Beton br.118
Utorak 20. decembar 2011.
Piše: Marko Pogačar

Pjesnički pusta zemlja

Ili skica za portret pjesničke produkcije u Hrvatskoj,
godine izborne 2011.

Godina koju ostavljamo za sobom (ili, bolje, ona ostavlja nas) ostat će, vjerujem, uglavnom šuplje mjesto, gluha recka u imaginarnom kalendaru domaće pjesničke produkcije. Nije da taj kalendar inače krije neku pretjerano „vruću robu“, ali, ako ćemo pravo, zalomi mu se i nekih sasvim ugodnih, naseljivih i svijetlih kućica. Lirska 2011. bila je, u tom kontekstu, kvantitativno i kvalitativno vjerojatno najsiromašnija u posljednjoj petoljetki.
Što se kvantitete tiče – posljedice najgore krize u izdavaštvu od ratnih godina (o onoj sistemskoj koja je uokviruje sve je već poznato) evidentne su, i bilo je očekivano da će, uzimajući u obzir njezin tržišni potencijal, pjesnička produkcija biti prva na popisu za odstrjel. Naknadno se pokazalo i to da će, što se kvalitete tiče, ona pasti šutke i šaptom, bez ikakvoga: „pucajte u grudi!“. Za početak, svi su veliki i srednji izdavači koji u svojem programu imaju pjesničke biblioteke značajno smanjili broj naslova. Tako Algoritam, umjesto očekivanog barem jednoga kola godišnje, štampa tek jednu knjigu (britku Kuda sestro Damira Avdića koja, ipak, teško funkcionira bez vlastite performativne popudbine). V.B.Z., koji je znao imati i više od desetak pjesničkih naslova, zadržava se na dvije (još jednom manje-više nepotrebnom uknjiženju Mile Stojića, te novom stihovanom svesku novinara i televizijskog voditelja Aleksandra Stankovića, koji uporno i beznadno inzistira na vlastitoj „pjesničkoj“ karijeri), jednako kao i Fraktura (jedna sasvim prosječna i jedna kojoj ću se kasnije vratiti). Inače pjesništvu izrazito posvećeni Meandar prilaže tek tri naslova (dva oveća debakla – knjige Anđelka Vuletića i Marinele – i jedan potencijalno važan koji, jer se upravo pojavio, još nisam uspio uzeti u ruke – Zapise iz mrtvog jezika Branka Čegeca), a Disput „Cesarićem“ nagrađenu Trebalo bi srušiti zidove Kreše Bagića.
Najmasovnija je, očekivano, bila produkcija u okvirima državnim budžetom izravno financiranih institucija: dvaju društava pisaca te bezbrojnih ogranaka Matice Hrvatske, zavičajnih društava, klubova ovih-i-onih, lovno-ribolovno-poljoprivrednih udruga i saveza te ostalih „standardnih sumnjivaca“. Apostrofirana je produkcija uglavnom, s nekoliko važnih iznimaka, pjesnički irelevantna. „Slučajna“ iznimka koju valja posebno istaknuti (eksplicirat ću je nešto kasnije), krije se u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika, inače najvećim dijelom pasatističkom, ognjištarskom, poetički i politički reakcionarnom nizu. Sistemsku iznimku predstavlja nedavno uspostavljena biblioteka Hrvatskog društva pisaca i časopisa Poezija, koja donekle održava kvalitativnu razinu te zastupa neke od zanimljivijih pjesnika različitih generacija, od Branka Maleša, preko Damira Šodana do Dorte Jagić. Ovogodišnje, treće (doduše vjerojatno do sada najslabije), kolo donosi nove naslove Slavka Jendrićka, Dinka Telećana, Kristine Kegljen, Lane Derkać i spomenute Jagić (Kauč na trgu) kojeg je, čini se, izdvojiti kao najzanimljivijeg u ovoj rundi. Dok smo još na brojevima i nizovima: ovaj drastično reducirani broj godišnjih pjesničkih uknjiženja doima se zapravo mnogo realnijim – već nekoliko godina suočavamo se s nekritičkom hiperprodukcijom istih, a evidentno je da je čak i ovaj potkresani izdavački program teško napuniti relevantnim naslovima.
Usporedimo li je s prošlom godinom, kada su se, da spomenem samo neke, pojavile i sjajne knjige poput Maleševog Vertiga ili Oblučarevih Pucketanja, a i čitav niz sasvim solidnih naslova, od Stojevića, preko Đurđevića do Gordane Benić, ove godine – ako nisam napravio neki ozbiljniji propust – nismo imali zadovoljstvo čitati nešto slično. Pažnje vrijednih debija također nije bilo, a zamro je i antologičarski evaluacijsko/tipološki trend – prošle godine dobili smo, na primjer, Šodanovu „stvarnosnu“ antologiju i Maleševu Poetsku čitanku suvremenog hrvatskog pjesništva, dok 2011. takvi projekti (ako zanemarimo interpretativno usmjerene Davora Šalata i nižepotpisanog), izostaju.
Što se časopisne scene tiče, očekivano, nema novih projekata, ali ni jedan se časopis s pjesništvu posvećenim prostorom, usprkos poslovično poremećenim periodama, nije posve ugasio. Posljednje godište jedinog ekskluzivno poeziji usmjerenog časopisa, Poezije, reprezentira, opet očekivano, iste trendove kao i godišnja knjiška produkcija – njezin domaćoj književnoj praksi posvećeni dio iz broja u broj je sve slabiji. Retrospektivne nagrade za godišnju produkciju uglavnom još nisu dodijeljene, ali je ugodno iznenađenje donio žiri najuglednije hrvatske „nagrade za ukupan doprinos pjesničkoj umjetnosti“, Goranovog vijenca. Nakon petoljetke uglavnom ćoraka, Vijenac je dodijeljen Delimiru Rešickom.
Hoćemo li, dakle, po nečemu, osim po onoj kalendarskoj praznini, ipak pamtiti ovu pjesničku godinu? Odgovor leži u dva naslova kojima sam se obećao vratiti, i u oba slučaja se radi o – prijevodima. Također, što je svakako hvalevrijedno i potrebno u domaćem (ne samo pjesničkom izdavaštvu) – o prijevodima iz nesrpskohrvatskih jugoslavenskih književnosti – slovenske i makedonske. Prvi je knjiga Krijumčari Aleša Debeljaka, u prijevodu Ede Fićora, a drugi su Izabrane pjesme velikog makedonskoga modernog pjesnika Bogomila Đuzela, u prijevodu Slavka Mihalića i Borislava Pavlovskog. Spomenuti su naslovi ovogodišnji prilog polaganoj književnoj reintegraciji nasilno i krvavo raspačanog zajedničkog političkog i kulturnog prostora, i u oba slučaja riječ je o dobro pogođenom izboru; moćnim pjesnicima i dobrim knjigama. Sve drugo svodi se mane ili više na pobrojavanje lakuna, propusta i izostanaka. Na primjer, ni ove godine Danijel Dragojević nije objavio novu pjesničku knjigu. Niti za ljubav toj samoj, pjesnički, a i „onako“ uglavnom jalovoj godini.

betonbr118_cement1

Cement arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.