Moglo bi se kazati da je „duhovna nekrofilija“ dijagnoza većine onoga što gradi „duhovni život“ u ex-jugoslavenskim zajednicama. Postoje i izuzeci, ali oni kao takvi i ne mogu biti priznati, jer su osuđeni na to da njihovo priznavanje bude uvjetovano mišljenjem „duhovnih nekrofila“. Duhovna nekrofilija je, prema Terry Eagletonu, formulacija bliska pojmu fundamentalizma. Fundamentalizam je, međutim, kod nas veoma rasprostranjen pojam i zahvata više oblika i struja mišljenja. Za početak ću da navedem spomenuti Eagletonov stav (iznesen u knjizi „Teorija i nakon nje“): „Fundamentalizam je jedna vrsta nekrofilije, on je zaljubljen u mrtvo pismo ili tekst.“ Načela na kojima počiva fundamentalizam, u religijskom kontekstu, jednak je načelima na kojima počivaju i mnogi drugi oblici – većinom kolektivnog – mišljenja. O kakvim je to načelima riječ? Svi oni koji se „zatvaraju“ u jedan „korpus znanja“ izloženi su velikoj opasnosti da postanu duhovni nekrofili. To se događa zato što, u duhovnom smislu, dolazi do „okoštavanja“, „zamrzavanja“, „umrtvljavnja“. Takva stanja mogu biti izbjegnuta jedino stalnim usvajanjem novih znanja, to jest novih i drugih perspektiva (a to ne može biti učinjeno samo razmišljanjem o njima „izvana“, već prodiranjem u njih, posmatranjem stvarnosti kroz njih). Stanje duhovne nekrofilije može zahvatiti i progresivne oblike mišljenja. Kod nas se u zadnje vrijeme u tolikoj mjeri priča o Drugosti, u cilju da se izgradi protuteža ubilačkoj – etnonacionalističkoj – duhovnoj nekrofiliji, da takve priče sve više postaju klišetizirane i obesmišljene, odnosno, postaju svrha samim sebi. Želim se malo zadržati na toj temi, odnosno obrazložiti vlastiti i trenutni stav o tome. Postmetafizičko vrijeme podrazumijeva uvažavanje toga da je sve metafizika, sve dotle dok je čovjek osuđen na „boravak“ u kulturi i jeziku, a baš je to preduvjet za ulazak u stanje u kojem je moguće prevazići metafiziku. Prevazilaženje metafizike podrazumijeva „življenje“ metafizike, dok življenje metafizike znači poništavanje vertikalnih granica između oblika metafizike (pod vertikalnom granicom između oblika metafizike podrazumijevam to da se jedan oblik metafizike nameće drugom obliku metafizike kao istina, bez priznavanja da i taj drugi oblik metafizike u svom fundamentu sadrži istinu). Mnogo se danas govori o teorijama J. Derride, M. Foucaulta i drugih, u smislu da se sada mnogi „zatvaraju“ u taj korpus znanja i isključivo kroz tu dioptriju objašnjavaju i tradiciju, ali i grade mišljenja o društvu u kojem žive. Time se vrlo jednostavno može postati duhovnim nekrofilom. Terry Eagleton smatra da i učenje spomenutih pisaca (ma koliko ono bilo progresivno – u svome vremenu – utjecajno i značajno) graniči s umjetnošću, to jest da je ono, ipak, samo čista apstrakcija (u tom smislu Terry Eagleton vlastito mišljenje ne naziva teorijom već onim što dolazi nakon teorije). Ono što je negativno u svemu tome jeste to da je postupak koji se zove „dekonstrukcija“ usvojen od strane velikog broja književnih kritičara i drugih, čime dolazi do toga da oni grade novi totalitet, novu metafiziku, te takvim oblikom ograničenosti vrše kulturno nasilje (a uz to se time gradi još jedan oblik kolektivnog mišljenja). Zatvoreni u obrazac, oni poništavaju razlike između književnih djela, odnosno u svakom vide isto – ono što u skladu sa svojom perspektivom i mogu vidjeti. Ako bi se kod nas neko odvažio i napisao interpretaciju nekog književnog djela kroz perspektivu Heraklitove filozofije, to bi bilo prihvaćeno