Ne postoje na Balkanu narodi koji više sliče jedni drugima, nego ovi koje pominje naslov. I nema naroda od južne Evrope do Bliskog Istoka koji bi se više jedili zbog date komparacije. Nijedan od njih neće da sliče, gajeći animozitet jedno prema drugome i drugo prema trećemu i treće prema prvome. Srbocrnogorski ideolozi ne vole Crnogorce ni Albance, kao što srpski nacionalisti ne vole Crnogorce a još manje Albance, crnogorski šoveni ne vole Srbe a i na Albance se dure, a albanske militantne vođe ne vole nikog do svoju umišljenu velikoplemensku skupinu ilirsku. A toliko su svi slični da su, pored drugoga, i radi toga postali toliki neprijatelji jedni drugima. Takođe, ako postoje narodi u Evropi koje svijet manje i površnije poznaje, onda su to opet ova tri naroda.
SRBI I CRNOGORCI O ALBANCIMA
Čitav protekli vijek priča o Albancima je priča o pečalbarima. Sve naše urbane sredine imale su njih kao slastičare, šegače drva i jeftinu najamnu snagu. Koja ćuti, jede hljeb i marmeladu i ima namrgođena lica. Njihov govor je iskvaren, smiješan, snishodljivi su i podmukli. Druže se samo među svojima i tada šapatom upotrebljavaju svoj maternji jezik. U gradove diljem bivših Jugoslavija dolaze samo sredovječni muškarci i starci, a negdje daleko žive njihove žene i djeca, za koje oni isposnički štede. Okolina ih prihvata kao ljude treće vrste, otuda i dio samilosti i površne simpatije prema suvim, ćutljivim argatima. Zaboravlja se da su i Srbi i Crnogorci pečalbarske nacije, takođe sklone samookupljanjima u novim sredinama, naročito na rubnim dijelovima bivših carevina Balkana.
ALBANCI O SRBIMA I CRNOGORCIMA
Ako prema Crnogorcima i postoji određen stepen povjerenja, sa Srbima su Albanci, a i Srbi sa Albancima, uvijek imali problema. Bilo je vremena, ponajviše u doba rigidnog komunizma, kad su razlike i nepovjerenja potrli strahovi od sistema kome je albanski, crnogorski i srpski nacion platio skupu cijenu, pa se od, straha većega, i suživot među njima dao organizovati. Svako iole liberalnije vrijeme, pak, otvaralo je netrpeljivost i animozitet. Istorija je puna genocidnih činova (mahom Srba nad Albancima), u kome su intermeza bila ispunjena albanskom osvetom i otporom, i sve većim represijama ovog drugog. Srbi su takve zločine pravdali albanskim primitivizmom i nezahvalnošću (kao da su im oni davali pravo na život, školovanje i nacionalno izjašnjavanje!), a Albanci vremenom došli do nacionalne homogenizacije koja isključuje bilo kakvu saradnju, a da prethodno ne bude riješeno državno pitanje. Krunska sličnost ogleda se u novoj tendenciji do juče obespravljenih - posljednjih dvadeset godine biće ispunjene narastanjem velikoalbanstva.
SRBI O CRNOGORCIMA I SRBOCRNOGORCIMA
Nikad Srbi Crnogorce nisu smatrali narodom: ovi su oduvijek bili Srbi sa posebnim obilježjima. Svaki pokušaj Crnogoraca, naročito nakon posljednjeg gubitka države (Podgorička skupština1918.), da istaknu razlike a ponude |
 |
sličnosti, završavala se gluvom tvrdoglavošću srpskog nacionalnog programa. Za nesreću, Srbocrnogorci (a ko su oni najbolje će potvrditi svaki ma i površan uvid u genezu srpskocrnogorskih sukoba) stajali su kao dežurna vojska da dadnu za pravo srpskom potiranju crnogorskog i crnogorskom slugarenju srpskom. A razlika između Crnogoraca i Srba - pa to je njihova najveća sličnost: umišljaju da su veći nego jesu i za sve što im se dešava krivi su drugi. Gledajući se u ogledalu, oni ne vide sebe kakvi su, već kakvim sebe zamišljaju da jesu. Crnogorci su redom junaci, a Srbi su odabrana formacija balkanskih Slovena sa kojima počinje sve i završava sve.
Na žalost: počelo je satiranjem drugih, završiće proždiranjem međuse. Tako završavaju sve igre nedovršenih. Doista, doista vam kažem: na žalost! Vremena ima napretek za sve što ne valja. Za ono što valja, ostalo je malo vremena.
