Knjiga Boja zemlje Elvedina Nezirovića ispovjedna je proza, gotovo porodična monografija o autorovoj potrazi za izgubljenim ocem. Autorov otac, dakle ne književni lik već stvarni otac, gine u saobraćajnoj nesreći krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka. Autor nastoji literarnim sredstvima, budući da se stvarnog oca ne sjeća, dokučiti to odsustvo i nekako ispuniti prazninu koja ga zbog tog odsustva kroz život prati. Pri tome ovaj pisac želi oslikati i nešto širu perspektivu, dati sliku onoga što se u godinama nakon gubitka oca dešavalo na ovim prostorima. Osvrće se na raspad Jugoslavije, rat u BiH, preciznije rat na području grada Mostara, selidbe, poslijeratnu podijeljenost grada i brojne druge teme koje su činjenice rata i postraća u BiH. Autor daje opšta mjesta odrastanja, prva zaljubljivanja, seksualne impulse, muziku, stripove, knjige..., sve dakle ono što je prilično poznata stvarnost odrastanja, bilo gdje, pa i u jugoslovenskom socijalizmu.

Tema posve legitimna i česta u ovdašnjoj literaturi. Jer je bavljenje očevima, posebno njihovo simboličko ubijanje, na neki način postalo pitanje inicijacije ovdašnjih pisaca. Jergović je recimo prije nekoliko godina imao knjigu Otac, Mileta Prodanović knjigu Ultramarin, Nikola Petković Kako svezati cipele. Bekim Sejranović se u svom posljednjem romanu Tvoj sin Huckleberry Finn bavi očevom figurom, istina sa više neozbiljnosti nego je to običaj. Razumljivo je recimo da pisci pribjegavaju dokumentarističkom postupku kada shvate da je fikcijom nemoguće obuhvatiti jedan stvarnosni događaj. Pokazuju na primjer to Anatomija jedne pobune španskog pisca Javiera Cercasa, kao i posljednja knjiga Ivice Đikića Beara. Međutim, kada se u književnost uvodi „nepatvoreni život“, kao pokušaj doslovnog puštenja života u književnost, stvari postaju komplikovanije.

Da, naravno da će neko kazati da je sve ono što uđe u književnost već samo po sebi odmaknuto od nepatvorenog, ali ako je suditi po onome što se uobičajilo u bh. književnosti, onda je svako ispovijedanje o vlastitom nepatvorenom životu – roman sam od sebe. Tako zamišljen roman postaje galimatijas ispovijednih tekstova, sa posebnim osvrtom na to da je pisac nekad bio mlad, da je preživio rat ili pak da je imao oca kojeg više nema. Ali, da li je sama činjenica da pisac ima neko od navedenih iskustava dovoljna da ono što napiše bude proglašeno romanom? Ako ćemo suditi po tome šta nam aktuelna književnost u BiH nudi, onda nema sumnje. Književnost je, dakle, tako gledana jedna velika ispovjedaonica, nikako rad u jeziku ili rad na stilskom i formalnom pomjeranju perspektive iznad uobičajenog, anegdotalnog.

Sun Xun, sa izložbe u Oberhauzenu (foto: A. Sekulić)

Boja zemlje Elvedina Nezirovića najplastičniji je primjer takvog pokušaja simplificiranja književnosti i žanra romana. Najprije, riječ je o knjizi koja po svojoj kompoziciji, načinu pripovijedanja, jednodimenzionalnim prikazivanjem protagonista i samog ispovjednika, ima jako malo romanesknog. Upravo iz razloga jer je, kako sam tvrdi, pisac namjerio da ispriča sve onako kako je bilo. Pisci imaju običaj da nas uvjeravaju da je ono što su napisali bilo baš tako. Međutim, posve je suludo čitaoca ubjeđivati u nešto što frca kao očitost sa svake stranice ove knjige. Nezirović to ne radi da bi se poigrao sa čitaocem, ili ga zavarao, već da bi zaista potvrdio da je ono što je napisano tako i bilo. Ako bismo književnost posmatrali na ovaj način, kako je ona postavljena u knjizi Boja zemlje, onda bi roman bio gotovo svaka zbilješka bilo kog čovjeka.