kao ludorija ili incident, jer, mnogi bi kazali, zašto da se to radi kad se mogu jednostavno „štembiljati“ književna djela feminističkom ili postkolonijalnom kritikom. Ovdje samo navodim loše strane, odnosno slučajeve apsolutizma teorije. Riječ je o tome da su primjeri koje navodim, za naš kulturni prostor, itekako progresivni – mislim konkretno na sve što okuplja oko sebe postupak koji se zove „dekonstrukcija“. Međutim, kada se zaostali, balkanski mentalni sklopovi dograbe bilo čega, oni od toga prave kolektivnu stvar. Postoje rijetki, cijenjeni izuzeci. Etnonacionalistička ideologizacija kulture je u tolikoj mjeri lešinarska i u tolikoj je mjeri providna, da je sve teže nakaniti se razmišljati o tome. Ali upravo je tu najveći problem, koji se tiče svih ex-jugoslavenskih zajednica, manje ili više (a svaka se zatvorila u svoju etnonacionalističku raku). Smatram da se to može prevazići građenjem zajedničkog, regionalnog kulturnog prostora.
Dalje, Terry Eagleton kaže da je svaki „govor o umjetnosti apstraktan“, a da je kultura uvijek posebna – sve to kazuje da svaki govor o umjetnosti podrazumijeva ogromno pojednostavljivanje, ali to je nužno i sasvim je u redu. Negativno je onda kada se ta nužnost apsolutizuje.
Smatram da je važno detaljnije se pozabaviti pričom o „perspektivama“.
Niti jedan čovjek ne može biti iznutra „građen“ na jednoj perspektivi. Jednostavno, to ne postoji. Ljudima se samo nameće iluzija monolotne slike identiteta. Otkuda to dolazi? Književnost Marcela Prousta je često znala biti navođena u negativnom kontekstu, tako što se u nju upisuje „estetski utopizam“ i sve negativno što ide uz tu formulaciju. Najnovija „čitanja“ Proustovih romana ukazuju na jednu vrlo važnu stvar – kod Prousta je prvi put u književnosti ponuđena „slika“ ljudskog identiteta (pružena preko čitavog ljudskog vijeka), a to je jedna od dominantnih tema i danas, to jest, ponuđena je struktura ljudskog identiteta, njegova unutrašnja struktura. Ta struktura nipošto nije monolitna, već atomizirana, građena od mikrocjelina. Kako kaže Georges Poulet („Čovek, vreme, književnost“), kod Prousta su bića građena tako da tek daju“utisak kontinuiteta, iluziju jedinstva, ali njihovi životi su samo zbir trenutaka”. Ako govorimo o onome što primamo izvana, u kulturnom smislu, može se reći da je čovjek građen od “glasova” – od “glasova” drugih ljudi, koji se sjedinjuju sa njegovim duhovnim bićem. Svako ih u sebi nosi u odnosu na svoju jedinstvenost. A ti “glasovi” su ništa drugo nego perspektive, koje se iznutra dovode u odnos, odnosno prožimaju, gradeći čitav jedan splet, mrežu... Šta bi onda bila monolitna slika identiteta? Nasilno svođenje ljudskog identiteta na jedan njegov dio, pri čemu se i taj dio podvodi pod obrazac, te “zamrzava”, odnosno “umrtvljuje”.
Dakle, sve ovo govori da čovjek ne može biti građen na jednoj perspektivi, ali se mnogi – to jest spomenuti duhovni nekrofili – predstavljaju tako i u skladu sa takvim doživljajem samih sebe grade odnose s drugim ljudima. Naravno da se čak i u takvom njihovom “predstavljanju” može razabrati spomenuta polifonija, koje ne žele biti svjesni. Takvi ljudi nad samima sebi vrše duhovno nasilje – držeći se u fiksiranoj, nepromjenljivoj poziciji – a to prenose i u odnose sa drugim ljudima. Svejedno je na čemu će zasnovati takvo stanje: da li na svetim tekstovima, da li na imaginarnoj i idealiziranoj tradiciji, da li na nečemu drugom – posljedice su iste. Upravo je to nekrofilija u Eagletonovom smislu. Ali ona ima još mnogo oblika.
