Čak i poslije ubojstva

djeteta imenom Muhamed za blagdan Roš hašana,

novinski papir nije pocrvenio.

Istom vodom s kojom snajperisti

peru svoje uniforme,

ja kuham tjesteninu

na koju stavljam umak pripravljen

na maslinovom ulju u kojem sam propržio

pinjole

zajedno sa sušenim rajčicama,

sitno iskosanim češnjakom i bosiljkom.

Dok jedem, sada uvaženi ministar vanjskih poslova

a nekoć i državne sigurnosti,

pojavljuje se na tv. ekranu,

a kad završi govoriti

ja ispisujem ovu pjesmu.

Jer oduvijek je tako –

ubojice ubijaju,

intelektualci ta ubojstva opravdavaju

a pjesnik pjeva.

Prije dva dana u četvrti Rafi'ah*

devet Arapa je ubijeno,

jučer ih je šest

ubijeno u Hebronu,

a danas – samo dvojica.

Prošle godine,

dok smo hodali u protestnoj povorci

Ulicom Shenkin*

čovjek na motociklu

viknuo je prema nama:

“Smrt Arapima!”

Na uglu Ulice Labor,

na suprotnoj strani od tržnice Bezalel,

odmah pokraj

Braunove mesnice,

i na uglu Ulice Bograshov

orili su se povici:

“Smrt Arapima!”

Punih godinu dana

ova pjesma je ležala

na pločniku

Ulice King George

ali danas

sam je podignuo i dovršio

njen posljednji stih:

“Život Arapima!”

Trideset i prvog prosinca

zubar i mirovni

aktivist

ustrijeljen je

a danas je petnaesti siječnja,

na ovaj isti datum prije mnogo godina

vojnici su bacili

truplo Rose Luxemburg

u berlinski kanal.

Još u začetku tog ludog rata ona je opominjala:

“Ne pucajte!”

i zbog toga bila izbačena

iz socijaldemokratske stranke

i zatvarana u

pet zatvora.

Svaku biljku je

poznavala poimence

a svaku pticu mogla

prepoznati po njenom glasanju.

Goluba povrijeđenog krila

koji je sletio

na prozor njene ćelije

u zatvoru u Breslau

izliječila je, i nakon ozdravljenja,

golub je

svakog dana čekao

da ona iziđe u šetnju zatvorskim dvorištem,

tada bi kružio

iznad male žene

ili bi sletio pokraj nje

kad bi zastala i sjela

da se odmori na šljunku.

Kad je bila bolesna

golub bi odletio prema rešetkama

na prozoru njene ćelije

i ubrzo bi ga

čitavo jato slijedilo.

Posjetiteljima koji su je posjećivali u zatvoru

predala bi hranu

koju bi sačuvala (i koje bi se sama odrekla)

za svog ljubavnika

Lea Jogichesa,

koji je bio utamničen u zatvoru Moabit.

Rekla je: “Osnovna stvar je

biti dobar –

to rješava

i povezuje sve stvari,

i bolje je od

sve mudrosti i znanja.”

Povijest se ponavlja

sa svojim svecima i ratnim huškačima

koji sudjeluju u drami

pod nebesima

koja su sve tamnija

iznad naših glava –

i ja se pitam,

da je kojim slučajem živa,

ne bi li glavni zapovjednik stožera Mofaz,

i general Bugi Ya'alon,

poslali helikopter da

(projektilom)

raznese njenu sobu

u uredništvu lista “Crvena zastava”,

ili bi uz

mnogo savršeniju

kiruršku preciznost,

parkirali kamion

u blizini njenog stana u predgrađu

i kad bi izišla iz njega

i zaputila se prema svom autu

usmrtili je snajperskim hicima

sa udaljenosti od 200 metara

kao što su nedavno ubili dr. Thabeta u Tul Karemu?

Godine 1938.

nakon što je

raspoređen na razarač

i osuđen

na dvadeset i osam godina zatvora

pod optužbom

da je turske mornare

poticao na pobunu,

pjesnik Nazim Hikmet

bio je zatočen

u potpalublje

u brodski nužnik.

Pred očima

svojih mučitelja,

stajao je

do koljena duboko u izmetinama

i, gotovo se onesvijestivši

nad nepodnošljivim smradom,

otvorio je usta

i počeo pjevati

romanse

i balade o težacima

i svaku pjesmu koje se je mogao sjetiti.

I tako, kao što nam Neruda pripovjeda,

snaga mu se vratila

zajedno s ponosom.

Moj dragi Nazime,

povest ću se za tvojim primjerom

i danas ću pjevati

o Neti Golan –

koja je zatočena

u zatvor Kishon

zato što se

pred vojnim buldožerima

zavezala za stablo masline

u selu Istiyya.

Zahvaljujući Neti

ja se danas neću onesvijestiti

pred smradnim nedjelima Ariela Sharona.

Zašto niste donijeli cvijeće,

dovezli kamion ispunjen buketima

za siromašnu djecu iz Rafi'aha?

Ili pune vreće jeftinih džempera za njihove majke,

ili kineske upaljače za njihove očeve?

Zašto ih niste probudili s osmijehom na licu,

darivajući svakoga od njih kišobranom i kabanicom?

Ili organizirali vatromet, da im barem zakratko

priuštite malo veselja usred blata?

Zar niste pročitali niti jednu Andersenovu bajku?

Mogli ste upotrijebiti bagere da

do vrata njihovih siromašnih domova prenesete kruh.

Ili im u potaji dostaviti nekoliko kartona s mlijekom.

Zar ne znate prirediti iznenađenje?

Zar u vašim glavama nema ni trunke mašte?

Pod zaštitom mraka, i u tišini,

lako ste mogli izgraditi igralište za bosongu djecu

ili postaviti električne stupove u neosvijetljenim ulicama geta

ili opskrbiti bolnicu potrebnim lijekovima!

Zar nikad niste čuli za Louisa Pasteura?

Kakvim smećem ste ispunili svoje glave

kad ste usred noći, i po najvećem pljusku,

došli porušiti sedamdeset bijednih straćara

i tako nekoliko stotina ljudi – žena i djece –

ostavili usred blata i bez krova nad glavom?

Šupljoglavci, olovni vojnici,

zar se vaš otac zove nož

i jedino zna kako se dijeli?

Zar se vaša majka zove škare

i jedino zna kako se razdvaja?