Beton br.141
Petak 01. novembar 2013.
Piše: Haris Imamović

MORE PRELIVENO U ĐEVĐIR

Aleksandar Gatalica: Veliki rat (Vulkan, Beograd, 2013.)

 

Nakon što je odslušao čitavu silu Don Kihotovih priča, Sančo Panča odlučuje da i sam ispripovijeda nešto. Išao nekakav kozar sa svojim stadom, kaže Sančo, i došao do neke rijeke. Kad je vidio kozar da sa svojim saputnicama neće moći pregaziti rijeku, on napravi splav i zatim preveze prvu kozu. Pa se onda vrati i preveze drugu kozu. Zatim još jednu. Pa još jednu, i onda još jednu... I još jednu... I dok tako Sančo nabraja koze, Don Kihot bijesno zapita svog konjušara: koliko je to, dovraga, već prevezeno koza i u čemu je smisao takve priče?! Sančo, također bijesan što je prekinut u svom pripovijedanju, objašnjava Kihotu da je smisao priče u tome da čitalac pažljivo prati broj koza. Don Kihot kaže Sanču da je to glupa priča, a Sančo odvraća da je ne može procjenjivati slušalac nesposoban da shvati njezin smisao. De gustibus non est disputandum.

 

veliki-rat-418x215

 

180 glavnih junaka

 

Aleksandar Gatalica je s romanom Veliki rat postao najčitaniji srpski pisac srednje generacije. Zasad je taj roman doživio 16. izdanja i dobio dvije prestižne nagrade u Srbiji: NIN-ovu nagradu i Nagradu Meša Selimović. Riječju, Gatalica je napisao pravi književni hit. Veliki roman. - Tema romana je Prvi svjetski rat. Gatalica pokušava sagledati sve zaraćene strane, sve frontove, mnogobrojne i mnogolike učesnike tog rata: od ruskog cara i srpskog kralja, do francuskih kafedžija i njemačkih konja. Tako Gatalica pravi hroniku koja nema glavnog junaka. Glavni junaci su patolog Mehmed Graho, novinar Tibor Vereš, vojnik Tibor Nemet, vojnik Štefan Holm, cepelinista Fric Krup, doktor Čestuhin, student Rizanov, vojnik Marko Cmrk... Ali i Major Tihomir Mijušković, njegova supruga Ruža, njen ljubavnik Kapetanović... Pa onda maestro Uis, pjevačica Lilijan Šmit... Pa Lenjin, pa Trocki, pa Radek... I Žan Kokto...

 

Osnovni utisak koji čitalac stekne je da ovaj roman na svoje 483. stranice ima više likova nego stranica. Na samom početku Gatalica daje spisak junaka. 180 njih. Na samom kraju čitalac će vidjeti da niko od njih nije dobio mnogo više autorove pažnje od ostalih. To nije prigovor, niti je to nešto novo za hronike. Andrić, na primjer, u svojim hronikama nema junaka kakvi su Don Kihot, Raskoljnikov, Jozef K. ili Filip Latinović. Ali nema ih ni 180. Tako je drugi utisak u vezi s Velikim ratom da je autor previše “zagrizao”. Uzimajući ovoliki broj junaka, oduzeo je sebi mogućnost da ih dovoljno razvije. Kvantitet je udavio kvalitet. Gatalica je napravio 180 neuvjerljivih likova. 180 skica.

 

Tako je major Mijušković tek heroj, kojeg žena ostavlja zbog kukavice Kapetanovića. A ta majorica je tek žena koja ostavlja majora zbog kukavice, koji će ju odmah zatim ostaviti sa prosjačkim štapom samo.Tako je hemičar Haber čovjek koji se rastaje sa ženom zbog zavjeta sa otadžbinom. Haber pravi bojne otrove za Kajzera i pored protestvovanja od strane njegove žene. Jednog dana oblak bertolita, kojeg je on napavio, vjetar ponese iz Francuske i odnese sve do u Njemačku, u baštu njegove žene. I truje je. Haber isprva ne pati, ali kasnije pati, i pored Nobelove nagrade koju je dobio. Isto tako je Gatalica napravio i priču o doktoru Grahi kojem svi ranjenici umiru, bez obzira kolike su im povrede, dok doktoru Čestuhinu, Rusu, svi pacijenti preživljavaju, pa čak i oni smrtno ranjeni. Tako i fraza o dva brata, Đuri i Jovi Tankosiću, koji su na suprotnim stranama fronta...

