Beton br.204
Sreda 20. februar 2019.
Piše: Đorđe Krajišnik

KLINIČKA PROZA POSTADOLESCENCIJE

Junak ili čudovište, Mirta Maslać, Durieux, Zagreb, 2018.

Prozni prvijenac spisateljice Mirte Maslać Junak ili čudovište višestruko je zanimljivo literarno ostvarenje koje svjedoči talentiranu mladu autoricu. Posrijedi je rukopis koji u svojoj osnovu teži romanesknom štivu, te je kao takav, bar se doima, mišljen i pisan. Ono što u tematskom smislu Maslać donosi jeste proza izraženo autobiografskog tona koja u fragmentiranoj kompoziciji tematizira borbu pripovjedačice sa psihičkim smetnjama i višestruke boravke u klinici za psihijatriju Vrapče u Zagrebu. Već na samom početku čitalac se susreće sa kliničkim nalazom koji medicinskim rječnikom opisuje vrstu i simptome oboljenja koji su posrijedi, te je ono što slijedi nastojanje, ako bi se tako moglo reći, da se data dijagnoza potvrdi ili opovrgne.

Sa druge strane, riječ je o ostvarenju koje zapravo može biti čitano i kao dnevnik jedne bolesti i rehabilitacije, u okviru kojeg se književnost pokazuje kao terapijska djelatnost kroz koju se nastoje dati odgovori na stanje pruzrokovano psihičkim smetnjama. Nije rijedak slučaj ni novost da se u književnosti autori okreću pitanjima različitih vrsta psihičkih oboljenja i posljedica koji iz tako narušene ravnoteže proizilaze. To otvara različite mogućnosti za književna oblikovanja i poigravanja, jer stanje bolesti je već samo po sebi izvjesna pomjerenost, ali sa druge strane predstavlja i realnu opasnost da intimnost istorije jedne bolesti preuzme rukopis i okrene ga u pravcu koji već graniči sa književnom umjetnošću.

Dakako, ukoliko rukopis nastaje kao poriv da se prevlada jedna životna teškoća to ne znači da on ne može polučiti i respektabilne umjetničke rezultate. Ali jednako tako može se desiti da odsustvo distance od faktičkih i stvarno bolnih trenutaka života vodi u prozu koja ne uspijeva izaći iz okvira usko ličnog doživljaja problema. U tom pogledu morali bismo razgraničiti da bez obzira koliko faktografskog bilo u priči o jednoj bolesti ono književnoumjetničke rezultate daje jedino ukoliko se to stanje tretira sredstvima književnog oblikovanja teksta. To svakako nije zavidna pozicija za kritičara, imamo li na umu da rukopisi ove vrste često predstavljaju jedno posve ljudsko nastojanje da se traumatično iskustvo podijeli sa svijetom. Međutim, uprkos tome, u književnosti, koliko god to moglo zvučati kao nesenzibilno, bolest sama po sebi ništa ne znači, te u tematskom smislu ne predstavlja neki poseban ekskluzivitet. Ona je, nema sumnje, ono što je za pojedinca koji se našao u datom stanju žarište svih trvenja i konvulzija, dok romaneskno ili drugo oblikovanje teksta umjetničkim sredstvima ipak mora imati i nešto više da bi doseglo one koordinate oko kojih imamo kakav takav konsenzus kada je u pitanje razdvajanje književnog od neknjiževnog teksta.

Ostvarenje Junak ili čudovište Mirte Maslać neosporno sadrži i kvalitete koji upućuju na romanesknu književnost. Autorica ispisuje iznimno dinamičnu priču o dijagnozi graničnog poremećaja ličnosti, depresijama, autodestruktivnim porivima i opsjednutošću pitanjem samoubistva i smrti. Preciznije, kroz iznimno složeno kretanje različitim vremenskim linijama stvara se furiozan tekst koji u potpunosti ogoljava stanje svijesti i širi kontekst bolesti. Višestruki povratci u kliniku za psihička oboljenja, terapije tabletama i pokušaji da se u vrtlogu pronađe mir koji će ukazati da ima razloga postojati, unutar institucionalna dinamika i odnos sa drugim štićenicima, sve to se direktno i bez uljepšavanja sliva u knjigu Junak ili čudovište. Također, iznimno važan segment ove knjige odnosi se na ono što nužno proizilazi iz dinamike porodičnih odnosa u slučajevima psihičkih oboljenja. Pitanje odnosa sa roditeljima jedna je od temeljnih preokupacija ove knjige. Autorica roditeljski odnos prema psihičkim smetnjama postavlja u jedan širi društveni kontekst koji je svojstven ovim prostorima. Psihičke smetnje ovdje još uvijek bude podozrijenje okoline, te je u tim okvirima nastojanje da se nađe pukotina kojom će se izaći na put ozdravljenja još složenija i izazovnija.