Kao što organsko tkivo odumire, tako odumire i duhovno tkivo. Upravo se to tiče spomenutog unutrašnjeg “zamrzavanja”. Postupak koji se zove “dekonstrukcija” ima svoju svrhu sve dok se drži tih slojeva, slojeva do kojih se određeni skup ideja zloupotrebljava. Totalna dekonstrukcija metafizike nije moguća, jer je metafizika u svemu – tada se dekonstrukcija pretvara u svoju suprotnost, odnosno, samo u jedan potencijalno dominantni oblik metafizike.
Čista poststrukturalistička čitanja književnosti (ali i bilo koja druga, ukoliko dominiraju) osiromašuju kritičku recepciju književnosti tako što se u tom slučaju ulaže, odnosno upisuje samo jedan korpus znanja, a sve drugo se zanemaruje.
U idejnom smislu, ne postoji fundamentalna razlika između interpretacije nekog književnog djela preko Foucaulta i Heraklita. Ako smo zašli u postmetafizičko vrijeme, o kojemu govori Terry Eagleton, između Foucaulta i Heraklita, u spomenutom kontekstu, trebala bi da vlada potpuna ravnopravnost. Zašto je sve ovo u tolikoj mjeri važno?
U svojoj “Teoriji i nakon nje”, Terry Eagleton govori o nužnosti potpune promjene ustroja institucije, bez koje neće biti moguće poboljšati bilo koje društveno uređenje, budući da je institucija nosilac društvene organizacije.
O čemu je, zapravo, riječ? Institucije sada funkcioniraju na principu fiksiranosti, čak u tolikoj mjeri da se ta osobina institucije smatra osnovom. Promjene se, istina, sprovode, ali samo u onoj mjeri u kojoj će tim promjenama biti omogućeno održanje institucije uz održanje “okamenjenosti” na kojoj je zasnovana. (Možda je baš to vidljivo na primjeru sarajevskog univerziteta u kontekstu bolonjskih reformi.) Dakle, institucije su zasnovane na principu “vertikalnog odnosa”, to jest, Jednoumlja. Kao takve, one ne mogu na kvalitetan način zadovoljiti potrebe ljudi koje oko sebe okupljaju, odnosno ne mogu potpomoći poboljšanje odnosa u zajednici kojoj su temelj. Institucije neke zajednice moraju težiti tome da grade kulturu dijaloga, a to mogu jedino ako i same – iznutra – budu na takav način organizirane. Ako institucije ne djeluju na tom principu, onda je čitav javni prostor organiziran na principu Monologa a ne Dijaloga, odnosno, time se onemogućuje uspostavljanje dijalektičkih odnosa, koji jedini mogu biti plodotvorni (u društvenom smislu).
Književni časopisi, također, pripadaju onome što se naziva javnim prostorom i kao takvi nužno moraju biti koncipirani na ispravan način. Nije riječ o nečemu novom, već je riječ o tome da časopisi, kao nešto što pripada javnom prostoru, ne smiju biti na bilo koji način instrumentalizirani, već trebaju biti uređeni u skladu sa njihovom primarnom funkcijom. Nije zgorega da navedem znanstveno definiranje te problematike časopisa: znanstveni časopisi služe kao sredstvo komuniciranja unutar znanstvene zajednice (definicija je parafrazirana iz teksta Siniše Maričića – “Časopisi znanstvene periferije – prema zajedničkoj metodi vrednovanja njihove znanstvene kompatibilnosti”). Iako se ovo tiče znanstvenih časopisa, podjednako važi i za druge, a osnovno je to da časopisi služe kao SREDSTVO KOMUNICIRANJA unutar određene, uže zajednice.
