Četvrtak 06. decembar 2018.
Piše: Robert Botteri i Jeton Neziraj

YUBILEJ

Dva osvrta na Jugoslaviju


Socijalizam je postao psovka (robert botteri)

Sredinom osamdesetih u Mladini smo potpisivali peticije za oslobađanje političkih zatvorenika. Radilo se o Vojislavu ŠešeljuAliji IzetbegovićuDobroslavu ParagiAdemu Demaçiju i mnogima drugima. Nismo se dvoumili ni trenutak, mada je tadašnji režim sve njih optuživao da su nacionalisti. Nismo se identificirali s njima, a još manje s njihovim nacionalističkim stavovima, ali smo zahtijevali njihovu slobodu i slobodu njihovog mišljenja. Iskreno smo vjerovali da će, ako režim jednopartijske diktature zamijeni demokracija, na ovim prostorima zavladati sloboda i bolji razvoj za sve.


Stariji pripadnici komunističke partije tada su nas upozoravali da je mir na ovim prostorima moguć samo ako se čvrstom rukom zabrani nastanak nacionalnih stranaka, koje će nužno postati nacionalističke. Nismo im vjerovali i smatrali smo to njihovim planom da ostanu na vlasti. Nadali smo se da će se u svakoj republici pojaviti neki medij kao Mladina i neka politička snaga kao Slovenska omladinska organizacija, koje će predvoditi mirnu demokratizaciju koja bi dovela do države u kojoj bi se poštivala ljudska prava svakog građanina. Bili smo predvodnici te borbe, a desilo se to da je ona dovela do prvih demokratskih izbora na kojima su pobijedile nacionalističke stranke, dok se negdje čak i vladajuća komunistička partija preobrazila u nacionalističku.


Demokratske snage su odmah poslije prvih izbora 1990. postale marginalne, a zbog protivljenja nacionalizmu uskoro i domaći neprijatelji. Mladina, kao i svi ostali mediji u Jugoslaviji koji su kritizirali partijsku vlast, optuživani su za izdaju. Glavnu riječ su preuzeli mediji koji su se hranili nacionalizmom – postali su najglasniji, toliko glasni da se nas više nije ni čulo. Mi smo epidemiju fake newsa već doživjeli prije gotovo trideset godina.


Za samo godinu dana zemlja, za koju smo mislili da ćemo u njoj konačno uživati demokraciju i slobodu, pretvorila se u autokratske države u kojima su ubrzo bila negirana demokratska prava cijelim narodima. I to u svim krajevima. I ne samo to, nacionalizam nije zloupotrijebljen samo za nastanak etničkih država nego je bio i sredstvo za drastično pretvaranje društvene imovine u privatno vlasništvo nacionalističkih elita. Umjesto solidarnih društava dobili smo veliko raslojavanje, manjinu bezobzirno bogatih i puno obespravljenih bez ičega.


Sve što je zajednički izgrađeno u socijalizmu za vrijeme ratova je razgrabljeno i oteto. I nitko se tome nije protivio. U tome su glavnu ulogu, pored nacionalističkih političara i medija, odigrali ekonomski gurui neoliberalizma. Vjeru u solidarnost zamijenili su vjerom u tržište. Socijalizam je postao psovka, sve društveno je postalo prepreka privatnoj inicijativi. Otuda i takva srdžba protiv svega što je još javno.


Pitanje koje me stalno kopka je da li je moglo drugačije. Kad god pomislim da je moglo, pogledam kakvi su danas političari na vlasti u svim ostacima bivše zajedničke države i shvatim da nije moglo drugačije jer su to isti oni koji su nas odveli u ponor. Ne žele demokraciju jer tada ne bi mogli vladati i besramno se bogatiti. Nacionalizam i ekonomski neoliberalizam su im odlična sredstva za postizanje ciljeva.


Autor je kreativni direktor Mladine


ksqicy8x7eqyq23a13mraspfrbc


Napadaju nas zbog suradnje (Jeton Neziraj)

 

Generalna i dominantna percepcija Jugoslavije na Kosovu vezana je uz koncepte represije i terora. Kad većina ljudi kaže Jugoslavija, oni misle na Srbiju. Pored toga, postoji i tendencija brisanja činjenice da je Kosovo uopće pripadalo Jugoslaviji, korištenjem naivne argumentacije tipa: ‘Možda smo bili u Jugoslaviji, ali bez svoje volje i želje’. Ovakvo razmišljanje dominantno je i u kulturnoj sferi, pa se i regionalna kulturna razmjena često percipira kao sumnjiva i opasna. Kada je 2011. godine Narodno kazalište Kosova pozvano da sudjeluje na festivalu kazališta beogradskog Ateljea 212, u kazališnoj sezoni koja je nazvana ‘NextYu’, svi mi koji smo pozdravljali suradnju napadani smo kao jugonostalgičari, ljudi koji žele vratiti ili stvoriti novu Jugoslaviju. To je, naravno, ovdje odmah interpretirano kao želja da se Kosovo ponovno pridruži Srbiji. Predbaciti nekom da je jugonostalgičar na Kosovu najveća je stigmatizacija, zato što automatski podrazumijeva prosrpski stav.


Nema ozbiljnog propitivanja ili rasprave o socijalnim vrijednostima koje su vjerojatno postojale u bivšoj Jugoslaviji. Osnova naracije, koja se provlači i kroz školske udžbenike, proizlazi iz postjugoslavenskog diskursa nastalog devedesetih godina, prema kojem se nasljeđe nekadašnje države gleda kroz nacionalističke leće, najčešće na potpuno pogrešan način. Naglašavajući samo promašaje i sve stvari koje nisu funkcionirale u Jugoslaviji, političari često žele opravdati bijedu u kojoj ljudi žive danas. Stara garda komunističkih dužnosnika i drugih pojedinaca koji su imali koristi od Jugoslavije danas šuti, strahujući da će ih se optužiti za jugonostalgiju. Mlađe generacije nemaju pojma o tom razdoblju; za većinu riječ Jugoslavija ne znači ništa. Kladim se da neki od njih vjeruju da se Jugoslavija (ili Jugoslavistan) nalazi negdje u Rusiji. S druge strane, oni koji su patili za vrijeme bivše države, kao što su, na primjer, politički zatvorenici, ponosni su što je uništenje Jugoslavije započelo na Kosovu. Za njih, kao i za većinu kosovskog stanovništva, Jugoslavija je poput lošeg sna koji se ne bi smio ponoviti.

Beton plus arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.