Beton br.141
Utorak 17. decembar 2013.
Piše: Haris Imamović

A NAJN ILEVN JE ODJEKIVAO

Khaled Hosseini: A planine su odjekivale (Buybook, Sarajevo, 2013)

 

 

Khaled Hosseini je rođen u Afganistanu 1965. U SAD je preselio 1980. S više od 48 miliona prodatih kopija svojih romana (Lovac na zmajeve i Hiljadu sjajnih sunaca), Hosseini je jedan od najčitanijih romansijera u svijetu. Osnovao je The Khaled Hosseini Foundation, koja pomaže afganistanskom narodu, a od 2006. je američki ambasador dobre volje pri UN-u.

 

Bilo bi nepravedno kazati da Hosseini nikada ne bi postao zanimljiv i popularan koliko jeste da nije bilo terorističkih napada 2001, i susljedno njima: američke invazije na Afganistan i svih tragičnih događaja koji se vezuju za tu zemlju u protičućim godinama. Jedan recezent književnosti takve stvari ne može znati, niti smije nipodaštavati talente operišući s formulama “šta bi bilo da nije bilo”. Možda bi Hrist isto tako bio slavan, kao što jeste, čak i da ga nisu razapeli, čak i da ne postoji hrišćanstvo. Možda bi Muhamed bio jedna od najvažnijih figura u istoriji čovječanstva, čak i da nije primio Objavu. Možda bi Homer bio jednako popularan, čak da je postojao i da je napisao Odiseju i Ilijadu.

 

hos0-005

 

Dirljiva zamršenost

 

Hosseinijevi recenzenti (reklamni, ali i oni drugi) potenciraju u njegovom djelu tekst. Kod autora nije bilo presudno porijeklo ili historijsko-politički kontekst Afganistana, već je Hosseini vješt i saosjećajan pripovjedač. “Posjeduje rijedak dar, dickensovski smisao za pripovijedanje”, kaže Daily Telegraph. On je pisac koji govori o moralnoj složenosti života. Njegova priča sa svakom novom stranicom postaje, kaže se istoj recenziji, u emocionalnom smislu sve složenija. Hosseini prati tragove trauma i ožiljaka tiranije, rata, zločina laži i bolesti u zamršeno povezanim i dirljivim životima njegovih likova. (Booklist)

 

Hosseini, dakle, nije djevojčica Malala ili američki ideološki pokemon, već pripovjedač koji uspijeva u svojim romanima uhvatiti svu složenost života i zamršenost sudbina ljudskih. Složenost, zamršenost, zapetljane grane u krošnji drveta života... I dirljivost. - ! Otkud tu dirljivost? Kakve veze ima sentimentalnost sa složenim predstavama umjetničke proze?

 

A planine su odjekivale “počinje dirljivom, snažnom vezom između brata i sestre, koji su rano ostali bez majke”. Pripovjedač kaže na jednom mjestu kako su to dva najbliža bića koja postoje: ljubav dječaka Abdullaha prema sestri Pari je više od obične bratsko-sestrinske ljubavi. A tragedija počinje kada njihov otac, koji se  nanovo oženio i ima djece i osim njih, biva (od samoga sebe!) prinuđen da dadne (proda?) kćerku bogatoj porodici Wahdeti iz Kabula. On ima moralno opravdanje: Pari je bolesna, ima tek tri godine, a dolazi zima... I već mu je jedno dijete umrlo od zime... Čitalac ne krivi ni oca, ni bogate Wahdetijeve, zapravo saosjeća s ocem u njegovom nastojanju da osigura ne “sretniji život”, “blagostanje”, već - život, puki, goli. Jednako tako ne krivi ni bogataše. I oni će pomoći Pari. Ali ostaje ta neminovnost kao izvor tragedije, ili bolje reći nesklad između ljubavi koju Abdullah osjeća prema sestri i neophodnost da ju se razdvoji od porodice.

