Zakonom zaštićen istorijski revizionizam
Obilježavanje sjećanja na žrtve Holokausta nerijetko je povod diplomatskih svađa. Ovaj su tjedan oči svjetske, pa i domaće javnosti bile uperene u poljsko-izraelski spor oko uređivanja poljskog zakona koji predviđa zatvorsku kaznu do tri godine svima koji “javno i protivno činjenicama, poljskom narodu i poljskoj državi pripisuju odgovornost ili suodgovornost za nacističke zločine, počinjene za vrijeme Trećeg Reicha, ili za ostala kriminalna dijela koja predstavljaju zločine protiv mira, čovječnosti ili ratne zločine, a čime se umanjuje odgovornost stvarnih počinitelja”. Poljskoj je vladi to i način da se obračuna s činjenicom da su na njenom teritoriju postavljani nacistički logori pa pod svaku cijenu želi zabraniti izraz “poljski logori smrti”, koji je, usput, sama raširila. Prošle je subote, prilikom proslave 73. godišnjice oslobođenja logora Auschwitza, izraelska veleposlanica u svom pripremljenom govoru izjavila da su “svi u Izraelu revoltirani tom viješću”. I mnogi drugi kritičari upozoravaju da bi taj zakon mogao biti prepreka historiografskim raspravama, naštetiti slobodi izražavanja i dovesti do negiranja Holokausta.
Međutim, ideja o zakonom zaštićenoj poljskoj nedužnosti nije novost. Još 2006., za vrijeme prve vlade konzervativnog PiS-a (2005.–2007.), donesen je zakon prema kojemu: “Onaj tko javno optužuje poljski narod za sudjelovanje, organiziranje ili odgovornost za komunističke ili nacističke zločine, kaznit će se zatvorom do tri godine”. Zakon je u poljskoj javnosti bio poznat pod imenom “Lex Gross”, prema američkom povjesničaru i sociologu poljsko-židovskog podrijetla Janu Tomaszu Grossu, koji je 2000. objavio kontroverznu knjigu “Susjedi: Povijest uništenja židovskog gradića” gdje opisuje pokolj Židova u istočnopoljskom gradiću Jedwabneu 1941. godine koji su izvršili njihovi poljski sugrađani. Dvije godine nakon donošenja zakona, 2008., poljski ga je Ustavni sud proglasio nevažećim jer krši odredbe Ustava. Sada se pokušava slično, donošenjem amandmana na zakon o IPN-u, “Institutu nacionalnog pamćenja – Komisiji za procesuiranje zločina protiv poljskog naroda”.
Pored toga, poljska je vlada već mnogo truda uložila u mistificirajuće veličanje poljske povijesne žrtve. Spomenuti Institut, osnovan 1998., najveća je “naučno-istraživačka i arhivistička” ustanova u Poljskoj, a sada je u potpunosti pod kontrolom PiS-ove vlade. Kroz široku mrežu podružnica po cijeloj zemlji, intenzivnu izdavačku i istraživačku djelatnost brine se da sve poljske kulturne i obrazovne institucije ne narušavaju vladinu viziju poljske povijesti. Mrlje iz povijesti Drugog svjetskog rata pokušavaju zasjeniti isticanjem poljske žrtve ili izmišljanjem heroja pa su tako u središtu IPN-ovih “znanstvenih” interesa Katynske žrtve i “Ukleti ratnici” (poslijeratni antikomunistički “partizani”). Dok vladajući obećaju da povijesna struka neće biti pogođena novim zakonom, njezin je rad ionako već uvelike određen državnom politikom povijesti. S obzirom na ogromne materijalne, financijske i kadrovske resurse kojima raspolaže dotični Institut, dominacija njegove povijesne perspektive zajamčena je i bez zastrašivanja trogodišnjim zatvorskim kaznama.
Talijanski fašisti opet ubijaju
U talijanskom gradiću Macerati blizu Ancone u subotu ujutro dvadesetosmogodišnji Luca Traiani sjeo je naoružan u svoj auto. Njegova namjera bila je da u što kraćem vremenu ubije što više ljudi za koje je procijenio da nisu Talijani. Rezultat tog pohoda je šestero ranjenih (petero muškaraca i jedna žena), od kojih je jedna osoba u kritičnom stanju. Iako su detalji onoga što se dalje događalo šturi, poznato je da je Traiani naposljetku uhićen dok je fašistički salutirao i skandirao “Italija Talijanima” omotan u zastavu. Unatoč tome, sigurnosne službe su na početku tvrdile da su motivi napada nejasni i kako napadač dosad nije bio poznat policiji.
No ako Traiani nije bio poznat policiji, to ne znači da je općenito riječ o nepoznatoj osobi. Dapače – kako se kasnije ispostavilo – on je istaknuti pripadnik lokalne naci-scene i prošlogodišnji kandidat na lokalnim izborima ispred Sjeverne lige, jedne od vodećih talijanskih političkih stranaka. Za sve one koji bi mogli imati dvojbe oko njegovih političkih “mišljenja”, a onda i zločinačkih motiva, Traiani je doslovno na čelo istetovirao nacistički simbol. Ništa od toga nije naravno pokolebalo Sjevernu ligu da ga kandidira. Dapače, njezine nedavne izjave bez problema se mogu protumačiti kao neizravna potpora Traianiju.
Najpoželjniji partner
Povodom fašističkog napada vođa Lige Matteo Salvini izjavio je kako “ilegalni imigranti imaju sva prava, a pravi Talijani samo dužnosti”, te kako “nekontrolirana imigracija vodi do kaosa, droge, silovanja, krađe i nasilja”. Drugim riječima, ako su nesretni fašisti prisiljeni da pucaju u prolaznike zbog druge boje kože, to je naposljetku krivnja žrtava pucnjave. Što ne odu u Afriku? Je li ovaj poziv na nove terorističke napade i ubojstva civila oštetio stranci uoči parlamentarnih izbora koji se održavaju za nekih mjesec dana? Nipošto. Zajedno s drugim strankama koalicije “desnog centra”, Liga ima najbolje izglede da pobijedi.
Da stvar bude gora, kompleksni izborni zakon i brojnost stranaka omogućuju da Liga i izvan desnice postane najpoželjniji partner. Bez obzira na to hoće li najveći broj glasova osvojiti desni savez, “lijeva” Demokratska stranka ili Pokret pet zvjezdica koji nije “ni lijevo ni desno”, izvjesno je da će svi oni tražiti partnere u ovoj stranci fašističkih ubojica. Uostalom, “lijevi” Demokrati su ionako po uzoru na prijedloge Lige već uspostavili niz antimigranskih politika koje su prouzrokovale tisuće mrtvih, što u europskim koncentracijskim logorima u Libiji, što na Mediteranu. Šestero upucanih u provincijskom gradiću nikome očito ne čini neku razliku.