Roman Paučina Samedina Kadića zanimljiv je kao knjiga po tome što nema urednika. Jednako tako ovaj roman nema ni (potpisa) recenzenta. Ukoliko se to posmatra kao činjenica an sich, navedeni nedostatak ne mora biti označen kao nedostatak. Ukoliko se još u obzir uzme da je Kadićev roman nagrađen na konkursu Fondacije za izdavaštvo, navedeno odsustvo bitka moglo bi se odrediti kao stanovit napredak u našem izdavaštvu.

Riječ je o tome da su u prethodnim godinama izdavači rukopisa nagrađenih na navedenom konkursu kao recenzente znali potpisati i članove žirija Fondacije, premda su u tim slučajevima recenzije znale postojati koliko i šipražje na planetu Venera. Bolje je, naime, da knjiga nema ni urednika ni recenzenta, nego da ih ima, iako ih nema.

Joe with a gun

S druge strane, Kadićev roman je knjiga kojoj je bio prijeko potreban urednik. Prethodnu rečenicu treba posmatrati kao neku vrstu komplimenta autoru Paučine. Obično kad se kaže da nekom rukopisu treba dobar urednik, hoće se reći i da sam autor nije lišen talenta. Pauku možda ne treba asistencija profesionalnog tkalca, ali Kadiću bi svakako valjalo da je imao nekakvu uredničku pletilju, te je, objektivno, mogao svoju romanesknu mustru - koju je već žiri Fondacije prepoznao kao vrijednost - pretvoriti u jedan dobar književni goblen.

Kadić pripovijeda o mladiću Emiru Žari, koji pati od “neangažovanosti i lijenosti”. Emira sve u društvu nervira i on nastupa iz pozicije klasičnih moralista, koji osuđuju čitav kosmos, a samo sebe izuzmaju iz tog kosmosa, kao apsolut. Na sedmoj, tj. prvoj, stranici romana Emir se zapitao nije li on sam sopstvenik krivice za abuliju koju osjeća. Tako ga pripovjedač upoređuje s njegovim daidžom Feridom, koji - iako nema jedne ruke i zato što mu je rat spalio dvije - pravi treću kuću, petospratnicu. Kontrast je jasan. Davitelj protiv davitelja. Jedan moral davi drugi moral. Apologičar volje i akcije kritikuje anahoretski pristup životu. Socijalnopsihološka aluzija je očevidna: Emir je očitovanje čitave jedne društvene grupe, aluminijske omladine koja životari, nema cilj, koja se samo “prebacuje s jednog guza na drugi”, kako se kaže u romanu.

Prvi pogled, međutim, vara. Kadićev roman nije ilustracija kontrasta između “lijepog” i “manje lijepog ponašanja”, već je autor pokušao ispričati jednu ljudsku sudbinu. Kad Emir shvata pogubnost svoje melanholije, svog moralizma koji se dijalektički obratio u nihilizam, on sa svoje dvije ruke kreće da ostvari nešto. Piše knjigu - pod radnim naslovom Tautologije, zbirku eseja i pripovjedaka -  i pokušava naći izdavača. Na kraju sve to ostaje nerealizirano. Mladi književnik postaje žrtva ironije bezobzirnih izdavača.

I da stvar bude još gora, ili bolje reći ozbiljna, Emir biva otet od strane Džoa, koji lik Emirove šaljive pripovijetke, sarajevski jalijaš kada je raspust i student na Al-Azharu kada je školska godina. Džoa prvo raduje ideja da Emir piše priču o njemu - čak objašnjava djevojkama da je neko faca čim se pišu knjige o njemu - ali kasnije mu se toliko nije svidjela ideja da bude istovremeno i čovjek i književni junak, te je mladom pripovjedaču & esejisti prislonio pištolj na čelo.

                                                                                                    Bob samo što nije

Maestro na građevini

Na kraju, kada se sve to ne razvije tragično, Emir odustaje od objavljivanja knjige i ne vraća se u početni status melanholije i nihilizma, već tone u abuliju možda čak i dublje. Roman završava ramazanskom posjetom Hurije, koja je prijateljica Emirove majke i koja živi u Švedskoj. Emir u toj atmosferi dijasporskog i čaršijskog islama sve više tone u razmišljanja o tome kako svijet nije čvrst kao stijena, već kao paučina koja misli da je stijena. Stvarnost je takva da nema čvrstih zavisnosti vrednosnih vidokruga i želja prema ishodima sudbina. Početni kontrast se, svojim efektima, okreće iz moralizma u fatalizam. Stvarnost je toliko nenormalna da joj je sasvim normalno da stari jednoruki Ferid napravi i treću kuću, a da Emir (zamalo) pogine zbog pripovijetke.

Kadić je pripovjedač koji umije izbjeći fraze, on je pisac koji je savladao literarni alfabet. I nije on kriv što je to vrlina samo u našim savremenim književnim prilikama, nije on kriv što to u širim književnim kontekstima nije nikakav kompliment. On jeste kriv što se njegova književnost ne može reducirati na ideološke sheme. On nerijetko priča o stvarnosti u kojoj se voda života izlijeva iz ideoloških korita, zato što joj je tamo tijesno. To su najbolja mjesta Kadićeve književnosti. Kad, na primjer, (Emir) pripovijeda o jednom novopečenom vehabiji, koji je nakon mjesec dana redovnog klanjanja sanjao poslanika Muhameda i nakon toga je, sav ushićen, otišao to ispričati jednom starom hafizu koji mu objašnjava da taj san možda nešto i znači, ali i da on, hafiz, već 50 godina klanja, a još uvijek sanja samo gole žene.

