Pajkić, Nebojša
PAJKIĆ, Nebojša (Visoko, 25. 11. 1951), novotalasni dečko koji je obećavao, scenarista, esejista, žanrovac, politart-mudrac, profesor na FDU i u privatnom životu, jedno vreme dr Džekil, danas samo Hajd. Jedan je od najuticajnijih profesora na Beogradskom univerzitetu, koji je zbog svoje rane New Wave harizme, uspeo da oblikuje čitave generacije zakletih pajkićevaca koje su skupa sa njim klizile niz ljotićevsku ledinu u desničarski ekstremizam. Samo su retki uspeli da se tokom vremena emancipuju od ovog kobnog uticaja. Nebojša Pajkić je stupio na scenu kao talentovani muzički i filmski kritičar (Džuboks), te scenarista kultnih filmova iz osamdesetih (Davitelj protiv davitelja, Una, Kako je propao rokenrol). Reklo bi se da je prof. Pajkić scenarijom za film Dečko koji obećava anticipirao svoju sudbinu. On je, kao i junak tog filma (Slobodan Milošević), bio uzoran mladić sve dok jednog dana nije dobio udarac veslom u glavu, kada je doživeo radikalni preokret, postao slobodan, bacivši se naglavačke u svet bez odgovornosti, u svet desničarskih ideja, toliko različit od onoga u kojem se do tada kretao. Moglo bi se reći da je to zlokobno veslo u životu prof. Pajkića bila pojava Isidore Bjelice. Nebojša Pajkić je tada napustio „konvencije“ rokenrol života, pank estetike, subverzivne andergraund produkcije i najednom postao apostol dendizma i nosilac ideja koje je Isidora prenela sa svog bivšeg zaručnika (vidi: Bulevar zvezda, Beton br. 29). Tada je počela da se razvija hajdovska strana ličnosti prof. Pajkića. On je najednom shvatio da svetom vlada judeo-masonska zavera, postao je saradnik opskurnih listova (Svetlost, Naše ideje, Država), a od 1993. je sa Isidorom Bjelicom započeo kućnu profašističku manufakturu u vidu Politarta (Protokoli politart-mudraca) ili programskih tekstova među kojima se izdvaja „Tipologija srpskog izmeta“. U tom teksu su pobrojani dominantni prototipovi srpskog otpada, pre svega demokrate i intelektualci. Autori daju i recepte za čišćenje pogani putem edukativnih kampova (tipa Aušvic, Gulag, Mathauzen, okno 4. Borskog rudnika). Prevaspitanje demokrata bi po tom receptu „trajalo sve dok se ne bi postigla apsolutna saglasnost između tako preobraćenih demokrata i politartovaca“. Angažujući se na Ljotićevoj rehabilitaciji, prof. Pajkić je učestvovao u objavljivanju reprinta Pravi Ljotić (1997). Interesantno je da se 2002. godine, ime prof. Pajkića pojavljuje na velikoj peticiji „Obraza“ pod geslom „Objavite istinu o pogibiji Nebojše M. Krstića“, sasvim blizu potpisnika Gorana Davidovića (istoričara), koji će se nekoliko godina kasnije javnosti predstaviti kao Firer, i kome će prof. Pajkić potom recenzirati knjigu Slučaj Nacionalni stroj. Sasvim je izvesno da tu nema slučajnosti i da je stvorena čitava mreža oko organizacije ka što je „Obraz“, koja se povremeno može detektovati preko akcija njenih istaknutijih delatnika. Da je hajdovska strana ličnosti Nebojše Pajkića odnela prevagu, svedoči i njegov scenario za predstavu Marketana Vidana Bunuševca, koju je napisao na osnovu proze dr Ratibora Đurđevića (Karl Marks: sluga i žrtva Satane), inače glavnog izdavača rasističke i antisemitske literature u Srbiji.
Danas prof. Pajkić piše scenario za film Četnik, i to na osnovu životne priče jednog kapetana u vojsci Draže Mihailovića. Kao odblesak prethodnog života, ime Nebojše Pajkića se pojavi ponekad i u knjigama kao što je Kako je bio rokenrol. Ali sve ređe