Veliki broj časopisa za kulturu, književnost, umjetnost, književno-umjetničku kritiku i teoriju, jednostavno govoreći, nisu koncipirani u skladu sa pravom svrhom časopisa. Takva praksa je većinom zastupljena tamo gdje je kulturna djelatnost funkcionalizirana etnonacionalističkim institucijama, čime je postala sredstvo za indoktrinaciju ljudi.
Obično su takve ideološke zloupotrebe sada manje zastupljene neposredno, a više posredno (dok je u ratnom i postratnom vremenu bilo većinom obrnuto). U smislu sadržaja javni prostor u društvima organiziranim na principu etnonacionalizma može jednim malim dijelom biti otvoren za mišljenje Drugog. Na razini sadržaja, dakle. Ali na razini okvira (to jest mehanizama moći) javni prostor je itekako zatvoren. Upravo se na toj razini očuvavaju nakazne etnonacionalističke vrijednosti, u svim društvenim sferama.
Kako bi pogrešno organiziran okvir “izgledao” na primjeru nekog književnog časopisa? Pogrešno organiziran okvir onemogućava tekstovima koji su objavljeni uspostavu odnosa sa tekstovima koji problematiziraju iste teme iz drugih perspektiva. Samim time su onemogućene rasprave, polemike, odnosno dijalektički način komuniciranja i donošenja zaključaka (u skladu sa konvencijama forme). Zašto je to onemogućeno? Zato što na razini okvira (koncepcije, u slučaju časopisa) nije otvoren prostor za Drugost.
Sve ovo o čemu govorim sada usko je povezano sa pričom o postmetafizičkom vremenu s početka teksta. Na koji je način povezano?
Niti jedan oblik mišljenja ne može posjedovati ekskluzivno pravo na istinitost zato što je svaki tek apstrakcija, jedan logički ustrojen sistem. (U romanu “Iščekujući varvare”, J. M. Coetzee-a, kaže se da je – bol jedina istina. Mišljenje ne može biti istinito samo po sebi, nego ono odražava istinu. Pozitivno angažirano mišljenje može spriječiti nanošenje bola ljudima. Takvo mišljenje nije istina samo po sebi, ali je na strani istine. Duhovno nasilje se uspostavlja onda kada jedan oblik mišljenja zauzme prostor koji pripada Drugome, to jest, kada poništi Drugost (to je osobina rasizma, nacizma, etnonacionalizma, ali isto to postoji i u ogromnom broju drugih oblika)).
Ono što bi bila ta vrsta istinitosti u različitim oblicima mišljenja može se uspostaviti samo kroz “otvoreni” odnos različitih oblika mišljenja. Svaki stav koji sebe ne predstavlja Drugom – a time se i “otvara” prema Drugom, odnosno prima od Drugog – nego se nameće kao jedina istina, ne može biti ispravan, to jest, takvi oblici mišljenja su u službi nanošenja bola ljudima.
Međutim, postoji i zamka u koju mogu upasti i lijevi, opozicioni ili čak disidentski oblici mišljenja. Uzmimo za primjer osobu ili organizaciju ljudi koji su kritički usmjereni na oblike duhovne nekrofilije u bosanskohercegovačkom društvu (ili nekom drugom ex-jugoslavenskom društvu, koje je zasnovano na etnonacionalističkim vrijednostima), prije svega na ideologizirano čitanje književnosti, prisutno u časopisima, institucijama i dr. Ne treba ni govoriti u kolikoj su mjeri te institucije zasnovane na na nakaznom Jednoumlju. Međutim, postoje u društvu organizacije ili pojedinci koji su zasnovani isključivo na krajnje oštom protivljenju onome što je indoktrinacija, ideologiziranje, Monolog i Jednoumlje. To je za svaku pohvalu, pogotovo što je u Bosni i Hercegovini za takvo djelovanje potrebno mnogo hrabrosti i odricanja (tj. svijesti o mogućim posljedicama). Dakle, idejno, koncepcijski takve organizacije su zanovane na ODNOSU prema određenom obliku mišljenja. Ako je neko zasnovan isključivo na odnosu prema određenom obliku mišljenja postoji mogućnost da funkcionira na JEDNAKIM PRINCIPIMA kao i oblik mišljenja u odnosu na koji je zasnovan. Dakle, postoji opasnost upadanja u tu zamku i ja svojom kritikom želim na to da ukažem. Šta su posljedice toga? Ono što je lijevi, opozicioni oblik mišljenja u odnosu na vladajuće etnonacionalizme, to može neki drugi disidenstski oblik biti u odnosu na opozicioni oblik mišljenja.
