Beton br.192
Četvrtak 22. februar 2018.
Piše: Srđan Atanasovski

Prva strana svega

Dokumentarni film Mile Turajlić Druga strana svega


Zamandaljena vrata u porodičnom domu, ravnopravni akter prve, kvazi-misteriozne scene filma Druga strana svega, podražavaju svojevrsnu kapiju ka dugo čuvanoj porodičnoj tajni, dok junakinja glanca njihovu mesinganu kvaku i odrično odgovara na naivno i uporno ponovljeno pitanje koje joj postavlja autorka filma – njena ćerka: „da li ti je ikada palo na pamet da otvoriš vrata“. Naravno, kao što su poznavaoci istorije stambenog pitanja u Beogradu odmah mogli pretpostaviti, iza vrata se ne nalazi škrinja sa porodičnim blagom, već tuđi stambeni prostor, dve sobe zaštićenog sustanara, relikta socijalističke prošlosti. U tom smislu, pitanje autorke filma koje otvara film i daje mu ton, „da li ti je ikada palo na pamet da otvoriš vrata“ zvuči sasvim neumesno: zašto bi neko otvorio vrata i nepozvan upao u nečiju dnevnu ili spavaću sobu? Neumesno. To je dobra ključna reč koja opisuje ovaj film.


Postoje tri nivoa na kojima je potrebno izvesti kritiku filma Druga strana svega, dokumentarnog ostvarenja rediteljke Mile Turajlić, koje u prvi plan stavlja njenu majku, Srbijanku Turajlić. Prvi nivo obrazuju politički stavovi koji manje ili više otvoreno stoje iza ovog filma, koji su kao takvi opšta mesta kako u akademskoj tako i široj javnosti, a sa kojima se ja duboko ne slažem. Drugi je nivo sakrivenih, a očigledno pogrešnih poruka (čitaj: podvala) koji se u filmu izvode umetničkim, a ne istraživačkim postupkom, upravo zbog toga što bi ih svako iole ozbiljno istraživanje lako oborilo. Konačno, treći nivo filma, koji je ujedno najproblematičniji, jeste nivo diskriminacije i neetičkog postupanja, i koji je kao takav za mene bio odista neočekivan i iznenađujući, te predstavlja osnovni izvor motiva da napišem ovaj tekst.


mediasfera-media-sfera-vodic-kroz-medijsku-industriju-portal-marketing-mediji-mediasferaDruga-strana-svega

Scena iz filma Druga strana svega


Krenimo redom: jasne premise filma, o kojima se debata čak ni ne otvara, jesu da je nacionalizacija bila nasilan i brutalan čin, a da je takozvani socijalizam koji je uspostavljen u Jugoslaviji, a implicitno i u drugim zemljama u kojima je vlast bila u rukama komunističke partije (u filmu se, naravno, ovakav sistem pogrešno naziva „komunizmom“), bio „loš“, te u svakom slučaju gori od njegovog glavnog rivala, kapitalističkog poretka na „Zapadu“. Rasprava o ovim pitanjima bi zapravo trebalo da zavredi najviše pažnje i analize, ali će na ovom mestu morati da bude vrlo ograničena. Pisati istoriju emancipatorskih istorijskih događaja, kakva de facto jeste bila nacionalizacija, iz perspektive traume oštećenih u samom početku osuđeno je na neuspeh. Posebno je opasno to što se neki od ovih događaja, uključujući i pomenutu nacionalizaciju, po pravilu sagledavaju iz ove perspektive jer su njihovi gubitnici bili upravo članovi obrazovane elite koja, uprkos trvenjima, nije izgubila svoj kulturalni položaj i poziciju znanja/moći da svoje viđenje događaja, na koncu, nametne kao dominantno. Da se pretpostaviti da je državni socijalizam „gori“ od kapitalističkog „Zapada“, jer je potonji iznedrio ono što junakinja filma u jednom od svojih protestnih govora naziva „normalnim“ društvom koje „sanja“: amalgam građanskih sloboda i dobrog života dostupnog većini, drugim rečima takozvanu „državu blagostanja“.


Međutim, ovde se zaboravlja da je „država blagostanja“ predstavljala kompromis na koji vladajuća klasa na „Zapadu“ nikada ne bi pristala da nije bilo proleterskih revolucija, te da je bila rezervisana za vanredno ograničenu teritoriju na braniku „gvozdenih zavesa“, upravo kako bi se predupredila mogućnost ekspanzije proleterske revolucije i stvorila fantazmagorija krasnog života pod kapitalizmom. Ova fantazmagorija finansirana je, pak, pljačkom zemalja takozvanog Trećeg sveta, gde niti je bilo dobrog života, niti građanskih sloboda. Sanjati državu blagostanja, a nazivati se „antikomunistom“ je u najmanju ruku naivno.


