RUŽA VETROVA (II)
Izbor iz poezije
NE
Rješenje spremno prepoznaje
kalendar, taj lažni sjaj
već se prelama na njegovom licu
bliska zaboravu, bliska
monolozima pod vedrim nebom
bliska domovini ova riječ
i sav očaj koji ona sadrži
krupna zrna pšenice
tuguju dok zriju
vjerna samoća noćas mu
pokazuje put
i svim predstojećim danima
neumjereno brbljavima
on govori Ne
SVEČANOST MJESECA
Ljubavnici kriju borilišta u svojim ustima
zavjetuju se i naslađuju jedno drugim
dok podvodno djetešce
periskopom promatra svoje roditelje
i rađa se
nepozvan gost kuca na moja
vrata, odlučan da uđe
u srž stvari
stabla povlađuju
politika čekanja, pun mjesec
i ovaj plan čine me nervoznim
ruka mi drhti
nad nejasnim smislom pisma
ostat ću sjediti u tami
još neko vrijeme, osjećajući se kao
da sjedim na prijateljevom srcu
grad je paluba u plamenu
na zaleđenom moru
može li se spasiti? mora se spasiti
slavina iz koje kap po kap curi
oplakuje protočni bojler
Noć, Huangshan, Foto: Tomaž Jejčić
NOĆNO NEBO
Šutljiva večera
iz hrane se puši crnina
dijeleći s nama ovaj
zatomljeni gnjev
po volji dodati soli
pretpostavimo da je postojao jedan još veći
svemir – pozornica
izgladnjeli gledatelji
promatraju
našu glumu
poput zastave koja je istaknuta i leprša
noćnim nebom, trg je zamračen
zraka svjetlosti prati promjene
dok se planeti obrću
počinjemo govoriti
NAPUŠTAJUĆI DOM
Šaljivo, igla kompasa
pokazuje kako stvari stoje,
srčeš svoju juhu i napuštaš
svoj životni prostor
na prijavnom formularu
neba i električnih žica, stablo
drhti od straha da će poletjeti
jer o čemu bi onda moglo pisati?
bez obzira što će se dogoditi,
prepoznat ćeš opasnost
gomila stranaca sjedi
na kraju putovanja
noću vjetar krade odjeke zvonjave
dugokosa nevjesta
podrhtava poput tetive luka
pred mladoženjinim tijelom
DUHOVITOST
Te ruke češljaju jesenje vjetrove
imati luku znači imati nekoga tko čeka na
vedro nebo, previše neprilika se
roji u crnom oblaku
vrijeme nas tješi
poput sna koji osvaja besane dane
stubišta su nepokretna
uspinjemo se i silazimo
dok otisci naših nogu ne procvjetaju
dok se upamćeno lice
ne pretvori u zatvorena vrata
sjednimo, porazgovarajmo
preostali listovi ovogodišnjeg kalendara
bespomoćnosti su koje nemaju veze s paginacijom
Nanjing street, Šangaj, Foto: Nataša Veinović
VAPAJI
Gust snijeg u naletima pada po pašnjacima
snažan vjetar vješt konjanik
povijest nema glagole
glagoli su oni
koji se pokušavaju izboriti za život
sjene ih guraju naprijed
prema još tamnijim
posljedicama
zvuk violine potiče nas
da se okrenemo prošlosti
i imamo sluha za vapaje iz ranog razdoblja čovječanstva
za slavu
i zlu kob zaboravljenih proroka
neka se zla sreća spusti
na razinu našeg razumijevanja
svaka obitelj razvija svoju zastavu
plahte, miris kuhinje, suton
NOĆNO STABLO
Ne nastaje li osjećaj odbačenosti
upravo iz samilosti?
jedna svjetiljka u ponoru
pokazuje put povjerljivim pticama
u zaštićenim i udaljenim provincijama
susjedi slatkorječivo
kradu nebo i postavljaju lažno sunce
netko se budi, netko ustaje
otvara prozor i gleda vani
iz tih pukotina života
viri privremena zaposlenost
za umirovljenike
poštar koji vonja na metvicu
dolazi iz zaborava
i povezuje ovaj trenutak
noćno stablo širi svoju sjenu ulicom dnevne svjetlosti
ŠKOLSKI UDŽBENIK
Škola još uvijek traje
razdražljivo i nemirno ali vježbajući suzdržljivost
spavam u njenoj blizini
moj dah upravo dodiruje
iduću lekciju iz udžbenika: kako letjeti
kada drskost stranaca
izazove snijeg u ožujku
stablo pušta korijen prema nebu
olovka prekida opsadu papira
rijeka opada a most izgleda privlačno
mjesec je zagrizao mamac
i skrenuo za ugao poznatog
stepeništa dok polen i virusi
škode mojim plućima štete
budilici
svaki izlazak iz škole je revolucija
djeca preskaču ogradu svjetlosti
i silaze u podzemnu željeznicu
ostali roditelji i ja
promatramo pojavu zvijezda
Huang Shan 364, Foto: Nataša Veinović
ETIDA
Vjetar, siromašni rođak šuma
odlazi za obzor da bi svoj odmor proveo
tresući limune
koji padaju u rijeku kojom se valjaju velika zvona
kamera slijedi zrake sunca
poput ugađanja glasovira
te male smrti
čistih boja i zvukova
rat i pisanje napreduju
kuće su izgrađene između njih
ljudi nestrpljivo sjede poput glasina koje
čekaju da započnu svoja putovanja
prestati pušiti znači odustati
od određenog pokreta ruke
zašto ne priznati,
lakonoge riječi još uvijek nisu pijane
USPOMENA
Odustavši na kraju
kad je bilo teško disati –
anđeli lišća opalog po obroncima brda
i more valovitih krovova,
vraćajući se u priču
ronilac na dubinu u snu
podiže pogled prema brodovima što plove morem
plavo nebo u vrtlozima
priča koju pričamo
otkriva slabost u našim srcima
poput sinova nacije
pokopanih u golu zemlju
dijalog vjetra i drveća
polako se vučemo
i okupljamo oko šalice čaja
starost
DIJAPOZITIV
Erudicija zrcala
preobražava
one koji se u njemu ogledaju,
domovina postaje još opustjelija
pa ipak, moji monolozi
nalik čelima noćnih čuvara
počinju sjajiti
tri ptice mijenjaju
melankoliju noći