Upravo je to ono što obilježava dominantne oblike mišljenja u Bosni i Hercegovini. To važi i za one koji su okupljeni oko političke pozicije i opozicije (to uključuje i kulturu, medije i dr.).
Dževad Karahasan je istinito primijetio – u jednom intervjuu (objavljenom na metro-portal.hr) – da kod nas postoji nekoliko centara mišljenja koji su usmjereni jedan protiv drugog/drugih, bez toga da se “slušaju”, odnosno da dijalogiziraju i na taj način dolaze do rješenja i zaključaka. To će kazati da je sve kod nas javni prostor dominantno zasnovan na principu Monologa (a sva nesreća baš iz toga proizilazi). Na čelno mjesto u tome intervjuu je stavljen Karahasanov stav – “U Bosni i na Balkanu Bog više ne daje pojedince, postoje samo nacije i crkve”.
Dakle, važno je posvetiti neku pažnju i tom fundamentalom problemu. Stara Grčka je kulturološki građena na principu individualizma. Pored ostaloga, to je bitan razlog “bogatstva” te kulture. Ustroj kulture ne zahvata potrebu za širenjem, ekspanzijom izvan vlastitih granica. To je temeljna osobina ustroja civilizacije. Rim je civilizacija i kao takav je zasnovan na potrebi stalne ekspanzije, širenja, koloniziranja... To podrazumijeva potpuno drugačiju društvenu organizaciju. Baš tada je u fokus stavljen kolektiv, a ne individua, zato što se preko kolektiva mnogo efikasnija akumulira Moć. Na tome su zasnovana i današnja društva, to jest, prije svega, ona koja spadaju u Zapadni civilizacijski krug. Ako se analizira organizacija rada bilo koje institucije u bosanskohercegovačkom ili nekom drugom ex-jugoslavenskom društvu mogu se u njoj zapaziti upravo osnovne zakonitosti na kojima počiva civilizacija. Spojeno sa kapitalističkim apsolutizmom u današnjem vremenu prvobitne osobine civilizacije su zadobile čudovišne razmjere. Institucija teži tome da funkcionalizira pojedinca, da ga upotrijebi kao sredstvo akumulacije Moći. Upravo ta reduciranost na jednu funkciju, kako piše Ginter Anders povodom književnosti Franza Kafke (“Kafka – za i protiv”), odražava prirodu modernog čovjeka, koji “djeluje jedino svojom specijalnom funkcijom”, modernog čovjeka kojega je “podjela rada načinila prostim specijalnim točkićem”. Snažna individua, ne samo da nije poželjna, jer nije funkcionalna, već je opasna za poredak izgrađen na kolektivnim vrijednostima. Kako kaže Max Horkheimer u knjizi “Pomračenje uma”: „Budućnost individuuma ovisi sve manje  i manje o njegovoj vlastitoj razboritosti, a sve više i više o nacionalnim i internacionalnim borbama među kolosima sile. Individualnost gubi svoju ekonomsku osnovu.“
Danas se mnogi kod nas bave dekonstrukcijom ideologije, konkretno etnonacionalizma, ali ideologije – bez obzira na čemu bile zasnovane – uvijek su bile tek sredstvo za akumulaciju Moći, dok su one danas samo jedno od kapitalističkih sredstava. Istina, protiv kapitalističkog apsolutizma se veoma teško boriti, jer je na njemu zasnovana današnja civilizacija, pa se stoga samo nastoje ukloniti negativnosti koje generira etnonacionalizam, kako bi se moglo prilagoditi kapitalističkom poretku zapadnih zemalja. To je ispravno, jer je to pozitivno djelovanje u granicama realnosti, koje su bez naše volje uspostavljene, koje smo zatekli. Sve to ne znači da se o problemu individualizma ne smije raspravljati i da se jaka individua ne treba boriti za svoj prostor (ne treba podsjećati da se za ostvarivanje svojih prava čovjek uvijek morao boriti – najbolji je primjer ženskog osvještavanja ili feminizma).
