Moje usne šapuću: Palestino! Ne umri pred mojim očima!

Moje srce je u svakoj šprici za injekcije koja je u tvojoj ruci, Moustafa

     Barghouti!

Ono je u naselju Muqata'a, zajedno s truplom uz cestu do kojeg

     pomoć nije uspjela stići –

s olovkom na tvom stolu, Mahmoude Darwishu.

Zajedno s praznim bocama kisika u bolnici u Nablusu.

Maha Abu Shareef, vojnici koji su provalili u tvoju kuću

urinirali su i po zidovima mojeg srca također.

Za vozače hitne pomoći Crvenog polumjeseca, to srce sada je

     klupa za odmor,

i za tebe također, Manaal Sufyaan, u četvrti Ayn Masbach u Nablusu,

ležeći u lokvi krvi, ustrijeljen od plaćenika na svojoj verandi.

Naša domovina, njeno ponovno rođenje zbiva se Betlehemu –

krvava posteljica će biti odbačena a iz maternice će se

pojaviti stvorenje rođeno iz ljubavi naših naroda.

Čujte, njegovo srce kuca u mojem –  jer ja sam Palestinac koliko

     i Židov.

I ja sam, također, objavio rat:

dio vaših snaga

raspoređenih za istrebljivanje Arapa –

dio snaga kojima ih nasilno iseljavate

iz njihovih vlastitih domova

i tjerate s njihove zemlje –

morate izdvojiti i upotrijebiti protiv mene.

Vi imate tenkove i avione

i bataljune vojnika;

u rukama držite palice i suzavac

kojima rastjerujete mase;

imate poslušnike uvježbane za ispitivanja i mučenja;

imate bezbrojne zatvore iz kojih se ne izlazi živ.

Ja imam jedino ovo srce

kojim pružam zaštitu

arapskom djetetu.

Uperite vaše oružje u moje srce:

čak i ako ga raznesete u komadiće

ono vas nikad neće

prestati izrugivati.

Srce umire kad nema prostora za ljubav, kad nema moralni

     vidokrug:

zato o njemu razmišljajte kao o ptici zatočenoj u kavez.

Moje srce osjeća ljubav za one koji su iza bodljikave žice;

jedino prema njima čovjek može uistinu biti predusretljiv, to jest,

     približiti im se kao ljudsko biće.

Bez njih osjećam se kao pola čovjeka.

Romeo je rođen u obitelji Montecchija a Julija u obitelji

     Capuletija,

ja sam učenik Shakespearea a ne Bena Guriona –

stoga ću biti sretan ako se moja kćer uda za unuka Haidara

     Abdela Shafija.

Naravno, govorim ovo u paraboli – ali parabola je moj način

     razmišljanja,

i budući da je mnogo više povezana s mojim tijelom nego sa zubima

     ili kosom,

ovo nije tek neka idilična izmišljotina u kojoj, pomoću pjesničke

     slobode,

našu sudbinu smještam u spol svoje kćeri.

To što si dopuštam ovaj dar mašte svjedoči u kolikoj mjeri

još uvijek živimo u svijetu podzemlja,

gdje su nam dopušteni nada i potencijal jedne amebe.

Ali, sve mitologije počinju sa stvorenjima koja pužu i gmižu,

izlaze iz zemlje i proždiru jedno drugo,

dok se sveto sjedinjenje ne dogodi, izliječivši jaz u svijetu.

Tako će i arapski mladoženja iz Gaze pružiti mojoj kćeri haljinu

na kojoj je rukom izvezena Domovina iskupljena od od grijeha

     svakog rasnog razdvajanja –

naša zajednička Domovina, koja podjednako pripada svim

     potomcima,

a tada će on podignuti veo s njenog lica, i reći joj:

“A sada te uzimam za ženu, ja, Lotem Abdel Shafi.”

Vremena su teška. Ustrajavam u svojoj privrženosti stolu

obloženom bijelim ultrapasom, čaši punoj olovaka, pepeljari.

Sanjao sam da je Država prestala postojati

i da smo se zajedno s našom djecom nastanili u tri sveska

     rječnika.

Moja kuća će stajati odmah uz riječ mješovit, na putu do riječi moral.

