Beton br.141
Petak 04. mart 2016.
Piše: Đorđe Krajišnik

PROBUŠENI DOBOŠ NAD SARAJEVOM

Miljenko Jergović: Doboši noći (Fraktura, 2015)

 


Prolegomena za živog klasika


Svako je slovo koje Jergović napiše, kako je rekao vrli pisac neki, književna megagrađevina. I složio bih se sa tim, ali bih ujedno dodao da na megagrađevinama ovoga pisca, bar u knjigama iz posljednjih godina, često štošta škripi. Moglo bi se, takođe građevinskim žargonom, kazati da Jergović uvijek uspješno digne neku svoju arhitektonsko-literarnu kućerinu, koja se, kad se gleda odmah ispod zida, čini stabilnom i čvrstom. Ali čim se posmatrač, ili čitalac (?), koji korak unazad odmakne, pojave se mnogi fušerski odrađeni zahvati a isprva viđeni majstorluk postaje krpimajstorluk. Tamo visi oluk, onamo ostao zaboravljen dio skele, ovamo stoji sama mistrija, na doksatu zaboravljeni vaservaga i visak, i tako dalje.


S obzirom da se Jergovića danas, širom postjugoslavije smatra živim klasikom, jasno je da se jednoj takvoj veličini mora pristupiti nešto ozbiljnije nego se pristupa drugim piscima. Dešavalo se, na primjer, da se kritičarima grdno zamjera što su toliko strogi prema Jergoviću, bar onim rijetkim koji su se usuđivali pisati o njegovim megagrađevinama nešto kritičnije od apologetskih padanja u nesvest pred svakom njegovm knjigom. Jer, prosto, takve literarne graditelje nije preporučljivo čačkati. Možde, da ne čuje zlo, usljed čačkanja i ono što je stabilno na njegovim megagrađevinama da se zaljulja. A kad se zaljulja, kuća može i da se uruši. Bez obzira na jurišnike koji živog kalsika žele zaštititi, mislim da je, ako se neko već vaspostavlja u književnom kanonu kao nesumnjivi klasik, jako važno da mu se svaka riječ sa šestere oči gleda. Nije ista greška mlađahnog pisca, početnika, i živog klasika.


Prije nego što počnem razmatrati Jergovićev roman Doboši noći, reći ću samo još jednu stvar. Očito je da je tragična činjenica ovoga pisca to što sve što napiše odmah da u štampu. Otuda i onih četiri-pet knjiga, megagrađevinskih, na godinu. U takvom pristupu nema možda ništa loše kada je u pitanju novinarsko pabirčenje. Od njega nekako mnogi živimo. Ali ima loše kada se malo prerađena novinska pabirčenja guraju u knjige, koje se potom proglašavaju romanima epohe i čime sve ne. Možda bi ta potreba za neprestanim produciranjem knjiga imala svoje opravdanje da pisci danas žive od velikih tiraža. Ipak, stvarnost naših provincija je toliko obesprizorena, da rijetki pisci dobace i do drugog izdanja svoje knjige. Ili možda Jergović ipak živi od tiraža? Ne znam. Kako god, čini mi se da za Jergovića nisu problem oštri kritičari, nego književni prijatelji koji mu nikad nisu sugerisali da mu baš svaka nije ki Njegoševa. Dobro, i gospođa Sujeta uvijek ima svoj udjel u književnosti, kakav takav.


krle_a_andri__855554S1

Andrić, Krleža..., nedostaje treći


Urbana opna istorije


Jedna od posljednjih Jergovićevih knjiga, od nekoliko njih objavljenih protekle godine, pomenuti je roman Doboši noći. U podnaslovu ove knjige stoji da je ona studija, i pisac, preko pripovedača, sve vrijeme insistira da ona to jeste. Naravno, riječ je o pripovjedačkom maniru kojim pisac hoće mistifikovati svoj prosede, a putem odricanja romanesknosti ovom rukopisu, želi postići efekat oneobičavanja i veću vjerodostojnost događaja o kojima pripovijeda. Jer ako je studija, onda pisac ima  veći manevarski prostor da insitira na istinitosti svoje tvorevine. Sa druge strane, gledano iz pozicije književnih postupaka Jergovićev roman istražuje dokumentaristiku, tačnije srastanje fiktivnih dokumenata sa istoriografskom faktografijom. Jergović, dakle, nastoji narativ svog romana izgraditi tako što na osnovu fiktivnog dnevnika naslovljenog kao „Dnevnici sarajevskih noći“, na podlozi istorijske topografije Sarajeva neposredno pred i tokom Prvog svjetskog rata, i fikcionaliziranih  svjedočenja savremenika i kasnijih istraživača, pratiti razdoblje sarajevskog života izvjesnog Josipa Gubernika, šumara, biologa, koji u Sarajevo dolazi kako bi istražio fenomen drveta bijelog javora, koje raste samo na osojnim stranama bosanskih planina. Vođen idejom da majci, koja je u mladosti svirala violinu, napravi instrument po uzoru na slavne Stradivarijeve i Guarnerijeve violine (jer samo od takvog drveta javorova može se postići magični violinski zvuk) Gubernik provodi nekolike godine svog života u Sarajevu. Baš u kritičnom povijesnom momentumu, onom u kojem Principov pucanj iz korijena mijenja sliku svijeta, a grad Sarajevo upisuje krvavim slovima na istorijskoj mapi.