Individualizam u kulturi je obično veoma plodonosan. Najznačajnije stvari u kulturi nastaju upravo kao plod individulanog napora.  Ali baš zbog osobina koje su navedene, takva individua ne može da zauzme svoj prostor, jer se institucionalizirani kapitalistički sistem tome opire, kao što se opire svemu što nije funkcionalno.
Obrazovni programi današnjih Univeziteta podređeni su funkcionalnosti i kolektivnom (u Bosni i Hercegovini je to zadobilo groteskne oblike). Univerzitet je zainteresovan isključivo za bezličnu masu mladih ljudi, koji su tu podvrgnuti dresuri. Današnji studenti moraju biti isključivo funkcionalni. Ako su vrijednosti na kojima počiva neka zajednica zasnovane na etnonacionalizmu – kao što je slučaj u Bosni i Herecegovini – onda se mladi ljudi u društvenim sferama znanja moraju “obrazovati” indoktrinacijom, to jest moraju biti funkcionalni, osposobljeni za egzistiranje u nakaznoj hijerarhiji vrijednosti, čime postaju čuvari takvog stanja, jer bivaju iznutra, duhovno, u sve to uključeni. Osviješteni mladi ljudi, čak osviješteni samo onoliko koliko je u zapadnim zemljama osviješten prosječan čovjek, nikom nisu potrebni, jer, s jedne strane, nisu upotrebljivi, odnosno funkcionalni, a s druge strane, nepoželjni su jer ugrožavaju uspostavljeni poredak. Na taj su način najkvalitetniji mladi ljudi obespravljeni, pa su prinuđeni ili da prave ne-etične kompromise ili da odlaze u razvijenije zemlje ili da se bore za svoja prava. Ovo posljednje, u okolnostima kakve jesu, veoma je rijetko i graniči sa donkihotizmom.
Protiv svega navedenog – u okolnostima kakve jesu – moguće je boriti se isključivo istim metodama, to jest načinom na koji se i manifestuje Moć organizacija na kojima je zasnovano društvo. To znači da se efikasna borba ne može graditi na individui, već na kolektivu. Na žalost, to je tako.
U današnjem vremenu da bi se neko smatrao uspješnim buntovnikom, buntovnikom po mjeri (a to čak nekima može biti i profesija), on mora posjedovati određeni korpus znanja, odnosno propagirati jedan precizno defininirani skup ideja. Zašto je to tako? Da bi težnja ka promjenama bila efikasna ona mora biti usmjerena ka “osvajanju prostora” u institucijama u kojima je koncentrisana društvena moć. Ako se uzme u obzir sve o čemu je prethodno bilo govora, opozicioni, progresivni oblici mišljenja također moraju biti ustrojeni na kolektivnom principu. Čak i ako to na razini ideje nisu, takvi oblici mišljenja nakon što se instaliraju u centre moći moraju se funkcionalizirati radu institucija, a institucije su zasnovane na kolektivnom. Stoga, može se dogoditi da se na Univerzitetu drže predavanja o Drugosti, ili o Totalitarizmu, ili o Dekonstrukciji ideologije pred stotinu studenata, i na idejnoj razini se sadržaju tih predavanja nema šta zamjeriti, ali zbog načina na koji je ustrojen Univerzitet, ta predavanja se MORAJU usvojiti (to da su kvalitativno prilagođena činjenici da ih mora usvojiti stotinu umova, ne treba ni spominjati); a isto tako, baš takvi mladi umovi – koji su usvojili jednostrano i nekvalitetno, funkcionalno fakultetsko znanje – su podesni za ono što se zove MODERNIZACIJA DRUŠTVA, to jest za uvođenje novih vrijednosti i slično.