Ne sumnjam da će prethodni pasus izazvati brojne neistomišljenike na žustru i utemeljenu borbu argumenata. Ko bi, međutim, branio stanovišta da je Kraljevina Jugoslavija bila slobodno društvo ili da je NATO bombardovanje uzrokovano time što je „Zapad prestao da voli Miloševića“? Junakinja filma, naime, pripoveda kako je njen otac, pravnik u međuratnom periodu, njoj uskratio pristanak na studije prava sa sentencom da socijalistička Jugoslavija nije pravna država, nema slobodu govora, i da se u takvoj državi čovek ne može baviti pravom. Kraljevina Jugoslavija bila je i zvanično diktatura u periodu od 1929. do 1931. godine, a o slobodi govora i ljudskim pravima dovoljno govori činjenica da je Komunistička partija Jugoslavije bila zabranjena već 1920. godine, uz hapšenje 70.000 njenih pripadnika, pri čemu u prokazanom položaju uskoro nisu zaostajale ni druge inicijative koje su se protivile hegemoniji srpske dinastije i političke elite. Čini se da neophodan uslov da biste se bavili pravom nije sloboda govora, već mesto u redovima povlašćenih.



Druga-strana-svega-poster-768x1024


Albanci su u filmu Druga strana svega imenovani samo jednom, i to kao „Šiptari“, od strane jedne od gošća u domu Turajlić. Na engleskom titlu koji prati scenu ovo je prevedeno kao „Albanians“. How convenient. Zašto opterećivati „Zapad“ nepotrebnim pojašnjenjima domaće ksenofobije koja bi narušila sliku građanske idile. Amnezija zločinačkog etničkog čišćenja Albanaca koje je sprovodio Miloševićev režim pre i u toku NATO bombardovanja ostaje tvrdokorno opšte mesto javnog diskursa u Srbiji. Ipak, moram priznati da mi je činjenica da je jedini komentar izrečen o NATO bombardovanju kao istorijskom događaju u ovom filmu to (parafraziram) „da su nas bombardovali jer su prestali da vole Miloševića“, potpuno neverovatna. Čini se da jedina razlika u ksenofobnom i rasističkom odnosu prema našim prvim susedima između „prve“ i „druge strane svega“ u tome da li su nas bombardovali jer mrze „nas“ ili mrze Miloševića.


I tako konačno dolazimo do centralne teze filma: „proleteri“, radnici, dobitnici Jugoslovenske revolucije, oni kojima je društvo posle rata omogućilo društvenu mobilnost, a neretko i migraciju u urbane sredine, odgovorni su za uspon Miloševića, zločinačke ratove devedesetih, te, konačno, za poražavajući neuspeh „Petooktobarske revolucije“. Film jasno prati dva polariteta: podelu na „nas“ i „njih“ u podeljenoj zgradi i stanu – „nas“, bivše vlasnike i „antikomuniste“, i „njih“, useljene pod plaštom novog poretka – te na „nas“ i „njih“ u političkom životu devedesetih – „nas“ koji smo šetali gradom u protestu, i „njih“ koji su bacali cveće na tenkove i glasali za Miloševića čak i na rubu ekonomskog kolapsa. Nakon što se veštim filmografskim tehnikama kroz tok naracije ove dve grupe „njih“ suptilno sve više poistovećuju, film se završava „krunskim dokazom“ u trenutku kada porodica junakinje, vršeći reaproprijaciju dve sobe u kojima je živela njihova zaštićena sustanarka „proleterka“ (kako je samu sebe nazvala prilikom popisa, jedine scene u filmu gde neposredno čujemo njen glas), pronalaze VHS kasetu sa Miloševićevim govorima. Moguće je da su radnici bili „glasačka mašina“ koja je Miloševića držala na vlasti. Ako je to tako, a to bi trebalo ispitati istraživačkim, a ne umetničkim postupkom, onda su oni to bili protivno svojim klasnim interesima. Ono što je, međutim, bitno naglasiti jeste da Miloševića na vlast nisu doveli radnici već upravo društvena i kulturna elita u trenutku kada se on priklonio nacionalističkom diskursu. Zadržavajući istovremeno institucionalnu i diskurzivnu krinku Saveza komunista, Milošević je tako uspeo da generiše svoju „glasačku mašinu“ u sadejstvu ove dve društvene grupe. Mila Turajlić, međutim, ne ulazi u ovu analizu, već jednim širokim, freskopisačkim potezom kičice stigmatizuje sve neprivilegovane grupe koje su se u određenom istorijskom trenutku drznule da posegnu za društvenom mobilnošću širom od onih iglenih ušiju koje su im pružali zakoni pisani u interesu vladajuće klase. Godine 2017, kada američki Afroamerikanci dižu svoj glas proti nasilja policije, a izbeglice sa Bliskog istoka traže utočište u bodljikavom žicom omeđenoj Evropi – boreći se, dakle, za svoje pravo na dostojan život jedinim mogućim, no ipak vanzakonskim sredstvima – ovo je zastrašujuća poruka.