Prateći Gubernikove sarajevske dane – njegove ideološke preobrazbe iz zakletog austrofila u jugoslovenskog integracionalistu, njegova upoznavanja života u evropskom Jeruzalemu, susrete sa mladobosancima, kao i brojnim drugim savremenicima Velikog rata – pripovjedač ili pisac studije na osnovu analiziranja „Dnevnika sarajevskih noći“ gradi narativ koji u jednom trenutku prevazilazi okvire samog Gubernika. Priča o potrazi za bosanskim, kako ga se naziva, dževerastim javorom postaje sporedna, a istorija i njena zahuktala mašina zauzimaju primarnu poziciju u ovoj knjizi. Putem Gubernikovih „Dnevnika“ Jergović želi ispričati jednu širu priču o dvadesetom vijeku u Sarajevu. Sudbina same Gubernikove diarističke knjige – prvog izdanja iz 1945. godine, kada se Gubernik u jugoslovenskim okvirima doživljava kao oličenje pobornika jugoslovenske ideje, a potom i drugog ratom uništenog  izdanja – svojevrsno je ogledalo dvadesetovijekovnog usuda Sarajeva. Ovaj grad, kako se navodi i u osvrtu na poleđini knjige, postaje metafora bubnja po čijoj napetoj koži dobuje čitavo dvadeseto stoljeće.


Ovako ispričana ova Jergovićeva istorijska metafikcija djeluje zanimljivo. Posebno epizoda sa Sinjoritom i Gubernikom, koju nam pripovjedač nagovještava na samom početku knjige. Naime, Gubernik se po dolasku u Sarajevo smješta u kuću jevrejske porodice Ozmo. U kući stanuju dvije žene; majka koju u svojim „Dnevnicima“ imenuje kao Sinjoru, i kćerka koju imenuje kao Sinjoritu. Čaršija k'o čaršija, o dvije žene svašta priča. A Gubernikovu znatiželju pobuđuje još više činjenica da Sinjora u početku skriva Sinjoritu od njegovih pogleda. Jergović nam tu epizodu na samom početku narativa navodi kao možda i ključnu za lik Josipa Gubernika, a potom nastavlja pripovijedati obećajući čitaocu da će se na tu epizodu vratiti. Nakon što izreda sage o paljanskim guslarima filozofima, sa kojima je Gubernik tražio javor kakav mu treba, te nakon što saopšti biološko-wikipedijsku epizodu o samom drvetu javorovom, pisac se napokon osvrće i na priču sa Sinjoritom. Riječ je o autističnoj djevojcu, koju Josip Gubernik pokušava naučiti slova. I u nju se, u tom procesu zaljubljuje. Međutim, nema nekog dubljeg razrješenja ove priče. Niti se ostvaruje nešto od onoga što je najavljeno kao veliko saznanje na početku narativa. Istina, činjenica da se 145 centimetara visok Gubernik zaljubljuje u autističnu djevojku, ima nečega andrićevski jurodivog. I u tom smislu ova epizoda se može smatrati zanimljivom.