ZATIM
| 1. |
Sva tri naroda veći dio nacionalnih energija vežu za epski diskurs, istorija robuje mitu. Njemu se vjeruje, od njega se polazi u većini masovnih pokreta od kulture do polaska u rat. Epika određuje slučajno rađanje i voljno umiranje. Od kvazinarodne pjesme do stadiona, od osnovnoškolske edukacije do religijskih panađura, epika gospodari nacionalnom voljom. Iz nje se, kao vrhunska tačka uporišta narodne energije izvija mitološki obrazac. Zato oni jesu narodi čiju sociologiju i kulturu karakteriše kasni feudalizam i krajnji totalitarizam. Politika im se redovito oblikovala u mitomaniju, a kultura u tradicionalizam. To su narodi populizma, elitizam ne trpe, sem kao ideju narodnih vođa da ih predvode. Zato oni svaku pacifikaciju probranih pretvaraju u militarizaciju izabranih. Kapitalistički razvoj okusili su tek na rubnim dijelovima razvitka, bivajući narodi granice, na metar od ideološkog a miljama od liberalističkog. Kolektivni duh nikad se nije pretočio u individualni stav, pojedinac postoji tek kao tumač mase, ne tumač sebe sama, te su fiziognomije sva tri naroda ostale tek krokiji i karikature aljkavih društvenih uređenja, kojima rukovode vođe, epski predvodnici. |
| 2. |
Kao narodi granice nijedan nije uspio da svoj subjektivitet omeđi nacionalnom državom. Kazna radi koje su sve vrijeme sve ostale u okruženju zamarali nastojanjem da takvu državu stvore, kasneći više od vijeka u onome što su drugi narodi završili tokom ili malo nakon francuske buržoaske revolucije. Doista Srbi i Crnogorci su imali kneževine i kraljevine, ali je sve stalo onda kad se osjetila potreba formiranja buržoazije i temeljitog građanskog društva. Kad su u Evropi prestale potrebe za nacionalnim državama, jer je većina bila tako konstituisana, i države postale široka dvorišta građanskog svijeta bez ograđa, na raskršćima komunikacija i prožimanja, naša su tri naroda svu energiju uprli da ostvare anahrono i sprovedu dekadentno. Time su posve pogrešno (ne samo sa stanovišta ljudskih prava unutar sociosistema i pers- |
|
|
| |
pektiva civilnog društva) pojam matična država definisali potrebom stvaranja nacionalne države, principom svi u jednoj državi, kad im taj princip nije više mogao odobriti niko od naprednog čovječanstva. |
| 3. |
Albanci, Crnogorci i Srbi, ne razvivši dovoljno civilne oblike života, od države traže opštu pravdu i oslobađanje od drugih, i u državi nalaze sve odgovore za svoju raspusnost, neambicioznost i kolektivni zanos. Malo je rastojanja od pojma narod i pojma pleme. Jer, zakon civilizovanih društava, po njima, nije stvoren da se poštuje već da se zloupotrebljava i da ih štiti, institucije sistema su tu da ih brane i hrane a ne da ih obuzdavaju i usmjeravaju. Ne shvatajući da je građanin nosilac suvereniteta, a ne nacionalno biće i kolektiv. |
| 4. |
Nijedan nije dovoljno razvio srednju klasu, a demokratiju su prihvatali kao anarhiju. Ne računajući ono malo srpskih građanskih enklava u devetnaestom vijeku (mahom u Vojvodini), sav prostor gdje su živjeli Albanci, Crnogorci i Srbi, ruralna je teritorija, prostor malih varoši sa malograđanstvom, seljacima, subkulturom i folklorom. Posle komunizma i ratova narodne vrijednosti ostale su srozane, moral deformisan, obrazovanje banalizovano, rad i vrijednosti rada prezrene, ali su zato nacionalizmi sva tri naroda dosegli satansku snagu. Institucionalno se konstituše da bi ga se srozalo, a populističko priziva da bi mu se ulagivalo. A baš bi srednja klasa bila regulator između željenog istečenog. Ona se, pak, nije mogla razviti kad ni kapital (ne uzimajući u obzir njegovu motornu snagu eksploatacije) nije imao prirodni slijed od svetosti privatne svojine do nužnosti državne svojine. Zato ne postoji dovoljno razvijen osjećaj za opšte dobro, dok je veoma razvijen osjećaj za otimačinu, a javno mnijenje je tek stidljivo djevojče strogih roditelja. |
| 5. |
Najzad, ni pojam lokalne uprave nije zaživio. Živeći (dobar dio ovih naroda) na rubu civilizacije, sa grubim masovnim preseljenjima sa sela u grad i polulumpenproletarijatom koji se u gradu gura a na selu baškari, ni tamo ni ovamo posve, nije mogao osposobiti svoje kolektivno biće za duh grada kao nukleusa slobodnog samosvjesnog života pojedinca, unutar regula koji afirmišu disciplinu a sankcionišu raspojasanost. |
I sada smo na kraju puteva koji završavaju velikom raskrsnicom. Na njoj je silno komešanje. Treba strpljenja, ne samo od međunarodnog faktora, već i od novih političkih struktura u sva tri naroda, da se raspusna energije kanališe. A ona će se usmjeriti onim pravcima koje sav civilizovan svijet već deceniju ponavlja, tjerajući razuzdanu djecu da sjednu u klupe i sriču zadatu lekciju.
Albanci, Crnogorci i Srbi su slični narodi. Poznaju jedni druge. Treba sve učiniti da zavole jedni druge. Ako već ne mogu da žive jedni s drugima, neka bar civilizovano žive jedni pored drugih. Toj nadi novi Balkan otvara vrata |