Konačno – ko su ti koji su se drznuli da se usele u centar grada i međuratne vile? Da li film ulazi u dijalog sa njima i omogućava im da ispričaju svoju verziju priče? Odgovor je, ne. I više od toga. Njima se ne odriče samo pravo na odbranu, već se prema njima postupa duboko neetički. Nada Lazarević. Tako se, kako saznajemo, zvala zaštićena sustanarka u domu porodice Turajlić koja je u poznoj starosti, bolesna, sama, preminula u toku snimanja filma Druga strana svega. U sceni koju mora osuditi svaka feministkinja, autorka filma pripoveda da joj je Nada rekla da ju je otac junakinje filma zlostavljao podižući glas na nju. „Da li ti je rekla zašto se drao?“ – pita se junakinja i, dobivši odrečan odgovor, podvlači „to nije lepo“. Prisustvujemo, dakle, sceni u kome je nasilje muškarca, koje prijavljuje ženska žrtva in absentia, odbačeno sa argumentom da je on (bio) fin čovek. Zvuči poznato? Na sličan način Nadi nije omogućeno da odgovori na pitanje da li je mogla da dobije adekvatan stan od zajednice u vreme socijalističke Jugoslavije, već se njen ostanak u stanu Turajlić tumači kao gramzivost za „lepim krajem“. Naravno. Radnicima nije mesto u centru grada.


3SNk9kqTURBXy8wMzFjMmNiZjQ2Y2U3ZjQwZjQxN2M2NzZkYzNlMTBjZS5qcGVnkZQCzQSwAMKBoTEC

Scena iz filma Druga strana svega


Nepodopštine se ovde ne zaustavljaju. Pitamo se, od koga su producenti i autorka filma mogli dobiti dozvolu za snimanje premetačine životnog prostora i ličnih stvari Nade Lazarević nakon njene smrti? Ova finalna scena provale u Nadin stan završava se obzervacijom mesinganih lustera , po svemu sudeći predratnom posedu porodice Turajlić, i toga kako su zaprljani do neprepoznatljivosti, jer ih devedesetogodišnjakinja očigledno nije glancala. Ovim se, konačno, zatvara lajtmotiv filma – kompulzivno čišćenje i glačanje mesinga i srebra, posla u kome tako često posmatramo junakinju filma. Jaz između „nas“ i „njih“ nije, dakle, samo u politici. Reč je o podelama koje su i simboličke i kulturalne, i koje se, naposletku, projektuju na plan telesnosti. „Mi“ smo „čisti“, a „oni“ su „prljavi“.


Možemo li, ipak, naučiti nešto iz ovog filma? Verujem da možemo, i to upravo o simboličkim podelama devedesetih i neuspehu „Petooktobarske revolucije“. A to je da političke koalicije koje istinski i revolucionarno menjaju društvo moraju rušiti ovakve simboličke i telesne podele u društvu. Da politička agitacija ne sme biti svedena na krug istomišljenika, šireći se u najboljem slučaju na krugove neopredeljenih i apstinenata, već da mora intervenisati u društveno tkivo poništavajući ove podele. Da prema sugrađaninu, ukoliko se borimo za bolje društvo, ne možemo osećati prezir i gađenje, već ga moramo pre svega videti kao dostojno političko biće sa kojim možemo ući u dijalog.


Neprijatnost i nelagoda dominantna su osećanja kako u toku gledanja filma Druga strana svega Mile Turajlić, tako i u toku pisanja kritike istog. Film je u tolikoj meri ličan – u smislu identifikacije sa likom Srbijanke Turajlić, sa njenim domom i porodicom – da je vrlo teško napisati ovaj tekst na način da on ne bude kritika aktera, već upravo samog filma – a upravo je moje duboko ubeđenje (kao nekog ko, inače, izuzetno ceni borbenost političkog angažmana Srbijanke Turajlić) da je ovde problem u samom filmu, kao medijskom artefaktu i diskurzivnom aparatu. Sat i četrdeset minuta snimaka govora Srbijanke Turajlić bilo bi bioskopsko iskustvo koje daleko prevazilazi ovaj film. Sat i četrdeset minuta filma o Nadi Lazarević još više.


Autor je naučni saradnik Muzikološkog instituta SANU i član Centra za jugoslovenske studije

Cement arhiva

2023.

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.