 

Na toj raskrsnici Parine sudbine, čitalac postaje sentimentalan. Sjeća se svih ljubavnika koji se vole i sve to, ali koje viša sila razdvaja. Bosanski čitalac se sjeća djece koju su njihovi bosanski roditelji dali u Italiju na usvajanje, samo da ih izvuku iz rata. Sjeća se tužnih novinarskih priča iz (uvijek ratnog i poratnog) Afganistana. Čitalac se sjeća raznolikih takvih ljudskih nesretnih sreća. I tako sve, dok se ne počne pitati: a šta je to složeno? Odnosno, dok ne ustvrdi da se tu radi o onoj jednostavnoj složenosti. Hosseini je tu poredao sve nedaće: siromašne Afganistance, slabašnu i bolesnu djevojčicu, njezinog izuzetno osjećajnog brata, bogataše kojima siromašni moraju predati svoje dijete. Sve je to dao u općim crtama. Oni su do te mjere uopšteni da se graniče s pojmom nesretnih siromašnih porodica u zemljama Trećeg svijeta. Pridodate su im nedaće koje se obično dešavaju tim ljudima. Svaki novi detalj je očekivano tragičan. “Sjedio je (Sabur, Abdullahov otac, op. H. I.) u uglu, plakao, potoci suza tekli su mu iz očiju, kao da je namjeravao da prekine sušu u selu plakanjem. Njegovu patnju i muku ne bi poželio ni najgorem neprijatelju.”

 

poe3-2

 

Charles, brate moj

 

U Abšalome, sine moj Faulkner priča o raspadu porodice Sutpen. Onaj koji ju je osnovao u Faulknerovom mitskom okrugu Yoknapatwpha, došao je tu s kuburom, nekoliko zlatnika i dva crna roba koji su pričali neki čudan, neprepoznatljiv jezik, afrički. Sutpen je za nekoliko (Indijancima svetih) zlatnika, koje je opljačkao ko zna od koga, kupio ogromnu parcelu zemlje i bjesomučno radeći napravio imanje, dvorac Sutpenovih; oženio se sa svećenikovom kćerkom. Dobio dvoje djece: kćerku i sina, Henryja i Judith, koje je odgajao tako što ih je, npr, puštao da ga gledaju dok se, do obostrane iznemoglosti, tuče sa svojim crncima. Tragedija će započeti kada Henry, studiravši na Harvardu, upozna izvjesnog Charlesa Bona. Henry se zaljubio u šarmantnog, starijeg Bona, toliko da ga je doveo svojoj kući, nudeći mu svoju sestru kad već ne može sebe. Sestra se isto tako zaljubila u Charlesa. Otac, međutim, nije. Stari Sutpen, protivno željama svoje djece, odbija bilo kakvu priču o braku. Zašto? 

 

Charles je također njegov sin. I Charles to zna; on je tu došao s namjerom. On je njegov nepriznati sin, koji u sebi ima čak i crnačke krvi. Charles je, osvojivši srca Henryja i Judith, dovevši ih pred svršen čin braka, prinudio svog oca da ga prizna: da objasni kako se brat i sestra ne mogu vjenčati. Otac, zaražen gordošću, naravno, odbija. U toj koridi dva ponosa niko ne popušta, niti ko može da nadvlada. Tek Henry, želeći spriječiti incest, moli Charlesa da popusti u ime bratske ljubavi, na što mu ovaj odgovara da neće,  da, sve dok ga stari Sutpen ne prizna, on nije njegova krv: “Ja nisam tvoj brat, već crnac koji će ti jebati sestru!” Ne mogavši podnijeti, Henry ubija brata. Zatim poludi. Judith ne zna zbog čega ne može poći za Charlesa i nikad joj ne objasne: ostaje vječita usidjelica, zaljubljena u mrtvog Charlesa. Stari Sutpen pokušava obnoviti lozu, kupivši maloljetnu kćerku svog lakeja za ženu. Ali kad ona rodi kćerku, kad mu ne rodi sina, kad on, Thomas Sutpen, odbije da se oženi s njom, njezin otac ga ubija. Sutpenovi se raspadaju kao lešine. Gordijev čvor Sutpenovih sačinjen od strasti biva presječen mačem još većih strasti. To je taj Faulknerov fatalizam koji kod čitaoca ne proizvodi perfidne efekte moralnog samozadovoljavanja pred sudbinama nesretnih, već govori o životu koji je bajka što je idiot pripovijeda, puna olujnog bijesa, a ne znači ništa; samo sjenka koja hoda, kukavni glumac koji se, je li, sat-dva šepuri na pozornici, i razbacuje, a potom ga više nema. Kao da ga nikad nije ni bilo, kao što ga nikad nije ni bilo.

