Goce (nije Delčev) i sestre revolucije
Goce Smilevski: Sestra Sigmunda Frojda
(Kultura, Skopje, 2007)
Makedonska književnost je jedna od retkih postjugoslovenskih književnosti gde je poezija ta koja nosi imaginarni barjak pod kojim staje tzv. promocija kulture. Pod time se podrazumeva najpre galopirajući razvoj poezije pod uticajem Nikole Madžirova, pesnika koji predvodi promociju makedonske lirike u globalnom kontekstu. Nedostatak kvalitetne proze nije teško ustanoviti, dok je manjak produkcije nešto što muči savremenu makedonsku kulturu generalno. I onda kada pomislite da se ispod bakarnih mošnica snažnog i velikog skopskog Bukefala neće pomoliti kreativna glava koja zna da koristi to moćno oružje jezik, onda se ispred vas ispreči Goce, ali Smilevski.
Goce Smilevski je pre romana Sestra Sigmunda Frojda napisao još dva romana (Planeta neiskustva, 2000. i Razgovor sa Spinozom, 2002.) i oba su pokrenula sa mrtve tačke ovu književnu vrstu u Makedoniji kod mlađih autora. Premda je makedonski roman imao za vreme Jugoslavije nagli razvoj, te se iz svoje mimetičke artikulacije razvio do mitsko-simboličkih formi, čini se ipak da je dugo tavorio. Roman Sestra Sigmunda Frojda je priča o sestri utemeljitelja psihoanalize, ali delimično i priča o samom Frojdu. Adolfina Frojd predstavlja, po svim indikacija iz teksta, „omiljenu“ sestru Sigmunda Frojda, no iznad toga ona je tragičan lik i otelotvorenje brojnih Frojdovih proučavanja i teorija. Opredelivši se da Adolfina bude naratorka, Smilevski je omogućio da čitalac stvori bliski odnos sa likom i prisnije doživi njenu tragičnu priču, istovremeno implicirajući tragediju devojke, ćerke, sestre, generalno, žene u to doba. Jednom rečju, autor je u svom romanu upotrebio Adolfinu kao metaforu i metonimiju izvesnih delova Frojdove psihoanalize. Tri su ključne tačke u delu koju mogu ići u prilog ovoj tezi, a to su: neuroza glavne junakinje, odnos društva prema ženi i sublimacija seksualnih frustracija.
Smilevski je opisao Adolfinu kao relativno talentovanu ženu, koja ostaje neudata do kraja života. Prema Frojdovoj teoriji svi smo mi „rođeni pre vremena“, bespomoćni i u potpunosti zavisni od roditelja. Primordijalne potrebe ishrane i zaštite predstavljaju biološki fiksirane konstante. Upravo se jedna takva nit, večite zavisnosti glavne junakinje od svojih roditelja (od brata) provlači kroz čitav roman Smilevskog, čime je uslovljena tzv. neuroza koja Adolfinu determiniše kao protagonistkinju. Adolfina je predstavljena kao simbol ukrštenih pozicija: s jedne strane, ona je finansijski zavisna od drugih, s druge žudi za individualnom slobodom. Ne ispunivši „obavezu“ da se uda i ne uspevajući da zasnuje stalni radni odnos, autor je prikazao glavnu protagonistkinju kao žrtvu „represije principa zadovoljstva od strane principa realnosti“. Dalje, po Frojdovom konceptu, kada ta represija postane snažna i preterana, pojedinac (Adolfina) podleže bolesti. Smilevski je upotrebio Frojdov pojam „oštroumne nade“ da bi nagovestio da će se trenutno odlaganje zadovoljstva na kraju ipak isplatiti. No, uprkos povremenim bekstvima i raznim odbrambenim mehanizama (drugarstvo sa revolucionarnom i psihički nestabilnom sestrom Gustafa Klimta, Klarom) Adolfina će ostati do konca radnje romana pod represijom utvrđene uloge žene i muške beskrupuloznosti.
Pored finansijske zavisnosti i balasta neispunjene uloge žene u društvu, Adolfina će upasti i u klopku neuzvraćene ljubavi. Ubacivanjem lika Rajnera u siže, mladog i bezobzirnog zanesenjaka, Smilevski je uveo motiv seksualnog nagona kao još jednog Frojdovog postulata. Rajner je opisan kao zla kob junakinje, međutim Rajnerova uloga u romanu neodoljivo podseća na pokušaj pisca da u jednom širokom tumačenju predstavi Rajnera kao podsvest glavne protagonistkinje. U romanu je autor prikazao složene odnose između: majke i sina, te majke i ćerke, prikazavši Amaliju Frojd kao „frojdovski tipičnu“ majku u svojoj naklonosti prema sinu i nestrpljivosti prema kćerki. „Kad smo bili deca, mama je o brizi o nama govorila kao o žrtvovanju, ali nikada pred Sigmundom nije spomenula to“. Dakle u pitanju je patrijahalni obrazac ponašanja koji u sebi sadrži egzaktnu podelu uloga u porodici i u društvu. Na kraju, to je obrazac koji je majka kao glavni njegov arbitar (nakon smrti oca), prenela i na samog Frojda a on se i pored vidljive naklonosti prema svojoj sestri nije odrekao prednosti muškarca u takvom svetu.
Naslućuje se želja Smilevskog da preokrene jednačinu i pokaže da nije Frojd zamislio ženu kao takvu, nego je u biti, on sam, postao žrtva svog nesvesnog, tako što je razlažući slojevitost ženske psihologije („kao mnogo enigmatičniju“) na koncu prezentovao svoju ličnu traumu. Prilikom bekstva od nacista, Frojd je poveo sa sobom suprugu, njenu sestru, lekara, sluškinju i psa, ali ne i svoje sestru. Pritom taj čin predstavlja vrh ledenog brega, samo manifestaciju potrebe za begom od uzroka traume, čiji su zameci u samom mehanizmu njihovih međusobnih odnosa. Frojdova beskrupoloznost prema sestri našla je supstituciju u njegovoj doktrini, vrativši se kao potisnuta frustracija u obliku racionalne dekonstrukcije traume kao takve.
Goce Smilevski se u svom romanu prikazao kako izgleda društvo kroz fokalizaciju jedne žene, farmakosa društvenih i porodičnih okolnosti. Vidljiva je namera autora da ukazivanjem na društvene omče, koje neposredno uzrokuju frustracije rodnog i seksualnog karaktera, predoči jednu drugačiju vizuru ženske psihologije, tog „crnog kontinenta“, belog lista crne boje. Narativni koncept Smilevskog je inovativan jer podrazumeva drugačiji pristup jednoj velikoj istorijskoj ličnosti, tako što „dislocira“ središnji lik oko kojeg se okreću centripetalne sile pripovedanja. Prebacivanjem fokusa na Frojdovu sestru Adolfinu, Smilevski osvetljava najmračnije delove Frojdovog života, ali i najmračnije segmente partrijarhalnog koncepta prošlog veka. Autor je u svoj pripovedni koncept utkao izrazitu semantičku kreativnost, te ponudio zanimljiv tekst koji se lako čita i teško promišlja.