Beton br.141
Subota 07. novembar 2015.
Piše: Ujak Stanley

Graha i igara


Kad je ove zime završavao svoj koncert u Tvornici Kulture, Damir nam je Avdić obećao da će se vratiti u Zagreb vrlo brzo, i to s novim albumom. Od tog je dana prošlo desetak mjeseci, i ispostavilo se da je, kao i uvijek, govorio istinu. Novi se album zove Manjina i to je šesti album u karijeri tog bosanskog psiha, a svi oni koji su poslušali neke od prvih pet mogu otprilike pretpostaviti o čemu se radi. Avdić je davno formirao svoj izričaj, naciljao mete i naoštrio oruđa, njegova borba još uvijek traje i po svoj će prilici trajati dokle god se bude imalo po čemu srati (čitaj: zauvijek). "Borba" doduše možda i nije najbolji izraz za ono što Avdić radi iz razloga što borba najčešće ima neki cilj, svrhu, poantu. Avdićevoj poetici toga nedostaje,i on se to ne srami priznati. Njegovo je da kirurškom preciznošću secira i izolira zatrovano tkivo, a sve dalje je na nama samima. A budući da mi sami i dalje ipak imamo previše toga za izgubiti da bismo bili spremni za istinske pomjene, sve će ostati isto i Damir će imati materijala za nove albume, knjige, zbirke pjesama i turneje. I tako u krug.


avdic_051


Avdić je, to je sasvim neupitno, važan i zanimljiv prije svega zbog svojih stihova i genijalnih društveno-političko-ljubavnih poruka koje kroz njih odašilje. To je ono zbog čega je o njemu proliveno tko zna koliko litara internetske tinte i što ga je dovelo do statusa regionalne zvijezde, svojevrsnog gurua. Ono što je u toj priči oduvijek nekako po strani, to je ta njegova gitara. Mislim da to nije pravedno, 'ajmo malo o njoj. Ona je jedini razlog što ga smatramo glazbenikom a ne "samo" pjesnikom i hvala joj na tome. Da nema nje, večeras bismo išli slušati recitiranje poezije a ne koncert, i posjetitelja bi vjerojatno bilo dvadeset a ne petsto. Ona je opora, tvrda, ljutita i reska, baš kao i njen vlasnik. Ona kao da je srasla s njime, njeni rifovi kao da su usklađeni s njegovim pulsom. Pa ipak, dok u svojim stihovima Damir i dalje često uspijeva zaintrigirati i pogoditi srž, na ovom šestom albumu postaje sve jasnije da se po pitanju glazbene kulise tu jednostavno više nema što za dodati. Svaka čast njemu što je prije desetak godina odabrao krenuti u pohod sam sa svojom električnom gitarom, ali takav je koncept jednostavno limitiran. Ne nudi puno mjesta za napredak i promjene, mislim da je to svima jasno. Tako da ovdje rifovi već polako zvuče prožvakano i nemaštovito, a dojam je i da je u prosjeku distorzije manje nego na nekim prošlim albumima. Skoro pa da bih se usudio reći, oprosti mi gospode, da sve skupa zvuči malo mekše. Znam da to više ne bi bilo to, ali na Avdićevom bih mjestu možda barem malčice porazmislio o okupljanju nekakvog malog benda... Uf, ili bolje ne? Ne znam. Šest albuma je dosta, pitanje je do kada se može ovako bez da dođe do zamora materijala. Ne želim reći da se to ovdje dogodilo, ali s albumima Mein Kapital i Human Reich koji su apsolutna remek-djela, Damir si je nadmašivanje sebe sama učinio još težim zadatkom. Dojam je da mu to ovdje i nije u potpunosti pošlo za rukom, koliko god i ovo izdanje imalo svijetlih trenutaka.


damiravdic-mocvara_kopiraj

Pravda za Bakunjina


U takve ubrajam prije svega centralnu točku albuma pod nazivom "Kapitalizam Macht Frei". Taj devetominutni manifest predstavlja Avdića u najboljoj formi, ciničnog, nadrkanog i gorljivog. Već ga vidim kako za vrijeme ove pjesme na koncertu skida majicu, odlaže gitaru i prelazi u opićenu monodramu nalik onima što ih je radio na Fadilu. U Tamo odakle sam ja spajanjem Johnnyja Casha, Hanka Williamsa i Henrika osmog u priču isprepletenu ćumurom, hlorom, patnjom i bolom izručuje vrlo mučnu i upečatljivu paralelu. Spomena vrijedna je i najavna "Čuvaj se", koja obiluje mnogim bolno točnim savjetima i društvenim dijagnozama koje čovjeka natjeraju da se dobro zapita i zamisli nad životom. To je, priznat ću vam sad, ono što najviše cijenim kod Avdića. Ta moć koju ima da nakon što odslušam njegovu pjesmu stisnem pauzu prije sljedeće i provedem deset minuta razmišljajući i analizirajući ono što sam upravo čuo. U tom grmu leži zec, na ovom mi je albumu takvih pjesama premalo. Čovjek očito prolazi kroz jednu emotivniju fazu pa su mu i pjesme više introspektivne i ljubavne tematike. Ne pada mi na pamet tvrditi da ima ičeg lošeg u pjevanju o ljubavi, ali pjesme poput "Biću kamen", "Ljubim te" i "Gatalica" me se ni nakon desetog slušanja jednostavno nisu dotakle. Valja odati priznanje na pristupu drugačijem od ostalih (to se u njegovom slučaju, budimo realni, i podrazumijeva) i potpunom izbjegavanju uobičajenih ljubavnih motiva, ali ja sam te pjesme uspio doživjeti samo kao njegove potpuno osobne ispovijesti s kojima se teško poistovjetiti.


A poistovjećivanje je ključan faktor u odnosu s Avdićem, svi si volimo utvarati da mislimo točno ono što i on i paše nam da netko to tako glasno i pametno artikulira umjesto nas. Moj dojam je da ovom prilikom toga nedostaje i zato ću albumu dati nešto nižu ocjenu od desetke za koju mislim da Avdić kao lik zaslužuje.


ocjena albuma [1-10]: 7


http://www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=22822
Cement arhiva

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.