dobosi_noci_vv


Lice i naličje dokumenta


Pripovjedač ipak nema vremena da razrađuje ovu priču, jer ga čeka puno važniji lik od Sinjorite. A to je, glavom i bradom, Tin Ujević. Pisac studije o Josipu Guberniku uvodi Ujevićev lik kao centralni za gradnju i istinitost ove prozne građevine. Ujević, u svojim sarajevskim putašestvijama u drugoj deceniji dvadesetog vijeka, postaje savremenik Gubernikov. A kao savremenik on se, naravno jergovićevski fikcionaliziran, u svojim rukopisima nekoliko puta osvrće na ovog čudnog svata u Sarajevu. Međutim, zašto je Ujević važan Jergoviću (ili piscu studije) kao lik? Čini se prije svega da bi pokazao kako pripovjedač ove studije zapravo ponovo ispisuje ili možda dovršava izgubljeni Ujevićev roman, koji je, gle čuda, bio takođe naslovljen kao Doboši noći. Dakle, Doboši noći pored toga što rekonstruišu Gubernikovo sarajevsko razdoblje i njegove „Dnevnike sarajevskih noći“, postaju i rekonstrukcija Ujevićevog izgubljenog rukopisa Doboši noći. I njegovog eventualnog sadržaja. Pripovjedač (Jergović?) ili pisac studije o Josipu Guberniku postaje dakle današnji Ujević. Stoga ispisivanje ovih Doboši noći, postaje pokušaj da se dokuči ono što je, kako se priča, bio sadržaj Ujevićevih Doboši noći. Istina, pisac studije o Josipu Guberniku se od toga nećka, jer je on samo studijski istraživač, pa kaže: „Za ovu bi nam istragu (istragu o Ujevićevim sarajevskim danima; op. Đ. K.) trebao dobar romanopisac, snažne imaginacije i moći ne samo psihološkog nego i jezičnog uživljavanja, koji bi vjerno persiflirao Ujevićeve Doboši noći, rekonstuirajući njihov jezik, stil i sadržaj na osnovu postojećih tekstova, pjesama, eseja, novinskih članaka, pisama... Ako bismo takvog našli, i ako bi takav u sebi našao dovoljan razlog da žrtvuje sebe i pretvori se u Ujevića romanopisca, tad bismo imalo odgovor na svoju dilemu.“ Ali se, vidjećemo uskoro, bez obzira na navodnu nelagodu upuštanja u jedan takav poduhvat, pripovijedač (Jergović?) nedvojbeno transponira u samog Ujevića.


Ne bi ova noseća greda romana, oličena u liku Tina Ujevića, (bez obzira što Ujevića i Mirko Kovač, istina u posve drugom kontekstu, uvodi kao lika u svojemu romanu-memoarima Vrijeme koje se udaljava), bila u tolikoj mjeri literarno prenategnuta da pisac studije o Josipu Guberniku ne pokazuje neka veoma lična znanja o Ujeviću. Negirajući time svoje odbijanje da se  poistovjećivanjem sa Ujevićem i rekosntrukcijom njegovih Doboši noći bavi. Pa se stiče dojam da je pisac studije nekako ušao u samog Ujevića (pa i za fiktivnog pretjerano). Gdje se, međutim, to što nam pisac ove studije stidljivo sugeriše najbolje vidi? Za razliku od brojnih fikcionaliziranih dokumentarističkih ograda, konsultovanja mnogih izvora (kojima nas hoće uvjeriti u vjerodostojnost ove storije), kada je u pitanju Gubernikov lik i sudbina njegovih „Dnevnika sarajevskih noći“, pisac studije piše sada o Ujevićevom boravku u Sarajevu kao da je sam Ujević. Tako čitaoca obavještava, ne govoreći otkud zna, gdje piše, koji je izvor prenio, da je Ujevića u Sarajevu oduševljavala činjenica što je Sarajevo „šeher putenosti i erotskih strasti, kakvim ga čini ta opreka između crne sjene presvučenih ljepotica i tih polugolih gimnazijalki. Ali to nikome ne govori.“ Kako istraživač, koji toliko insistira na dokumentarnim ogradama, zna šta Ujević misli o sarajevskoj putenosti, ako to nikome nije rekao? Ako niko tome nije posvjedočio?


Nešto ispod toga studista pripovijeda, rasprijedajući i dalje o Tinovim erotskim zanosima, kako ga (studistu, Ujevića ili Jergovića?) razdragane Sarajlije, prepoznavši velikog pjesnika, vodaju gradom i čašćavaju. Ujević, piše istraživač života Josipa Gubernika, ne zna kako se zovu ti ljudi. „Jesu li muhamedanci ili su, ipak, pravoslavci? Katolici i Židovi vjeruje Ujević, ipak nisu. Oni mu ne bi sve to plaćali. Bi se ljubazno smijali, ali ne bi plaćali. Ostani tu, bolan, govori mu jedan, kao da ga navlači u kupleraj. Ujević osjeti kako ga svrbe genitalije.“ Koliko god pisac bio domišljat, i koliko god nastojao zabaviti čitaoca, bilo bi zanimljivo saznati kako zna kad su Ujevića svrbile genitalije. Kako drugačije, pa koliko god bila riječ o karikiranju, jedan studista, koji se ograđuje dokumentima, može znati da su Ujevića zasvrbile genitalije ako se nije transponirao u onovremenog Ujevića? Pisac nigdje nije obavijestio čitaoca u kojem to dokumentu stoji ta genitalijska epizoda u sarajevskim danima Tina Ujevića. Danilo Kiš, recimo, kad u Grobnici za Borisa Davidoviča piše o enormno velikim mudima A. A. Darmolatova daje enciklopedijski nalaz ovog fenomena. Što će reći, da ako se igramo dokumentima, mora postojati dokumentaristički nalaz ili bar svjedočanstvo nekog savremenika (ako ne samog Ujevića) da su ga u trenutku kada je u zraku visila naznaka kupleraja zaista zasvrbile genitalije.