Kadić ima smisla za humor. Nekada čak i nesvjesno. “Poselamio se i zagrlio (iako je bio homofobičan) s drugom iz Medrese”, kaže Kadić i implicira tom svojom rečenicom sud po kojem su svi drugovi iz medrese koji se jednom zagrle - homoseksualci. Možda je ova verbalna nespretnosti i plod upliva ideološkog, ali kao cjelina Kadićev roman nije ideološka propaganda. Kadićev stav prema religijskom fundamentalizmu (kao što se vidi iz primjera navedenog sanjalice) je stav satirične negacije, dok se o religiji kao pojmu odnosi nerijetko s blagom ironijom koja ne nosi stav totalne negacije. “Na Sudnjem danu, kada budu isprevrtane savjesti, meleki će izpsihoanalizirati stvar i iščeprkati pravi motiv”, ispisuje Kadić svoju, neobično uobličenu, pesimističnu predstavu o količini anđeoskog u čovjeku, ironizirajući skolastičku antropološku shemu.

Postoji priča da su neki majstori, praveći objekat na imanju jednog popularnog pjevača, ne bivši matematički trijeznih glava, salijevali ploču tako da je više ličila na bob-stazu nego na ploču, a kada je vlasnik primijetio da ploča baš i nije ravna, jedan od majstora je replicirao: “Haj’, paša moj solidni, nije ni u tebe svaka pjesma hit.” Drugom prilikom su gradili džamiju u Brezi, a kad je naišao jedan sarajevski velikodostojnik i upitao kako majstori napreduju s radom, junak prethodne priče je bio optimističan: “Pravimo svaki dan, izgibosmo, efendija, al' kad završimo Begova će bit hala za nju!”

Kada su tog istog majstora, građevinca, dok je bio na skeli, nazvali doktori koji su liječili njegovog oca da mu jave kako će, nažalost, morati amputirati povrijeđenu nogu, ovaj je odvratio: “Reži, nije Ronaldinjo!” Možda ovaj posljedni vic nije široko poznat koliko su Kožini vicevi iz Dežulovićeve kolumne, ali on je postojao u usmenoj predaji i prije  Kadićevog romana, u kojem se tim vicem individualizira jedan od junaka.

Površinski kop duše

Vasilij Rozanov primjećuje kako se književnost Dostojevskog i Tolstoja (u kojoj se teži što dublje sići u ljudsku dušu i otkriti što više sila koje pokreću ljude da rade sve što rade) javila kao reakcija na Gogoljevu satiričnu redukciju ljudske duše. Gogoljevi junaci nemaju složeni sistem motivacija (naddeterminirane postupke), već su dati kao ljudi jedne osobine, kao karikature. Gogoljevi junaci i nemaju ljudske duše u pravom smislu, oni su ilustracije pojedinih osobina: njihove duše su uvijek mrtve. Gogoljevo djelo je herbarijum osobina, dok kod Dostojevskog i Tolstoja nalazimo jednu zapletenu prašumu ljudske duše.

Kadić je u Paučini pokušao ljudske duše slikati i kao Gogolj i kao Tolstoj-Dostojevski. Svog glavnog junaka uzima ozbiljno. Patetično. Emir je jetim, siroče, i zato odsječen od svijeta. I zato je protiv bošnjačke malograđanštine, “organskih porodica” i njihovih ideala. Zato je on književnik, kontemplativac, romantična jedinka. I to je to. Ako je Kadić pokušao biti rudar ljudske duše, onda je njegova spoznaja površinski kop. I takva predstava o silama koje pokreću čovjeka jeste književno vrijedna, ali kad je svjesna satira. (Kad, na primjer, govori o Emirovoj nani, koja je revna vjernica, ali koja se ne okreće prema Kibli kad klanja, jer je u tom smjeru kuća njenog komšije Šefke. Kojeg očima ne može gledati, a kamoli da mu se klanja. Kad govori o profesoru iz Medrese koji ih je motivisao da budu pobunjenici, a profesorovo najveće revolucionarno pregnuće je to što spava u pidžami s 50 ljubičastih Cheovih glavica.) Kad je nesvjesna satira (patetična elaboracija o duši ljudi jedne osobine) onda Kadićev roman postaje neuvjerljiv. Kad Kadić počne “filozofirati”, referišući se na opšta mjesta istorije filozofije, ili nasilu praviti literarne aluzije, onda bi se čitalac Paučine najradije pretvorio u praška.

I na ovom mjestu priča o uredniku Paučine dobiva puni smisao. Kadić je mogao napisati jako dobar roman, da je imao urednika koji bi insistirao na punom ostvarenju satiričkih potencijala, na gogoljevskom pristupu, umjesto što je autor pokušavao i da zaroni duboko u vodu u kojoj se kriju složene istine ljudske duše. Bez ronilačke opreme, s normalnim kapacitetom pluća, s Kadićevim trenutnim pripovjedačkim iskustvom. I pored toga (što, dakle, nije maestralan) Kadićev roman je čitljiv, te se, u kontekstu savremene bošnjačke književnosti, može odrediti kao solidna beletristika.

                                                         (prikaz je objavljen u magazinu BH Dani)