 

bbc

 

Priče nježnog srca

 

Ove i ovakve Gataličine priče nježnog srca svakako bi se svidjele Don Kihotu. Ako se o ukusima ne raspravlja, onda se s pravom navedena simpatija može shvatiti i kao kompliment. Ako pak strukturu određenog ukusa čini negativan odnos prema ilustraciji klišeja, onda navedeno komplimentiranje ima veze sa stvarnošću kao što veze sa stvarnošću imaju i predstave Viteza Tužnog Lica. Drugim riječima, treba biti priličan idiot, pa misliti da ima nešto književno vrijedno u navedenim ilustracijama fraza.

 

Slikar kojeg natjeraju da za nekoliko sati napravi 180 portreta, ne zaslužuje osudu, ako je uspio naslikati samo skice za te protrete. Naprotiv: zaslužuje pohvalu! Ali slikara, koji je sam sebe natjerao da, za tuce sati, naslika 180 portreta, u svrhu očitovanja sopstvenog genija, treba nazivati genijem samo u ironijskoj funkciji te riječi.

 

Veliki rat sačinjava poveći broj ovakvih sporednih priča, epizoda, koje povezuje samo to što su (sve, osim manji broj njih) građene na principu klišeja.  Dakle, svoje pričice o 180 junaka, Gatalica je povezao bez uočljivog kompozicionog načela. Okvir su četiri godine rata i prostor zahvaćen ratom. I to je sve. Osim toga, pisac ređa priče kako mu padaju napamet. I pored uvodnog spiska junaka, vrlo je teško, čak i profesionalnom čitaocu, da uoči neku strukturu po kojoj se odvija radnja, po kojoj se nižu, organizuju radnje; vrlo je teško, gotovo nemoguće uspostaviti jasan pregled nad tom silom od junaka. Gatalica stalno skače s jednog na drugog junaka, čas priča o ovom, čas o onom. Drugim riječima, samo Gatalica zna jesu li mu sve koze na broju.

 

Tako kad autor opisuje Verdensku bitku, to ne liči na ređanje imena vojnika, već to jeste ređanje imena 50 poginulih vojnika.  Gatalica nabraja imena i uz svako dodaje po neku odrednicu; primjer:  ''s pogledom veseljaka'', ili - ''predratni kafedžija''. Ne bi bilo lijepo nazivati izginule vojnike kozama, ali Gatalica ne govori o izginulim vojnicima. Gatalica kao da hoće da kaže o svima, pa ne uspije kazati ni o jednom. Njegovi književni junaci, na kraju, nemaju velike veze sa izginulima 1914 - 1918. Jer književnost nije brojanje imena. Pisac (Hemingvej, npr.) može sa smrću jednog jedinog uvjerljivog, dovoljno razvijenog književnog junaka (Roberta Džordana, npr, u Za kim zvono zvoni) približiti smrt hiljada i miliona. To je književnost. Gatalica sa svojih 180 junaka, ne može približiti rat, niti smrt jednog jedinog čovjeka čitaocu, jer kod njega ne ginu ljudi već imena. Hiljadu imena ili milion imena u romanu je isto, ako nema nijednog uvjerljivog junaka. Gatalica je, u tom smislu, daleko od svoje teme. On od tragičnih ličnosti pravi karikature. Piše satiričnu redukciju koja je nesvjesna sebe same, pa nije čak ni satira. On samo nabraja imena, i jedini smisao tog nabrajanja je, izgleda, upravo to nabrajanje. Veliki romansijer Gatalica kao da nabraja koze.