Svoj život ću izvrgnuti opasnosti radi najobičnijeg pravokutnika

veličine dva metra puta metar i pol – kreveta koji pripada Tanji i

     meni.

Vidio sam fotografije predsjednika vlade i ministra obrane

u jutarnjim novinama, netko ih je izmazao jarkocrvenom bojom,

     nalik laku na noktima prostitutke.

Odagnavši svoje misli daleko od njih, sada se predajem

konzervi kuhanog graha, dvjema kobasicama i nasjeckanom peršinu.

Ova zemlja pretvara se u privatno vlasništvo dvadeset obitelji.

Pogledajte njenu ugojenu političku ruku, pretilu šiju njene

     ugojene birokracije:

to su službenici nove Samarije.

Nema potrebe pitati proročište:

Ono što kapitalistička svinja ostavi za sobom, nacionalistička

     hijena raskomada svojim zubima.

Kad guverner Izraelske banke podigne kamatu za pola posto,

bogatašima su, na račun siromaha, zakonito darovane

      nove kuće s bazenima i vrtovima.

Vojnik na straži čuva lihvara koji će mu zaplijeniti stan

kad bude otpušten iz privatizirane tvornice i zaostane s plaćanjem

     hipotekarnih kamata.

Čiste riječi koje sam sisao sa grudi svoje majke: Čovjek, Dijete,

     Pravda, Samilost, i mnoge druge,

obezvrijeđene su pred našim očima, zatočene u getima, mučki

     ubijene na nadzornim punktovima.

Pa ipak, ima dovoljno valjanih razloga za ostanak i život na ovoj

     zemlji –

da bi preživjele riječi sakrili u kuhinju, u podrum ili u kupaonicu.

Prorok Melampod spasio je od smrti dvije zmije blizanke iz ruku

     svojih robova:

dok je spavao one su otpuzale do njegova kreveta, i svojim

     jezicima iščistile njegove uši.

Kad se probudio, prestrašen, otkrio je da može razumjeti govor

     ptica –

tako će izbavljeni Židov liznuti zidove oko naših srca.

Apulej, u Zlatnom magarcu, piše o vremenima kakva su ova:

Čovjek s glavom svinje postaje kralj;

ljudi mrmljaju koještarije i pretvaraju se u vukove.

Lijepe žene bludniče s majmunima.

Rabini pucaju iz pištolja, mezuze pričvršćuju na vrata javnih kuća.

Gomile se zabavljaju prostim vicevima, urlicima hijena.

Na tržnici ljepote mogu se kupiti nove grudi ili zategnuti zadnjica.

Bogataš javno prdi a nacija svršava od ushićenosti.

Na ulici, ljudi mašu zastavama napravljenim od novca.

Novinaru jezik viri iz stražnjice, i najednom on postaje mislilac.

Natjecanja se održavaju između lažova, uguzica, vojnika i

     varalica.

Uz zvuke odobravanja i pljesak, i ispred kamera koje to snimaju,

     čitava sela su sravnjena sa zemljom.

Debeloguzi čovjek guta stotinu mršavih ljudi pred očima javnosti.

Lopovluk je usvojen kao nacionalna vjera, vinogradi su poharani

     a izvori zagađeni.

Posvuda uokolo vršljaju sveprisutni birokrat, tamničar, poreznik,

     doušnik.

Brodovi puni roblja uplovljavaju u luku.

Krvnik sjedi za čelom stola, okružen gomilom profesora.

Tajni policajac je dnevni astrolog, guverner banke postaje naš

     alkemičar.

Ali sve ove bolesne obmane nestaju u jednom trenu; sasvim je

     dovoljno nekoliko dana kiše

i idoli nacionalizma, čudovišta naoružanja, njihovi plaćenici – svi

     se koprcaju u blatu.

Muškarci skidaju kostime majmuna i kožuhe vukova,

     i vraćaju se na posao.

I mi, također, moj prijatelju, jer tvoj i moj djed nisu živjeli od tuđe

     krvi.

Tisuću godina, i još tisuću godina, dijelili smo naš kruh sa

     siromasima ove zemlje.

Dođi – osedlajmo naše magarce, vratimo se i ispecimo ovaj kruh:

ti – za časne ljude iz Izmira, a ja – za marljive iz Aleksandrije.