Rat u ljubavi, ljubav u ratu (II)
Izbor i prevod poezije Aharona Shabtaia: Vojo Šindolić
ROŠ HAŠANA* +++
Čak i poslije ubojstva
djeteta imenom Muhamed za blagdan Roš hašana,
novinski papir nije pocrvenio.
Istom vodom s kojom snajperisti
peru svoje uniforme,
ja kuham tjesteninu
na koju stavljam umak pripravljen
na maslinovom ulju u kojem sam propržio
pinjole
zajedno sa sušenim rajčicama,
sitno iskosanim češnjakom i bosiljkom.
Dok jedem, sada uvaženi ministar vanjskih poslova
a nekoć i državne sigurnosti,
pojavljuje se na tv. ekranu,
a kad završi govoriti
ja ispisujem ovu pjesmu.
Jer oduvijek je tako –
ubojice ubijaju,
intelektualci ta ubojstva opravdavaju
a pjesnik pjeva.
* Roša hašana – prvi dan Nove godine po židovskom kalendaru, slavi se 1. tišrija (potkraj rujna ili početkom listopada).
U PROTESTNOJ POVORCI +++
Prije dva dana u četvrti Rafi'ah*
devet Arapa je ubijeno,
jučer ih je šest
ubijeno u Hebronu,
a danas – samo dvojica.
Prošle godine,
dok smo hodali u protestnoj povorci
Ulicom Shenkin*
čovjek na motociklu
viknuo je prema nama:
“Smrt Arapima!”
Na uglu Ulice Labor,
na suprotnoj strani od tržnice Bezalel,
odmah pokraj
Braunove mesnice,
i na uglu Ulice Bograshov
orili su se povici:
“Smrt Arapima!”
Punih godinu dana
ova pjesma je ležala
na pločniku
Ulice King George
ali danas
sam je podignuo i dovršio
njen posljednji stih:
“Život Arapima!”
* jedna od četvrti u Gazi.
* Shenkin, Labor, Bograshov i King George – ulice u Tel Avivu.
PETNAESTI SIJEČNJA +++
Trideset i prvog prosinca
zubar i mirovni
aktivist
Thabet Thabetustrijeljen je
a danas je petnaesti siječnja,
na ovaj isti datum prije mnogo godina
vojnici su bacili
truplo Rose Luxemburg
u berlinski kanal.
Još u začetku tog ludog rata ona je opominjala:
“Ne pucajte!”
i zbog toga bila izbačena
iz socijaldemokratske stranke
i zatvarana u
pet zatvora.
Svaku biljku je
poznavala poimence
a svaku pticu mogla
prepoznati po njenom glasanju.
Goluba povrijeđenog krila
koji je sletio
na prozor njene ćelije
u zatvoru u Breslau
izliječila je, i nakon ozdravljenja,
golub je
svakog dana čekao
da ona iziđe u šetnju zatvorskim dvorištem,
tada bi kružio
iznad male žene
ili bi sletio pokraj nje
kad bi zastala i sjela
da se odmori na šljunku.
Kad je bila bolesna
golub bi odletio prema rešetkama
na prozoru njene ćelije
i ubrzo bi ga
čitavo jato slijedilo.
Posjetiteljima koji su je posjećivali u zatvoru
predala bi hranu
koju bi sačuvala (i koje bi se sama odrekla)
za svog ljubavnika
Lea Jogichesa,
koji je bio utamničen u zatvoru Moabit.
Rekla je: “Osnovna stvar je
biti dobar –
to rješava
i povezuje sve stvari,
i bolje je od
sve mudrosti i znanja.”
Povijest se ponavlja
sa svojim svecima i ratnim huškačima
koji sudjeluju u drami
pod nebesima
koja su sve tamnija
iznad naših glava –
i ja se pitam,
da je kojim slučajem živa,
ne bi li glavni zapovjednik stožera Mofaz,
i general Bugi Ya'alon,
poslali helikopter da
(projektilom)
raznese njenu sobu
u uredništvu lista “Crvena zastava”,
ili bi uz
mnogo savršeniju
kiruršku preciznost,
parkirali kamion
u blizini njenog stana u predgrađu
i kad bi izišla iz njega
i zaputila se prema svom autu
usmrtili je snajperskim hicima
sa udaljenosti od 200 metara
kao što su nedavno ubili dr. Thabeta u Tul Karemu?
PJESMA O NETI GOLAN* +++
Godine 1938.
nakon što je
raspoređen na razarač
i osuđen
na dvadeset i osam godina zatvora
pod optužbom
da je turske mornare
poticao na pobunu,
pjesnik Nazim Hikmet
bio je zatočen
u potpalublje
u brodski nužnik.
Pred očima
svojih mučitelja,
stajao je
do koljena duboko u izmetinama
i, gotovo se onesvijestivši
nad nepodnošljivim smradom,
otvorio je usta
i počeo pjevati
romanse
i balade o težacima
i svaku pjesmu koje se je mogao sjetiti.
I tako, kao što nam Neruda pripovjeda,
snaga mu se vratila
zajedno s ponosom.
Moj dragi Nazime,
povest ću se za tvojim primjerom
i danas ću pjevati
o Neti Golan –
koja je zatočena
u zatvor Kishon
zato što se
pred vojnim buldožerima
zavezala za stablo masline
u selu Istiyya.
Zahvaljujući Neti
ja se danas neću onesvijestiti
pred smradnim nedjelima Ariela Sharona.
* Neta Golan – izraelska mirovna aktivistica.
OLOVNI VOJNICI +++
Zašto niste donijeli cvijeće,
dovezli kamion ispunjen buketima
za siromašnu djecu iz Rafi'aha?
Ili pune vreće jeftinih džempera za njihove majke,
ili kineske upaljače za njihove očeve?
Zašto ih niste probudili s osmijehom na licu,
darivajući svakoga od njih kišobranom i kabanicom?
Ili organizirali vatromet, da im barem zakratko
priuštite malo veselja usred blata?
Zar niste pročitali niti jednu Andersenovu bajku?
Mogli ste upotrijebiti bagere da
do vrata njihovih siromašnih domova prenesete kruh.
Ili im u potaji dostaviti nekoliko kartona s mlijekom.
Zar ne znate prirediti iznenađenje?
Zar u vašim glavama nema ni trunke mašte?
Pod zaštitom mraka, i u tišini,
lako ste mogli izgraditi igralište za bosongu djecu
ili postaviti električne stupove u neosvijetljenim ulicama geta
ili opskrbiti bolnicu potrebnim lijekovima!
Zar nikad niste čuli za Louisa Pasteura?
Kakvim smećem ste ispunili svoje glave
kad ste usred noći, i po najvećem pljusku,
došli porušiti sedamdeset bijednih straćara
i tako nekoliko stotina ljudi – žena i djece –
ostavili usred blata i bez krova nad glavom?
Šupljoglavci, olovni vojnici,
zar se vaš otac zove nož
i jedino zna kako se dijeli?
Zar se vaša majka zove škare
i jedino zna kako se razdvaja?