Bei Dao – što u prijevodu znači “Sjeverni otok”, zapravo je pseudonim danas najpoznatijeg suvremenog kineskog pjesnika Zhaoa Zhenkaija koji se rodio 1949. u obitelji u kojoj su oba roditelja potjecala iz šangajske srednje klase – otac mu je čitav život proveo u državnoj upravnoj službi a majka je bila doktorica medicine. Poput mnogih vršnjaka, tijekom Kulturne revolucije Bei Dao je doživio golemo razočaranje vladajućim kineskim društvom a kasnije je za kaznu bio prognan u daleku provinciju, gdje je najveći dio mladosti proveo kao radnik na miješalici betona i kovač.

Poezija koju su mladi kineski pjesnici tada pisali bila je imažistička, subjektivna i često nadrealna. Premda takva poezija nije imala otvorene političke namjere ona je ipak predstavljala izraz osobnih osjećaja, maštanja i želja, i vlasti su je smatrale subverzivnom i opasnom po opću zajednicu. Poezija tih mladih kineskih pjesnika postala je svojevrsna pjesnička savjest tijekom studentskih demonstracija 1978. godine. Bei Daova pjesma Odgovor, s njezinim jednostavnim i strastvenim stihom “Ja-ne-vje-ru-jem!” predstavljala je isto ono što i pjesma Boba Dylana Pušući u vjetar (Blowin' in the Wind) za američku i zapadnoeurospku generaciju sredinom šezdesetih, i bila je reproducirana na brojnim zidnim plakatima. Novonastala poezija, objavljivana u prvom kineskom samizdat časopisu Danas (Jintian) koji je uređivao Bei Dao, bila je i zvanično optužena i zabranjena kao “opskurna” za vrijeme tzv. “Kampanje protiv duhovnog onečišćenja”.

Tražeći novu vrstu poetike, mnogi mlađi kineski pjesnici s početka sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća eksperimentirali su sa slobodnim stihom na hermetičan način, upotrebljavajući gotovo povjerljivi i neslužbeni, šifrirani jezik, kojeg su karakterizirale prikrivene, onirične slike i eliptična sintaksa. Taj jezički stil u kojem su subjekt, vrijeme i brojke teško shvatljivi a prijelazi nejasni, u Kini je nazvan menglong shi ili maglovita poezija.

Tijekom 1986. godine, kada je američka delegacija pisaca na čelu s pjesnicima Allenom Ginsbergom i Garyjem Snyderom nekoliko mjeseci boravila u Kini, Bei Dao se u potaji uspio sresti s Allenom Ginsbergom koji ga je potaknuo da napusti Kinu i obećao mu internacionalnu pomoć.

U vrijeme masakra na Tiananmen trgu 1989. godine Bei Dao se zatekao u Europi, točnije u Berlinu, gdje je u to vrijeme priređivao brojne književne večeri. Bei Dao je znao da se ne smije vratiti u Kinu i još otada živi u egzilu. Početkom devedestih u progonstvu je živio u nekoliko sjeverno-europskih zemalja (gdje je, prema vlastitom priznanju, na kineskom razgovarao sa ogledalom) a posljednjih petnaestak godina živi u Sjedinjenim Državama. Sedam punih godina njegovoj ženi i kćeri nije bilo dopušteno da napuste Kinu i pridruže mu se u egzilu.

Usprkos činjenici što je u nekoliko posljednjih godina mnogim prognanim kineskim piscima bilo dopušteno da zakratko posjete Kinu ili se potpuno vrate u nju, Bei Daou je i dalje onemogućen povratak u domovinu a tiskanje njegove poezije još uvijek je zabranjeno.

Bei Dao je u posljednjih desetak godina postao jedan od najpriznatijih i najpoznatijih svjetskih pjesnika čije su zbirke pjesma i prozni radovi (prvobitno pisani na kineskom a u posljednje vrijeme i na engleskom) prevedeni na pedesetak jezika i objavljeni u brojnim i velikim nakladama, pa se već nekoliko godina uzastopce nalazi u najužem izboru kandidata za Nobelovu nagradu za književnost.