 

Tako u romanu Gatalice srpski kralj Petar ne liči na živog čovjeka, na individualiziranog književnog lika, već je hrabar, skroman, pravedan, star, bolestan, junak tužnog lica, vrli kralj iz viteških romana. Tako su i vođe Oktobra dati kao bad guys, dok je Nikolaj II Romanov bespomoćni čovjek, žrtva intriga, “car bez carevine”, tuga božija. Mehmed Graho, bosansko-austrijski doktor kojem svi ranjenici umiru, “misli o svome poreklu pravoslavnog vernika”. Džum Zulad-beg je turski policajac, poturčeni Jermen, koji za vrijeme rata po Istanbulu maltertira Jermene, a kad se konačno sjeti svog jermenskog imena, on umre. Marko Cmrk je bivši polaznik Ludoviceuma, književnik, koji dvaput pokušava prebjeći na srpsku stranu, ali oba puta biva optužen da je špijun. Nakon toga, počinje mrziti sve što je srpsko. I to je ona negativna strana njegova, nerevolucionarna.

 

Po Gatalici, sve što je pozitivno u vezi sa Cmrkom je to što je htio da pomogne Srbima. Bio bi Cmrk samo još jedan u nizu neuvjerljivih i ideološki funkcionaliziranih junaka u Velikom ratu, da nisu očigledne Gataličine aluzije na Krležu: Ludoviceum, srpski dobrovoljac, književnik. Dakle, Krleža je dobar što je htio pomoći Srbima, a loš što mu Srbi nisu dali dali da im pomogne pa ih je mrzio i ratovao na austrijskoj strani protiv njih?! U tim momentima Veliki rat nije književnost (kao autonoman diskurs), već diskurs u kojem se očituju ideologije sa svojim stereotipima: nacionalistička, rojalistička, građanska, malograđanska.

 

large

 

Veliki brat

 

Veliki rat ne može biti dobra književnost ni kao cjelina, zato što je skup fraza zašivenih jednu na drugu: Gatalica pravi privid kompozicije pomoću šavova. Npr, neko u Strazburu reže nokte i onda se Gatalica odjednom teleportira na Kavkaz gdje neko drugi reže nokte i počinje pričicu o njemu. Ako je samo nabacao svoje pričice na papir, onda mu je bolje bilo da nije ni pokušao s ovim šavovima napraviti privid reda, kompozicije.

 

Dostojevski i Fokner komponuju tako što počinju priče o junacima koji, naizgled, nemaju nikakve veze jedni s drugima, s tim da se na kraju ispostavlja da su itekako povezani. Kod Gatalice likovi nemaju veze jedni s drugima, da bi se ispostavilo na kraju kako nemaju veze jedni s drugima. U tom smislu, Gataličin roman više liči na Dekameron, nego na roman. S tim da su Bokačove novele zanimljive i likovi individualizirani, dok Gatalica samo broji svojih 180 koza.

 

Naravno, nijedan roman nije potpuno loš. Romansijeri nisu ćorave kokoši, ali Gatalica je napisao neke zanimljive rečenice u Velikom ratu, pa ih treba izdvojiti. Dvije. ''Taj husar zvao se... ne, to možda na ovom mestu i nije tako važno.'' Ili: Nastup je bio... ali zašto na to trošiti reči?''. Jako divna konstatacija i jako divno retorsko pitanje. Zašto toliko trošiti riječi? Da je Aleksandar Gatalica htio nešto ozbiljno postići, trebao je više razmišljati na taj način. Možda bi od ovih 483. stranice sirovog materijala, uspio napisati nekoliko pripovijedaka, kratkih, solidnih.  Ovako je uspio tek prodati 16. izdanja svog romana. Ako se o ukusima raspravlja, onda se mora zaključiti da Gatalica nije napisao nikakav roman, već je samo prelio more u đevđir. Ako se o ukusima ne treba raspravljati, onda je tačno i to da je Veliki brat - velika umjetnost, da je Veliki rat sa svojih 16. izdanja - veliki roman, a Gatalica da je književnik, zaista veliki.

 

 

                                                 (prikaz je objavljen u listu BH Dani)

Cement arhiva

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.