Mirta Maslać hrabro i beskompromisno ulazi u taj sukob. Ova autorica ne eufemizira pitanje bolesti, već daje posve jasnu sliku stanja gubitka kontrole nad vlastitim emocijama i odlukama. Nastojeći u samom jeziku, igri sa njim, naći pravi ritam kojim se jedna ovakva priča može iznijeti pred čitaoca. Pored toga, Junak ili čudovište donosi unutrašnju dinamiku prostora kakva je klinika za psihička oboljenja, i tu se zapravo pokazuju i najuspješniji dijelovi ovog rukopisa i njegove romanesknosti. Česta promjena registara, prelazak iz dnevničkih bilježaka na psihijatrijske nalaze, pa zatim na susrete i odnose sa drugim štićenicima ustanove, donosi tekst koji otvara prostor za ironijska poigravanja i distancu umjetničke proze. Bez obzira, dakle, na ozbiljnost same teme autorica uspijeva ton svoje knjige cijelim njenim tokom držati sa prizvukom ironije, depatetizovano tretirajući tako svaki segment mučnog stanja bolesti. Autoironizacija je upravo ono što ovoj knjizi priskrbljuje najviše od romaneskne proze, jer se njome dodatno postiže nužna distanca.

Ipak, postoje u pogledu romanesknosti knjige Junak ili čudovište i određeni problemi. Neosporna je činjenica da se ono što je tematski okvir ove knjige ovdje nastoji iznijeti fragmeniranim registrom pripovijedanja, čime se postiže efekat nestalnosti koja oslikava stanje bolesti. Ambigvitet naslovnog pitanja junak ili čudovište nameće se u tom pogledu kao temeljna preokupacija koju se nastoji ispitati do krajnjih konzekvenci. Međutim, iako autorica često mijenja registar i perspektivu iz koje pripovijeda ostaje primjetna izvijesna linearnost i jednakost ritma u tim promjenama. Što često ovaj rukopis vodi u deskriptivno, smanjujući doseg romanesknog propitivanja stanja junaka. To je unekoliko i razumljivo ako ovaj rukopis jednim dijelom posmatramo kao onaj koji je zasnovan na autobiografskoj potci. Taj se problem pretjerane deskriptivnosti stanja bolesti najbolje vidi u drugom dijelu ove knjige, koji se odnosi na psihoanalitičke seanse. Tu zapravo imamo slučaj da pripovjedačica nastoji objasniti sebi sebe, pa se na mahove gubi dinamika romanesknog, iako ironijski otklon i dalje ostaje. Još jedan problem koji narušava romanesknost ovog teksta ogleda se u prilično nerazrađenim odnosima sa drugim protagonistima, kojih u ovom romanu ima znatan broj. Dakako, da je ono osnovno pitanje zagledanosti u svoju nutrinu bilo prevashodno, ali dobro postavljeni i dinamični odnosi unutar institucije klinike za psihička oboljenja mogli su polučiti nešto složeniju razradu, kojom bi se izbjegla plakatska postavka u njihovom prikazivanju. To bi, sigurno, donijelo veću uvjerljivost.

Još jedna upadljiva odlika ostvarenja Mirte Maslać jeste da je ova knjiga u svom furioznom ritmu isprepletena različitim kulturnim referencama, tačnije da se kroz muziku, film, književnost i popularnu kulturu uopšte, nastoji oslikati jedna pozadina života mlade žene. Umjetnost je zapravo jedina tačka koja budi radost, za koju se protagonistkinja hvata i u njoj nastoji pronaći odgovore na velika pitanja vlastitog postojanja. Završetak knjige donosi optimizam, izvijesno pomirenje i prihvatanje sebe, sa istim onim početnim pitanjem, koje je i dalje prisutno: junak ili čudovište. Odgovor je: i junak i čudovište.

Cement arhiva

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.