Sreda 22. oktobar 2014.
Piše: Bei Dao

RUŽA VETROVA (II)

Izbor iz poezije



 

NE


 

Rješenje spremno prepoznaje

kalendar, taj lažni sjaj

već se prelama na njegovom licu


bliska zaboravu, bliska

monolozima pod vedrim nebom

bliska domovini ova riječ

i sav očaj koji ona sadrži


krupna zrna pšenice

tuguju dok zriju

vjerna samoća noćas mu

pokazuje put


i svim predstojećim danima

neumjereno brbljavima

on govori Ne


 

 

SVEČANOST MJESECA


 

Ljubavnici kriju borilišta u svojim ustima

zavjetuju se i naslađuju jedno drugim

dok podvodno djetešce

periskopom promatra svoje roditelje

i rađa se


nepozvan gost kuca na moja

vrata, odlučan da uđe

u srž stvari


stabla povlađuju


politika čekanja, pun mjesec

i ovaj plan čine me nervoznim

ruka mi drhti

nad nejasnim smislom pisma

ostat ću sjediti u tami

još neko vrijeme, osjećajući se kao

da sjedim na prijateljevom srcu


grad je paluba u plamenu

na zaleđenom moru

može li se spasiti? mora se spasiti

slavina iz koje kap po kap curi

oplakuje protočni bojler


noć, Huangshan, Tomaž JejčićNoć, Huangshan, Foto: Tomaž Jejčić

 

 

NOĆNO NEBO


Šutljiva večera

iz hrane se puši crnina

dijeleći s nama ovaj

zatomljeni gnjev

po volji dodati soli


pretpostavimo da je postojao jedan još veći

svemir – pozornica

izgladnjeli gledatelji

promatraju

našu glumu


poput zastave koja je istaknuta i leprša

noćnim nebom, trg je zamračen

zraka svjetlosti prati promjene

dok se planeti obrću

počinjemo govoriti


 

 

NAPUŠTAJUĆI DOM


Šaljivo, igla kompasa

pokazuje kako stvari stoje,

srčeš svoju juhu i napuštaš

svoj životni prostor


na prijavnom formularu

neba i električnih žica, stablo

drhti od straha da će poletjeti

jer o čemu bi onda moglo pisati?


bez obzira što će se dogoditi,

prepoznat ćeš opasnost

gomila stranaca sjedi

na kraju putovanja


noću vjetar krade odjeke zvonjave

dugokosa nevjesta

podrhtava poput tetive luka

pred mladoženjinim tijelom


 

 

 

 

DUHOVITOST


 

Te ruke češljaju jesenje vjetrove

imati luku znači imati nekoga tko čeka na

vedro nebo, previše neprilika se

roji u crnom oblaku


vrijeme nas tješi

poput sna koji osvaja besane dane


stubišta su nepokretna

uspinjemo se i silazimo

dok otisci naših nogu ne procvjetaju

dok se upamćeno lice

ne pretvori u zatvorena vrata


sjednimo, porazgovarajmo

preostali listovi ovogodišnjeg kalendara

bespomoćnosti su koje nemaju veze s paginacijom


Nanjing street,SangajNanjing street, Šangaj, Foto: Nataša Veinović

 

VAPAJI


 

Gust snijeg u naletima pada po pašnjacima

snažan vjetar         vješt konjanik


povijest nema glagole

glagoli su oni

koji se pokušavaju izboriti za život

sjene ih guraju naprijed

prema još tamnijim

posljedicama


zvuk violine potiče nas

da se okrenemo prošlosti

i imamo sluha za vapaje iz ranog razdoblja čovječanstva

za slavu

i zlu kob zaboravljenih proroka


neka se zla sreća spusti

na razinu našeg razumijevanja

svaka obitelj razvija svoju zastavu

plahte, miris kuhinje, suton


 

 

 

NOĆNO STABLO


Ne nastaje li osjećaj odbačenosti

upravo iz samilosti?

jedna svjetiljka u ponoru

pokazuje put povjerljivim pticama

u zaštićenim i udaljenim provincijama

susjedi slatkorječivo

kradu nebo i postavljaju lažno sunce


netko se budi, netko ustaje


otvara prozor i gleda vani

iz tih pukotina života

viri privremena zaposlenost

za umirovljenike

poštar koji vonja na metvicu

dolazi iz zaborava

i povezuje ovaj trenutak


noćno stablo širi svoju sjenu ulicom dnevne svjetlosti


ŠKOLSKI UDŽBENIK


Škola još uvijek traje

razdražljivo i nemirno ali vježbajući suzdržljivost

spavam u njenoj blizini

moj dah upravo dodiruje

iduću lekciju iz udžbenika: kako letjeti


kada drskost stranaca

izazove snijeg u ožujku

stablo pušta korijen prema nebu

olovka prekida opsadu papira

rijeka opada a most izgleda privlačno


mjesec je zagrizao mamac

i skrenuo za ugao poznatog

stepeništa dok polen i virusi

škode mojim plućima štete

budilici


svaki izlazak iz škole je revolucija

djeca preskaču ogradu svjetlosti

i silaze u podzemnu željeznicu

ostali roditelji i ja

promatramo pojavu zvijezda


 Huang Shan 364, Nataša Veinović

Huang Shan 364, Foto: Nataša Veinović

 

ETIDA


 

Vjetar, siromašni rođak šuma

odlazi za obzor da bi svoj odmor proveo

tresući limune

koji padaju u rijeku kojom se valjaju velika zvona


kamera slijedi zrake sunca

poput ugađanja glasovira

te male smrti

čistih boja i zvukova


rat i pisanje napreduju

kuće su izgrađene između njih

ljudi nestrpljivo sjede poput glasina koje

čekaju da započnu svoja putovanja


prestati pušiti znači odustati

od određenog pokreta ruke

zašto ne priznati,

lakonoge riječi još uvijek nisu pijane


 

 

USPOMENA


Odustavši na kraju

kad je bilo teško disati –

anđeli lišća opalog po obroncima brda

i more valovitih krovova,


vraćajući se u priču

ronilac na dubinu u snu

podiže pogled prema brodovima što plove morem

plavo nebo u vrtlozima


priča koju pričamo

otkriva slabost u našim srcima

poput sinova nacije

pokopanih u golu zemlju


dijalog vjetra i drveća

polako se vučemo

i okupljamo oko šalice čaja

starost


DIJAPOZITIV


Erudicija zrcala

preobražava

one koji se u njemu ogledaju,

domovina postaje još opustjelija


pa ipak, moji monolozi

nalik čelima noćnih čuvara

počinju sjajiti


tri ptice mijenjaju

melankoliju noći

Beton plus arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.