 

a_planine_su_odjekivale_m

 

On, ona i muž

 

Pripovijedajući o raspadu dviju porodica - Saburove porodice i Wahdetijevih - Hosseini uspijeva tek mjestimično da ispiše neobične i uvjerljive priče. Tako kad govori o ljubavnom trokutu između g. Wahdetija, njegove žene Nile i njihovog vozača Nabija. Nila je moderna afganistanska žena, pjesnikinja, koja piše nesufijsku erotsku poeziju i koja se ne ustručava grliti sa drugim muškarcima ili dodirivati im ruke u prisustvu svog muža. To je Nabiju neobjašnjivo, na prvi pogled, jer on dolazi iz patrijarhalne sredine. Nabi vremenom počinje shvatati da je građanski brak Wahdetijevih čista forma. On se i zaljubljuje u Nilu. Ona mu šalje tajne signale: zanimljiva joj je ta njegova patrijarhalna egzotika. Izgleda kao tipična priča klasičnog realizma: on, ona i muž. Ona je gđa Arnoux, on je Frederic Moreau, njezin muž je gdin Arnoux, a Hosseini oponaša Flaubertovo Sentimentalno vaspitanje; ili - on je Rastignac, ona je Delphine, a muž baron Nucingen, a Hosseini piše kao Balzac u Ocu Goriou.

 

Hosseini, međutim, na ovom mjestu ima smisao za izbjegavanje fraze i to ne bilo kakav, već jako dobar: uspijeva otkriti neobično polje mogućnosti. Iako se činilo sve zatvorenim, sve što je bilo motivisano i izgledalo neminovno, preokreće se; romaneskna Euklidova geometrija prestaje važiti. Sulejman Wahdeti je zapravo zaljubljen u Nabija, dok gđa Nila nije; ona odlazi u Paris, neće tu biti avanture između Nje i Njega. Već između Njega i Njega. Gorštak Nabi, koji nije ni slutio da ga gdin Wahdeti neprijateljski voli, ostaje prvo zgrožen nakon uvida u situaciju. Nakon što mu ovaj izjavi ljubav, on odlučuje da ide. Ali vremenom ga napušta ta pomisao, osjeća se ugodno, gdin postaje lakej, a lakej gđa; iako nemaju seksualne odnose, Nabiju je drago što je voljen, njih dvojica izgledaju kao supružnici, žive tako cijelo vrijeme. Čak i za vrijeme vladavine talibana.

 

Da se Hosseini više poigravao s frazama, ironijski, otkrivajući beskonačne tragikomičnosti i komitragičnosti života, da je imao više vida i sluha da primijeti takve obrate ironije same stvarnosti, da je njegova stvarnost neobična kao što je sama stvarnost, da ima više individualizacije likova i situacija, napisao bi mnogo bolji roman. Može se pomisliti da bi tek tada Hosseini zaslužio da proda 48 miliona primjeraka. Može se pomisliti i da bi u tom slučaju, da zasluži te milione kopija, prodao tek 48 primjeraka. Faulkner je godinama pisao maestralne romane i prodavao ih je u tiražima od po 48 primjeraka. A postao je “svjetski pisac” tek kada su natjerali Sartrea da ga pročita. Za razliku od Faulknera, sentimentalni Hosseini je imao tu sreću da ne mora godinama čekati na globalno priznanje. Možda je to njegova sreća. Možda je to i njegova nesreća. Kakogod, u imaginarnom muzeju svjetske literature, on može stojati uz Faulknera; kao oštrilac olovki.

 

 

                                                   (prikaz je objavljen u magazinu BH Dani)

Cement arhiva

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.