U podnaslovu ove knjige stoji da je to „roman prema porodičnom albumu“. I da se u više navrata u knjizi Nezirović ne poziva na Mirka Kovača, upućenijem bi čitaocu bilo jasno da je ovaj podnaslov svojevrsna parafraza postupka kojeg je, u jednoj od najuspjelijih pripovjedačkih knjiga ovog jezika Rane Luke Meštrovića, koristio Kovač. Naravno, nije ni na koji način zabranjeno ili pogrešno referisati se na književne prethodnike. Međutim, problem nastaje onog trenutka kada se prethodnici nezgrapno plagiraju, a potom kada se u nastojanju da se dosegne njihov postupak nesvjesno parodiraju. Poznato je na koji način Kovač operiše sa medijem fotografije u svojim knjigama. Ovaj ih pisac koristi kao pripovjedački okvir, kako bi na osnovu fiktivne fotografske zaostavštine izgradio narativ. Nasuprot toga, Nezirović unutar teksta umeće vlastite fotografije, čime pravi harakiri nad vlastitim pokušajem da se romaneskno izrazi. Nezirović u svom tekstu umetne fotografiju, da bi potom prepričao njen sadržaj. Time fotografiju svodi na smetnju književnosti. Ona sužava doseg same književnosti, jer šta piscu ostaje nakon što objavi fotografiju u tekstu? Samo da uz nju stavi legendu? Nezirović upravo to i radi svaki put kada fotografiju uvodi u tekst. Ali to već nije književni postupak, to je eventualno pisanje porodične monografije.

Još jedna je stvar vrlo zanimljiva iz serije kovačevskih poduhvata Elvedina Nezirovića. Budući da pisac operiše sa opštim mjestima odrastanja, u svoju knjigu uvodi i one segmente koji se tiču seksualnog odrastanja. Na jednom mjestu u knjizi, reflektujući se na davnašnju reakciju koju je na njega imalo milovanje djevojke neznanke u nekom autobusu, Nezirović piše: „Tijelo mi se počela razvijati lava nekog dotad nepoznatog zadovoljstva, a mlitavi makaron u mojim gaćicama po prvi put su protresle električne vibracije“. Malo dalje sam Nezirović pokazuje banalnost ove slike: „Bilo je to, zapravo, moje prvo tjelesno uzbuđenje, prva spoznaja sebe kao seksualng bića, koju ovdje pripovijedam bez nekog naratološkog efekta, onako, za sebe, kao svojevsrnu dopunu poglavlja u kojem sam govorio o svojim pubertetskim iskustvima s pornografijom“. Treba napomenuti da je u Boji zemlje znatan broj mjesta koja su „bez nekog naratološkog efekta“. To je još jedan dokaz koliko je sužena romanesknost ove knjige. Nezirović će jednako tako, s neba pa u rebra, umetati svoj ratni dnevnik, odjeljke kojima objašnjava zašto je pisao ovu knjigu, epizode u kojima se direktno razračunava sa familijom.

Nakon što autor u knjizi Boja zemlje izreda cijelu porodičnu lozu, te se seksualno oslobodi, slijedi odjeljak u kojem se direktno razračunava sa onim dijelom svoje familije koji je na njega nakon očeve smrt zaboravio ili pokazao manjak pažnje. Ponovo to nije samo po sebi problematično da Nezirović ne stranicama nečega što je zamislio kao roman direktno ne prokazuje braću svog oca i drugu pripadajuću rodbinu. Posve je nerazumljivo zašto čitaoca trebaju zanimati piščevi odnosi sa nanom, dedom, dajdžama, amidžama, rođacima... A kada uđemo u stvari koje se odnose na porodični prljavi veš, sve postaje degutantno kao u kakvoj rijaliti emisiji iz porodične sfere: „Sve za ljubav“ ili takvo što.

Ne želim dakako reći da je cijela Nezirovićeva knjiga besprizorna. Postoji nekoliko zanimljivih i književno relevantnih pasaža u njoj. Ali jedino kad se pisac oslobodi maniriziranja kovačevskog ili drugih postupka. Na žalost, takvih je pasaža suviše malo, preovladavanje manirizma i imitacije uzora guši autora. Čitalac će se s pravom zapitati šta se desilo sa ocem od kojeg je cijela ova priča potekla? On se, pod pritiskom svega navedenog, u potpunosti gubi sa obzora ove knjige. Nezirović time iznevjerava inicijalni razlog ulaska u pisanje ovog teksta. Ne uspijeva ni da nam dočara odsustvo oca, jer ima prečih poslova. Kao da mu je deviza bila: „Započeću priču o ocu, kako bih rekao familiji šta o njoj mislim“.