Utorak 24. februar 2015.
Piše: Ilija Đurović

U post-tranzicionom društvu ili Kako sam postao usamljen k'o peder

Ispovesti depresiji sklonog emigranta

 


Put od depresiji sklonog emigranta (DSE) do frustriranog DSE nije pretjerano dug. Zapravo preskoči se u jednom koraku. Pokušavam da hodam ulicama novog grada u kojem i dalje uživam, a onda dođem kući i pređem u fikciju, čitam o usporenim odumiranjima post-tranzicionih društava na području bivše Jugoslavije, prisjećam se svojih iskustava iz jedne od takvih zemalja, koja u mojoj glavi već postaje nekakav dosadan triler, i pokušavam pisati o svemu tome.


Zbog te posebne vrste izlovanosti o kojoj se već mnogo pisalo, i u kojoj se na ulici ne čuje jezik na kojem se piše, a egzistencija koja se ostvaruje kroz pisanje i objavljivanje nema dodirnih tačaka s egizistencijom u kojoj se ostvaruju računi, svoju intelektualnu poziciju u društvu u kojem objavljujem definisao sam sebi kao poziciju pedera. Ovdje bi trebalo podsjetiti na možda već zaboravljenu ali važnu izjavu hrvatskog pisca Mirka Kovača kojeg su pred njegovo bjekstvo iz Beograda, početkom rata devedesetih, pitali kako se osjeća u tom gradu. Kovač je rekao da se osjeća kao Albanac. To je jedna od najvažnijih i najpreciznije sročenih društvenih metafora s kraja prošlog vijeka. Kad se osjećate pregaženim od strane većine, fizički ili intelektualno, zapravo se uvijek osjećate kao oni koji su u tom trenutku najugroženiji u jednom društvu. To je dobar način da se preko svoje kože osjete muke onih koji najviše trpe u određenom trenutku i određenoj sredini. Slično je bilo i s mojim pederskim osjećanjem. Metafizički, ili aseksualni, peder, osjeća zapravo samo užasnu jezu koju homoseksualac trpi u homofobičnoj sredini, ali u ovom slučaju ne može je ni na kratko ugasiti dobrim istopolnim seksom, što čitavu stvar čini još težom. Tu sam usamljenost, u svom slučaju, nazvao pederskom usamljenošću.


Da sam bio pisac ili autor komentara devedesetih godina u Podgorici, vjerujem da bih se po uzoru na Kovača osjećao kao musliman, ili Hrvat, i pisao bih o njima, jer su u tom trenutku bili ugroženi od strane mnogih u mojoj sredini. To su bili tadašnji pederi. Nedavno mi je prijatelj iz Podgorice u jednom baru 1500 kilometara udaljenom od Crne Gore ispričao kako je u petom razredu osnovne škole (bila je 92. godina i rat je hvatao zalet) na času istorije morao da ustane, kaže ime i prezime i grad iz kojeg dolazi njegova porodica. Kad se predstavio i rekao da je iz Podgorice, profesor istorije, nabrijani desničar, rekao mu je: Niste vi iz Podgorice, vi ste iz Azije. Nakon toga desetogodišnji dječak razmišljao je o tome zbog čega je iz Azije, kad je iz Podgorice. Kasnije je u školi taj klinac iz Azije često morao da se tuče s trojicom, ili četvoricom istovremeno, a ponekad su čak i neki roditelji na njega puštali djecu kao pse. Profesor istorije, taj stručnjak za podgoričke muslimane, i dalje predaje u istoj školi.


Alias_PIcketing_Future_Schwarz_Street_Art_Berlin_Blog_Post-700x466

www.streetartbln.com (Berlin)


Vjerujem da je tih godina svako ko je razmišljao i pisao zdravorazumski morao, makar nesvjesno, osjećati usamljenost dječaka iz Azije, i pisati o tome, ako je bilo moguće. Desetak godina kasnije, kad sam imao godina koliko moj drugar kad je saznao svoje azijsko porijeklo, situacija je izgledala drugačije. Moja generacija nije nasrtala na klince muslimane, ali jeste išla u pohode na pedere. U tom periodu dosta sam vremena provodio na ulici ne bih li što bolje izgradio osjećaj distance u odnosu na druge. Tada sam prvi put u živout bio peder u egzistencijalnom smislu. Uglavnom sam bio sam i često su me zajebavali zbog žbuna kovrdžave kose na glavi. Tih godina u mom gradu svako je davao sebi za pravo da nepoznate ljude otvoreno zajebava na ulici. To je, vjerujem, stvorilo u meni osjećaj pederske usamljenosti, koja se suštinski nije mnogo razlikovala od usamljenosti dječaka iz Azije, i koja je savršena predigra za stvaranje depresiji sklonog emigranta.


U slučaju da neko ko ovo čita planira put u moju „domovinu“, nije loše znati kako stvari stoje danas: makar na površini prihvatili smo suživot s muslimanima, Bošnjaci su nam okej iako smo neke od njih nekad deportovali pod nož vojsci Republike Srpske, Albanci su nam i dalje trn u oku ali se ne bunimo previše, Hrvati su okej i skoro da smo zaboravili na onu grupu koja je tokom rata ljetovala u logoru Morinj, a prema Slovencima nemamo nikakve emocije, osim možda tihog prezira od strane jugonostalgičara, kojima su za sve uvijek krivi baš ti Slovenci, jebo ih Stane Dolanc. Romi su odavno getoizirani u kampovima, a polako se navikavamo i na povremene crnce azilante koji se nikad ne zadržavaju predugo.


Zbog tog prividnog mira posljednjih mjeseci povremeno pišem o slučajevima javno ispoljene mržnje prema određenim grupama u svojoj zemlji, jer vjerujem da je svaka javno iskazana mržnja opasan znak da mnogi i dalje čekaju trenutak kad će im ponovo dozvoliti da mrze sve ostale. Odnosno, kad će se pojaviti neki novi Slovenac, da ga ponovo optužimo za početak sranja.


Prva godina u tolerantnijoj sredini nije dovoljna da bi se makar djelimično ublažila opsesija društvima koja brzo i lako svoja dobra iskustva pretvaraju u loša, a još okretnije mijenjaju fokus s jedne na drugu grupu koje bi se željela osloboditi, ne zaboravljajući prethodnu. Druga godina je ključna za odvikavanje od starih navika. U mom slučaju valjda takođe. Dok se to ne dogodi i dalje ću smatrati važnim pisanje o stepenu jezivosti društva sastavljenog uglavnom od izgubljenih pojedinaca koji su primorani da se bore protiv grupa udruženih oko nacionalističkih, finansijskih, fašističkih i drugih sranja. Za nekog s takvom opsesijom post-tranziciona društva savršen su materijal, ili je neko takav savršen proizvod post-tranzicionog društva. Tim pitanjem se mučim kad mi na novoj ulici postane previše dobro.


http://www.ludliteratura.si/esej-kolumna/v-posttranzicijski-druzbi-ali-kako-sem-postal-osamljen-ko-peder/sifra

Beton plus arhiva

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.