Takvi oblici javnog prostora su veoma podesni za građenje novih oblika totaliteta. Tada u idejnom smislu sve biva “poravnato”. Mišljenja koja se tiču društva su na jednak način usmjerena u tematiziranju određenih  problema, bez obzira na formu u kojoj je to ostvareno. To se dobro zapaža i u medijima. Stoga ti tekstovi podsjećaju na polje suncokreta. Čak i neka književna forma može biti do kraja funkcionalizirana određenom cilju, u smislu da je literarna strana gotovo potpuno poništena. Prema tome, glavni je kriterij vrijednosti tekstova – FUNKCIONALNOST.
Ovaj tekst je naslovljen formulacijom “Vrtlari koji uređuju svoje vrtove i vrtlari koji uređuju tuđe vrtove” i tu je sadržana osnovna ideja teksta. Izvorni oblik te formulacije potiče iz Voltaire-ovog “Candida”, a glasi – treba obrađivati svoj vrt ili obrađuj svoj vrt. Mnogo zla u društvenom životu ljudi dolazi upravo otuda što se mnogi bave time kako neko drugi treba da živi. Isto tako smatram da se ništa nabolje ne može mijenjati tako što se govori drugima da postupe tako i tako (ili da ih se na to prisili), već jedino vlastitim primjerom. U svakodnevnom javnom životu društava izgrađenim na etnonacionalističkim vrijednostima se stalno zapaža upravo to – svako govori kako neko drugi radi loše. Čak neki ljudi na takvom poslu grade karijere. Rat je doslovni i brutalni primjer za vrtlare koji zaposijedaju tuđe vrtove i “uređuju” ih po svojoj volji.
Kritika “zatvorenosti” oblika javnog prostora (mediji, obrazovne ustanove) ne može biti efikasna ako je također zasnovana na “zatvorenosti”. Prije upuštanja u kritikovanje bilo čega, potrebno je veliku pažnju posvetiti uređivanju odnosa u vlastitom “prostoru”, u prostoru u kojem se to jedino realno može činiti.
Dževad Karahasan je u spomenutom intervjuu govorio o “jaranskoj estetici” kao temeljnoj kategoriji u bosanskohercegovačkom književno-umjetničkom kritičkom prostoru. Vjerovatno je razlog tome to što su svi gradovi u BiH provincijalni, pa se to prenosi i u prostor u kojemu bi profesionalizam trebao imati najvažniju ulogu. Ta se kategorija može prenijeti i na veći broj drugih društvenih sfera.
Sve ovo o čemu sam govorio treba isključivo da podrži svaki kvalitetan pokušaj uranjanja u bosanskohercegovačku ideološku “prljavštinu”, a rijetki su oni koji se odvaže to činiti. Veliki je broj ljudi kojima su jasne različite ideološke manipulacije, ali okreću glavu od svega toga, to jest, ne žele se time baviti radi toga da njihovi lični interesi ne bi bili ugroženi. To je ono što se naziva atomiziranom individuom, o čemu je pisao Max Horkheimer.
Ono protiv čega se treba najviše boriti jeste to da javni prostor ne funkcionira na principu “tunela”, paralelnih svjetova, između kojih ne postoje prave, unutrašnje veze. To se događa onda kada se svako učahuri u vlastitu perspektivu, bez težnje da iznutra pokuša razumjeti perspektivu Drugog.
Kod Franza Kafke – u “Seoskom ljekaru” – ljekar i pacijent, ležeći u bolesničkom krevetu, prostoru krajnje intime, razgovaraju, iznose vlastite perspektive. Slična situacija postoji i u Kafkinom romanu “Zamak”. Poigravanjem sa javnim i privatnim, Kafka je proizveo šok, očuđenje, ali je, čini mi se, ponudio i nešto što bi bio ideal. Kada bi otac i sin, poslodavac i radnik, učitelj i učenik, predsjednik države i građanin ponekad – ogoljeni, lišeni svih društvenih slojeva – razgovarali na takav način, obrazlagali svoju perspektivu i upoznavali perspektivu onoga sa kojim su prinuđeni nešto da grade, bilo bi izbjegnuto mnogo nesporazuma.
A smatram da se većina onog što je loše događa upravo radi nesporazuma.