Beton br.141
Nedelja 06. jul 2014.
Piše: Bojan Munjin

FANTAZIJA O PRINCIPU

Zmajeubice, predstava Ive Milošević, po tekstu drame Milene Marković, JDP, Beograd



Evo još jedne predstave koja se bavi Sarajevskim atentatom i Prvim svjetskim ratom u godini obilježavanja stogodišnjice njegova početka. “Zmajeubice”, prema tekstu Milene Marković, sporo su se i tegobno pripremale u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu: dugo se tražilo redatelja/icu koji će se suočiti s “junačkim kabareom”, kako stoji u podnaslovu komada i, što je još važnije, bavilo time tko će pokušati razmrsiti društveni gordijski čvor različitih interpretacija koje se u Srbiji vežu uz Sarajevski atentat. Naime, srpska tradicionalna desnica umire u uvjerenju da su Gavrilo Princip i drugovi pali za svetu stvar srpskog ujedinjenja, a predstavnici tzv. liberalne ljevice vjeruju da su se mladobosanci žrtvovali za stvar južnoslavenske emancipacije od tuđinske vlasti. Na kraju se redateljskog posla primila Iva Milošević, redateljica mlađe generacije i modernijeg rukopisa (“Shopping & Fucking”, “Iz junačkog života građanstva”, “Razvaljivanje”), najavivši već u startu kako se u “Zmajeubicama” želi baviti time gdje je slobodarski duh danas; tekst Milene Marković ponudio joj je i slobodarski duh i povijesne činjenice i poetske fantazije – pitanje je samo bilo što sa svime time učiniti…


Zmajeubice-2-foto-Aleksandar-Angelovski_1-660x439

www.jdp.rs


Redateljica je odlučila slijediti poetsku strukturu komada prema kojoj se predstava doima kao da je podijeljena na pjesničke strofe unutar kojih se deklamiraju junački songovi, a događaji izgledaju kao nadrealne slike. Time se dobilo na neobičnosti izvedbe, ali se izgubila oštrina priče i tragičnost povijesnog događaja koji je, uostalom, i bio motiv planetarnom procesu prisjećanja na tu apsurdnu ratnu klaonicu. Nekoliko nezgoda prati predstavu: prva je taj “srpski problem” koji, preko Gavrila Principa, onemogućuje širu raspravu o uzrocima i posljedicama Prvoga svjetskog rata, a druga je – kao posljedica prvoga – (ne)sposobnost redateljice da žanr kabarea dovede do sretnoga kraja. Baviti se događajima u Srbiji prije stotinu godina znači, nažalost, suočiti se s tom zemljom danas, a svi koji imalo poznaju lokalne prilike znaju da je to traumatičan posao. Stoga je bilo teško predstavu graditi na historijskoj energiji i činiti od Gavrila Principa osobu od krvi i mesa, jer to u današnjim srpskim prilikama znači da će za jedne sve biti patetično, a za druge nalik veleizdaji. Zato će mnogi, gotovo nesvjesno, pristati tek na naknadno intelektualiziranje: na fantaziju o slobodi, u slučaju “Zmajeubica”, ili esej o Udbi, u slučaju predstave “Princip – mali mi je ovaj grob” Biljane Srbljanović.


Tko su bili Gavrilo Princip i drugovi i što su oni htjeli, još jasno ne znamo (da bismo uopće započeli priču o aktualnoj povijesti): u domaćem dvorištu, kao i u evropskim razmjerima, odgovor na pitanje je li Princip bio heroj ili zločinac želi se zapravo diplomatski zaobliti, da svi budu donekle zadovoljni. Pitanja tipa je li rata sa 35 milijuna mrtvih, pa tako i Sarajevskog atentata, uopće trebalo biti, gotovo se ne smiju postavljati.


10310630_10204174811237677_8706393697325791260_n


Tako su i glumci predstave (Mirjana KaranovićNikola RakočevićDubravka KovjanićSrđan TimarovMilan MarićRadovan Vujović i Jovana Gavrilović) bili tek u funkciji jedne lego-slagalice pune poezije, općih mjesta i teško razumljivih simbola.


Jugoslovensko dramsko pozorište napravilo je predstavu koja će biti zavodljiva za sve one koji su poželjeli malo teatarskog modernizma i koji žele pobjeći od teških povijesnih pitanja u poetsku fantaziju, ali, nažalost, i predstavu koja se u toj estetskoj kompliciranosti i historijskoj nedorečenosti neće rado gledati.


(prikaz je preuzet iz zagrebačkog nedeljnika Novosti, www.novossti.com)
Cement arhiva

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.