Beton br.57
Utorak 28. oktobar 2008.
Piše: Nemanja Mitrović

Buntovnik bez razloga

Sava Damjanov, Apokrifna istorija srpske (post) moderne,

Službeni glasnik, Beograd, 2008

....knjiga može probuditi svest i uticati na način na koji ljudi misle i stoga
deluju. Knjige stvaraju biračka tela koja imaju ličnog uticaja na istoriju.
 
E. L. Doktorov

Od samog početka se u Apokrifnoj istoriji srpske (post) moderne insistira na reči „novo“. Knjiga je objavljena u ediciji Službenog glasnika pod naslovom „Nova tradicija“, dok autor piše o „novoj perspektivi“ , „novom čitanju tradicije“ i o „njenoj reinterpretaciji i revalorizaciji“ (Apokrifna istorija srpske (post) moderne, str. 11). Takođe, autor ističe kako ga zanima „pobunjenička periferija srpske književnosti“ (Apokrifna istorija srpske (post) moderne, str. 13), a u intervjuu Politici (20.9.2008) na pobunjeničku periferiju smešta i samog sebe: „... sve što radim u književnosti i životu ima manje-više status apokrifnog, s malim izgledom da ikada zaista uđe u tzv. kanon.“ Imajući u vidu pomenuta stanovišta izgleda kako Sava Damjanov zastupa neku vrstu esencijalnog buntovništva, tj. on je sebe proglasio buntovnikom i prema tome čitaoci treba da ga percepiraju kao takvog. Nažalost, ništa ne može biti esencijalno (ili inherentno) subverzivno – subverzivnost nekog teksta ne može biti a priori zagarantovana, ne može biti nezavisna od njegove artikulacije, konteksta i recepcije. Može dr Sava Damjanov, profesor na fakultetu, autor Službenog glasnika i Plejboja, pričati o svom buntovništvu i otpadništvu, ali ono što neki tekst čini subverzivnim jeste kontekst njegove artikulacije, ne intencija autora.
Osnovni problem ove knjige nalazi se u njenom teorijskom okviru, ili, kako bi se izrazio Brajan Mekhejl u konstrukciji postmodernizma koju ona zagovara: „... nova proza je – ne samo u žanrovskom smislu! – koncipirana pre svega kao svojevrsna ARS COMBINATORIA, kao umetničko jezička delatnost zasnovana na beskrajnim mogućnostima novih i neobičnih kombinacija raznolikih elemenata koji sami po sebi ne moraju biti NOVUM. Pošto je za postmoderniste književnost prevashodno događaj u jeziku, tj. događaj (zbivanje) Jezika samog (a tek potom tradicionalni jezik događaja, zbivanja), slobodna kreativno-kombinatoričko tekstualna igra kod njih zadobija vrhunsku relevantnost.“ (Apokrifna istorija srpske (post) moderne, str. 25)
ARS COMBINATORIA je ne samo Damjanovljeva osnovna odrednica za prepoznavanje postmodernizma, već predstavlja i autorefleksivni momenat ove knjige na šta može ukazati ocena urednika Gojka Tešića kako Sava Damjanov ne pripada autorima koji sa ideoloških stanovišta tumače književnu tradiciju, već on nudi „književnu i estetsku provokaciju na srpskoj književnoj sceni danas.“ (Blic, 5.9.2008) Pitanje koje se postavlja glasi: može li se na ovakvim pretpostavkama zasnovati preispitivanje i prevrednovanje istorije srpske književnosti?
Osnovni problem sastoji se u tome što autor Apokrifne istorije srpske (post) moderne i njegov urednik stoje na stanovištu zastarelog formalističkog proučavanja književnosti. Zato njihova apstinencija od politike i ideologije jedino može dovesti do samozadovoljnog retoričkog žongliranja: „O postmodernosti Venclovića moglo bi se reći da u njegovim tekstovima postoje gotovo sve najvažnije odlike koje teoretičari vezuju za ovaj pojam: izrazita intertekstualnost (gde on korespondira prevashodno sa religioznom hrišćanskom literaturom, ali ne samo sa njom); metatekstualnost – tekst ne funkcioniše jedino kao fikcijska već i kao autohermeneutička tvorevina, tj. prisutan je spoj kreativnog i (katkad eksplicitnog, katkad implicitnog) hermeneutičkog; međužanrovska i nadžanrovska suština njegovih jezičko-umetničkih ostvarenja (na primer, u okviru nekih propovedi mogu se uočiti samostalne prevodilačke celine, u pojedinim besedama antologijske pesme, i tome sl.); fantastika koja kao svojevrsni ‘realizam’ postmoderne krasi i Venclovićevu i Pavićevu prozu.“ Očigledno je da među teoretičarima koje je Damjanov čitao nije bila Linda Hačion, jer od politike reprezentacije kod njega nema ni traga ni glasa.
Autor Apokrifne istorije srpske (post) moderne nikako ne može da se oprosti od teze o „autonomiji estetskog objekta“ i prihvati politizaciju književno-kritičkog rada, a pošto isključuje činjenicu da je kultura (i književnost kao jedna od njenih manifestacija) mesto ideološke borbe, njegova knjiga predstavlja opšte mesto institucionalnog proučavanja književnosti u Srbiji. Zajedno sa svojim urednikom, on još uvek stoji na stanovištu po kome je ideologija iskrivljena predstava stvarnosti, a ne (kako smatra Altiser) sistem predstava koji ima određenu ulogu u društvu, tj. ideologija ne samo da nije pogrešna ili iskrivljena predstava stvarnosti, već ona omogućava socijalno formiranje ljudi i sposobnost da odgovore konkretnim egzistencijalnim uslovima. Ne postoji kultura bez ideologije, a ona je materijalna jer navodi ljude ne samo da nešto misle nego da i u skladu sa tim delaju.
Zato se do prevrednovanja tradicije srpske književnosti može doći jedino putem retrofleksije, nikako putem verbalnog žonglerstva ili ARS COMBINATORIE koju zagovara Sava Damjanov. Retrofleksija nije povratak na staru teoriju odraza: književnost jeste odraz, ali se on odražava nazad na društvo, kontekst i istoriju koje bi trebalo da odražava. Jednostavnije rečeno - stvarnost utiče na sferu reprezentacija, ali i reprezentacije utiču na oblikovanje stvarnosti.
Sava Damjanov, nažalost, ne piše iz ove perspektive, ali mu to ne smeta da sebe proklamuje kao velikog revolucionara i buntovnika. Njegovo sužavanje perspektive pristupa književnom delu na tekstualni formalizam i isključivanje analize konteksta značenja je naprosto bekstvo u samozaborav uživanja u tekstu. Opisana pozicija nije ništa drugo do paravan za ravnodušnost i reprodukciju postojećeg stanja stvari i sistema vrednosti tako da nikako ne može voditi ka prevrednovanju tradicije.

betonbr57_cement

Cement arhiva

2023.

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.