekta, koji je kolumbovski otkrio da “puk je jedna stoka grdna” (po Milanu Ćurčinu) i da će doći dan kad će i on, tj. lirski subjekt – umrijeti. 

 

Ovakve stihove iz Bulevara čitalac neće dugoročno pamtiti, jer ih je znao i prije nego ih je pročitao u Tomaševoj knjizi. I na osnovu toga bi se moglo zaključiti da je Tomaš loš pjesnik, da je njegova poezija bulevarski angažman. To, međutim, nije istina. Tomaš možda nije napisao veličanstvenu knjigu, ali on je vanredan talenat. U istom tom Pismu Venjički čitalac će naći potvrdu te ocjene: “Moj djed, Venja, bio je u logoru na jednom kamenu usred mora, / otok Mamula, jeo je štakore / i noćima sanjao cigaretu dugu deset metara.” Ovo ne samo da su stihovi, ovo su odlični stihovi. U njima je sažeta jedna rijetko složena emocija, koja je i lična i opća, emocija kao protest, bol data kroz crni humor, nezaboravljiva pojedinost.

 

goodgov 

 

Lorenzetti i Giotto

 

Tomaš je tu i nadrealista i socijalni pjesnik, što će reći da nije ni jedno, ni drugo, već – originalan. Jednako kao i u sljedećim stihovima: “Tijelo nema spasa, moj Bože, / ta kožna vreća duše nema šanse / kao ni mir u svijetu kad ga zaziva / miss Bosne i Hercegovine.” Ovakav spoj metafizičkog i sociološkog razmišljanja, melanholije i cinizma, ovaj gorki osmijeh je nešto rijetko, autentično u savremenoj bh. poeziji, pjesnički briljantno. Nešto slično onome kad je Davičo, na pitanje: ”Koje je Vaše zanimanje?”, odgovorio: “Samoubica.” Tomaševi socijalno-nadrealistički stihovi imaju razlog postojanja, dok političke fraze nemaju: one su larpurlartistički angažman.

 

I prije kvatročenta u sijenskom slikarstvu su se pojavila djela koja su bila ilustracije političkih i moralnih postavki humanizma. Tako je Ambrogio Lorenzetti pravio slike u parovima – slične onima u reklamiranju preparata za mršanje – u kojima je bilo jasno pokazano koje su posljedice loše vlasti, a koje posljedice dobre vlasti. Benvenuto di Giovanni nastavlja tu tradiciju i slika državu koja razumno skuplja poreze i njezine građane sretnih lica.

 

Giotto i Jean Fouquet, jednako kao i Lorenzetti i Giovanni, u svojim slikama daju i poruke političko-ideološke prirode, ali oni to rade mnogo složenije, bez banalne kritičnosti, svjesni da fraze nemaju veze sa stvarnošću i umjetnošću. Oni znaju da napasti zvanično učenje ne znači i napraviti umjetnost. Tako Fouquet prvi slika Bogorodicu s otkrivenom dojkom, a ne kanališe efekte samo pomoću konteksta svetog majčinstva. Tako Giotto u Raspeću, za razliku od Matthiasa Grünewalda i Cennija di Pepija Cimabuea, prikazuje trenutak najveće Hristove patnje u gotovo radosnom, trijumfalnom raspoloženju. A opet ne ukida momenat patnje i tom mješavinom uspijeva zbuniti gledaoca, formirati emocije koje teško ulaze, ali teško i izlaze. Tomaš je u Bulevaru više puta pokazao da ima takvu, vanrednu, umjetničku inteligenciju, ali je i previše puta zaboravio na tu činjenicu.

 

 

                                                        (prikaz je objavljen u magazinu BH Dani)

Cement arhiva

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.