tin_zagreb

Tin Ujević (1891-1955), u Sarajevu živeo od 1930. do 1937.; stanje erotske svrabežljivosti na slici: nepoznato


Afirmacija pripovedačke Bosne


Pripovjedač – pored izvjesnih zanimljivosti ovog romana, i pored povremenih lamentacijskih jadanja, koja neodoljivo podsjećaju na samog pisca Jergovića, kao ono o tome kako nikome nisu potrebni jugoslovenski pisci - u nekoliko bitnih momenata pribjegava, da se resavski izrazim, prepisivačkom postupku. Tačnije, preuzimanju postupaka svojih književnih prethodnika. Sa stanovišta postmodernističke poetike citatnost (ako se preuzimanje postupaka može smatrati citatnošću) nije problematično. Međutim, ono postaje problematično onog trenutka kada recenzenti knjige (Ivan Lovrenović i Enver Kazaz) taj postupak na koricama romana Doboši noći proglašavaju potpunom Jergovićevom inovativnošću u dokumentarističkom i postupku književnog oneobičavanja. Evo samo nekoliko primjera zašto Jergovićev postupak (ili postupci) ni u kom slučaju nije inovativan. Pažljiviji čitalac će veoma lako detektovati, a komparativna analiza postupka bi nam to sigurno pokazala, da istorijska metanaracija, koja je glavni okvir ovog romana, jeste kao postupak veoma slična sa onom kojoj je u svojim pričama skupljenim posthumno u knjigu Tajna džema od malina pribjegavao Karim Zaimović. Svjesno ne idem dalje od Karimovih priča, jer bi one recenzentima romana Doboši noći itekako trebale biti poznate. Sva ona kriptodokumentaristika, sa vidljivim ironiziranjem izvora, koja vrvi iz Zaimovićevih priča itekako je prisutna i u Dobošima noći.


Pored toga, izvadak iz Gubernikovih Dnevnika - “dok užarena kotlina vri,  na grotlo vulkansko, što ga Sarajevom zovu prevlači se svod od štavljene kože, u istom času snom pravednika deset tisuća duša sanja, jedni o novcu, drugi o ženi, treći o mladosti što odvano minu, a samo onih nekoliko nevoljnika koji su budni...” - neodoljivo podsjeća na meditacije Selimovićevih Ahmeta Šabe i Ahmeda Nurudina. Prelistajte Mešu, pa Jergovića i vidjećete. U pripovijedanju o sarajevskoj mržnji, o tri vjerozakona i drugim kućnonarativnim strastima, na 135. stranici romana Doboši noći Gubernik kao da je reinkarnacija Maksa Levenfelda iz Andrićeve priče „Pismo iz 1920.“ U poglavlju „Slučajni portreti: Gubernikov sarajevski imenik“ u postupku (pisca studije ili Jergovića?) se ogleda pomalo denuncijantska atmosfera i postupak dnevničkog bilježenja kakav je u Sarajevskom nekrologiju rabio Alija Nametak. Dakle, način na koji Josip Gubernik bilježi svakodnevicu sarajevske čaršije, umrle, rođene, dogodovštine i trvenja, jako je sličan onom Nametkovom.


Ponavljam, na kraju, da ne bih bio zlonamjerno shvaćen. Nije ni u kom slučaju problematično ako je Jergović svjesno htio u kreiranju svog narativa dati svojevrstan omaž piscima koji su se Sarajevom na ovaj ili onaj način ranije bavili. To je kada je u pitanju postupak posve legitimno. Ipak, ostaje nelagoda jer nas recenzentski pisci hoće ubjediti da je ono što je Jergović napisao nesumnjivo originalno, te proglasiti njegov postupak kao nenadmašiv u našoj dosadašnjoj književnosti. Ostaje na eventualnom čitaocu ove zabilješke da procijeni da li je posrijedi igra krivih ogledala ili nešto treće. A moguće je da je sve to ipak, što bi rekao Mirnes Sokolović, samo pripovjedačka Bosna. Nikad se ne zna.

Cement arhiva

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.