Nedelja 12. april 2009.
Piše: Jovan Nikolaidis

Raznosači kostiju, plemenita sojmira

Krenuli su kao sumanuti hodači iz maglina prošlosti, tražeći od budućnosti ono što će ona morati da zaboravi. Naprijed u srednji vijek, juriš u bajku o nadljudskim vladarima sretnih kneževina koje je pomeo krvavi boj. „Došao je čas, presudno vrijeme! - vikale su vođe, predvodnici kolona. Njušeći vučji groblja onih iz priča o mučeničkoj smrti predaka. Uvjereni u ljudske zablude kao u testamente. Mržnja je u procesijama tih histeričnih klovnova svakome razložnom nalikovala histeriji, a kretanje šetača bila šetnja klovnova. Samo se njima činilo da je kucnuo čas, da ulaze u doba preporoda.
O stradalnicima za nacionalni ponos, o iskušenicima, gladnim i žednim tribunima, o vojvodama i vojvodstvu imperije sa nebesa, raznosači su imali spremne transparente, prigodne tužbalice, nebulozna slogovlja i arhaične riječi. Recitujući biografije iz hagiografija i apokrifa oni su iznjedrili iz svog inata i iskonske obijesti svoja najbolja nekrofilska svojstva, jureći zemljom sa crkvenim zastavama, mašući kadionicama na svom putu ka grobnicama.
Raznosači kostiju! Rovači po bespućima izgubljenih zemalja koje su kanili vratiti, misije ludaka koji jurišaju na tuđa dvorišta, tuđe gradove i krajine. Da poput pasa jazavičara razgrću strpljenje komšijsko, otkopavajući svoju šizofrenu glad. Da prevrću lobanje i glade butne kosti, cmačući kosture, grleći ostatke plećki, tri put zemlju glavom dotičući, po tri put svojim promuklim glasovima šapćući: „gospodi pomiluj, gospodi pomiluj, gospodi pomiluj“.
Vrane su graktale nad njihovim procesijama ne orlovi, psi lutalice povijenih repova za njima kupili ostatke hrane, na periferijama naselja djeca galamila za njima tražeći slatkiše, žene se sklanjale a ljudi nijemo skretali pored krajputaša, zabrinuto klimajući glavom.
Predvodili su tu besposličarsku rulju mantijaši i bradate nosonje, debeli starci i suhonogi momci. Neko bi od njih, s vremena na vrijeme, opalio rafal u nebesa, zatvarajući oči od praska. Odjeknulo bi: „U boj, za narod svoj“! U kakav boj oni još nisu slutili, ali su znali čiju narodnu zabludu hrane svojim rodoljubljem bez pokrića. Drugi bi se u koloni prodrao: „Pomoz' bože!“, a kolona horski prihvatila: „Pregaocima bog pomaže!“. Onda bi pop izrekao a rulja stala da ponavlja kao u transu do u besvjest: „Vječnaja pamjat, vječnaja pamjat, vječnaja pamjat...“
Upaljen tamjan iz predikaonica ispuštao je prijatan vonj, a te spirale zlih duhova: kovitlaci zelenkastog dima, pratili su raštrkane redove sluđenih putnka širokom stazom narodnog sloma. Dimne zavjese vjerskog ludila, kiselkasti bazd prolivenog vina, oštar vonj borove luči, slatki smrad parafina, nagoretine bjelkaste smole koja se sagorijevajući grčila u kafeni gar... Kretao je nacion sigurna kroka, posve blažen, ususret svom slomu.

A daleko na jugu, pri dnu Jadranskog mora, nad mojim rodnim gradom, na jugozapadnoj strani brda koga zovu Možura, podno jedne gole krečnjačke kosine koja je počinjala gustim primorskim hrastom, nalazilo se groblje, šestanska Sojmira, na kome sam ja, na jednom od posljednjih povrataka iz Sarajeva u zavičaj, stajao kao ukopan. Gledajući te raspale krstače i iskrivljene ploče grobljanske među travom i pelinom, slova i blijede fotografije pokojnika, mislio sam ne na umrle koji su, pokopani, predamnom prosuti vječnom šutnjom, već na ojađene raznosače kostiju koje sam, daleko odavde, prije koji mjesec, sretao na putevima domovine na umoru. Sav obliven tugom koja me nije stezala već milovala.
Na ovom groblju, pod ovim staništem pokojnika, staraca i brkatih ljudi u najboljoj dobi, samotnica, mladih žena i djece, na ovom odmorištu plemena Šestani, koji su svi odreda bili katolici, pismena koja sam sricao bila su ispisana na veličanstven način. Kakav dojam!
Na jednom grobu, podno krsta, očevo ime i prezime uklesano je na albanskom jeziku a imena trojice sinova su na crnogorskoj latinici. Kraj njih skromna nadgrobna ploča sa koje mi oko gladi ćirilično pismo imena žene podno kojeg je ime njene kćeri na albanskom jeziku. Uz zid grobovlja nalazim raskošnu grobnicu sa više imena; pismena su izmiješana, a jedno pored drugog latinica na albanskom, latinica na crnogorskom jeziku, među njima komotna slova ćirilice. I krstovlje čas katoličko čas pravoslavno. I imena i prezimena pokojnika, iz iste porodice, ili istog plemena čas albanska (Pjeter Dabaj, Simoni Gjonvukaj, Mrike Bardhi,  Luigji Markgjonaj), čas crnogorska ( Ljubo Lukić, Pavle Dabović, Stevo Marniković, Anđe Pecić, Mitar Mirdita). Bez pizme i zazora, prostrti po kosini da mi kažu da ne liče, da nikad nisu bili nalik onim raspomamljenim raznosačima kostiju koje su moje oči morale da gledaju na nemirnim drumovina zemlje koje više nema. Sojmira! Odmorišta umrlih pripadnika plemena Šestani, blagog naroda mučeničke sudbine.
Kasnije, dok sam obilazio pokoje ukućane u opustjelim selima podno Možure, jedan mi načitan starac kaza priču.
Iznad Sojmire, na prevoju Možure, prolazio je nekad drum kojim se iz Starog Bara, preko Kunja i Gorane, kroz Salč ili Kolomzu moglo doći u Ulcinj. Njime je jednom sa karavanom putovao miljenik Kralja  Nikole, botaničar i pisac, trgovac i politički agitator,  veliki prijatelj Crne Gore, Antonio Baldači. Prolazeći kraj groblja, srete čobanina kako sjedi na međi i savija duvan. Upita kako se groblje zove. Starac mu na albanskom jeziku odgovori: »Soji i mire«. »Dobar soj?«, u čudu se upita Antonio. »Da, dobar soj, jer svi koji ovdje leže,  najbolji su ljudi na svijetu«, kaza starac na crnogorskom jeziku, zapali cigaretu i  ustade. »Kako to misliš, najbolji na svijetu?«, upita Baldači. »Mrtvi su, gospodine. Mrtvi!«, viknu čobanin i okrenuvši leđa neznancima, zađe u šumarak, svom stadu čuvar.

Beton plus arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.