PRIVATNOST KAO VALUTA
Mada izričito zaštićeno nizom međunarodnih konvencija kao jedno od osnovnih, neotuđivih ljudskih prava, pravo na privatnost je dinamičan koncept koji ni u jednoj jurisdikciji na svetu nije do kraja definisan. Sama suština ovog 'kameleonskog' prava koje izvire iz proste potrebe ljudi, stare koliko i ljudska zajednica, da samostalno odlučuju šta će i kome saopštiti o sebi i svom životu - uslovljena je kontekstom raznorodnih interesa svakog pojedinca i čitave zajednice.
Otuda privatnost nije jasno definisana čak ni međunarodnim instrumentima koji je štite - za razliku od nekih drugih opštih vrednosti poput slobode govora, bezbednosti ili efikasnosti potrošačkih transakcija. „Ove tri vrednosti su vrlo detaljno i precizno definisane i kroz međunarodnu i kroz nacionalne regulative, sa čitavim nizom predvidljivih pravnih sredstava koji omogućavaju zaštitu tih vrednosti. Budući tako fluidna i krhka, privatnost se sudara sa sve tri - i vrlo često izvlači deblji kraj“, konstatuje Krivokapić. Posle terorističkih napada od 11. septembra ni svet ni lična privatnost više nisu isti, dok je globalna hipertrofija bezbednosnih mera postala najveća pretnja zaštiti podataka o ličnosti. Krilatica o „pravu da se bude ostavljen na miru“ zamenjena je uveravanjem preplašenog građanina da „nema šta da krije“ od države.
Očekivalo bi se da na drugom frontu sukoba, onom koji se tiče efikasnosti potrošačkih transakcija, odnosno zadiranja u privatnost iz komercijalnih interesa - bude nešto više hrabrosti. Konačno, reč je o zloupotrebi privatnih podataka na kojoj kompanije zarađuju, a novac je valjda nesporan interes. „To zapravo uopšte nije slučaj“, ističe Đorđe Krivokapić. Prema njegovim rečima, svetska istraživanja pokazuju da ljudi opažaju internet kao besplatan: „Podaci govore da tek oko 10 posto ljudi koji koriste pametne telefone, misle da su kupili aplikacije koje koriste. U Srbiji bi taj broj verovatno iznosio 0,01 posto. Dakle, čitavu tu ogromnu bazu znanja i informacija, koja je pritom pretraživa, klasifikovana i dostupna - opažamo kao potpuno besplatnu.“
Svaki klik, svaki lajk predstavlja informaciju, koja se istog trenutka pohranjuje na stotinu mesta. Beleži je društvena mreža ili sajt na koji smo izašli, ali i čitav niz drugih kompanija koje od tih internet sajtova preuzimaju podatke. „Podatak o našim sklonostima prema određenim sadržajima na internetu jeste informacija koja može biti obrađena iz raznih perspektiva. I ta informacija ima svoju vrednost koja se izražava novcem.“ Što je podatak specifičniji, on vredi više. Hiljadu osnovnih podataka - ime, prezime, adresa i slično, vredi recimo po par centi; podatak o bračnom ili zdravstvenom stanju te osobe udvostručiće iznos, koji dalje samo raste ukrštanjem sa različitim informacijama o prihodima, potrošačkim navikama, i tako dalje. Svi ti podaci imaju svoj tržišni potencijal, ukazuju na potrebe, a oni koji zarađuju novac ispunjavajući naše potrebe tu vide svoju poslovnu priliku, dodaje Krivokapić.
Na jedan od biznis modela kojima se ove nevoljne transakcije ostvaruju, korisnici interneta odavno su navikli - takozvano personalizovano onlajn reklamiranje za koje se prikupljaju najčešće ključne reči iz elektronske pošte, podaci o vrsti sajtova koje se najčešće posećuju iz internet pretraživača, i slično. Trenutno aktuelan, posrednički biznis model koji se pokazuje kao daleko isplativiji zasnovan je na prikupljanju ogromnih setova podataka koji se zatim preprodaju dalje.
Zahvaljujući tehnološkom razvoju, društvo je na pragu još jedne nove paradigme - „internet of things“, umreženosti raznovrsnih aparata koje koristimo. Drugim rečima, sve manje su potrebni klikovi i lajkovi da bi se prikupljali podaci o ličnosti - na mrežu se priključuju nove generacije pejsmejkera, frižidera, sistema za regulisanje saobraćaja, pa čak i uličnih kanti za đubre.
„Tu leži ključni problem. Mi internet ne plaćamo novcem; mi zapravo svoje ravnopravno učešće u društvu više i ne možemo da platimo novcem - plaćamo ga svojim privatnim podacima“, upozorava Đorđe Krivokapić. Kada je reč o korisnicima u Srbiji, većina ih se i ne znajući podvrgava američkoj jurisdikciji s obzirom na to da je većina internet alatki u svakodnevnoj upotrebi zapravo proizvod definisan prilično liberalnim pravilima koja važe u SAD.
U okviru srbijanske jurisdikcije novim Zakonom o zaštiti potrošača (2011) kršenje prava na privatnost, odnosno zloupotreba privatnih podataka definisani su kao oblik „nasrtljivog poslovanja“.
Privatnost i diskriminacija
Narušavanje privatnosti vidljivo je gotovo svakodnevno u domaćim medijima. Detalji policijskih istraga, identitet žrtava ili osumnjičenih objavljuju se na naslovnim stranama tabloida bez imalo obzira prema dostojanstvu, pravu na privatnost pa i osnovnim pravnim procedurama. Težinu uobičajenog kršenja novinarske etike posebno osećaju najranjivije grupe u društvu, osobe koje su diskriminisane i skrajnute na margine zbog svoje rodne, etničke ili seksualne pripadnosti.
Kada se govori o zloupotrebi podataka iz privatnog života žena, u eri opšte umreženosti i sve manje kontrole granica intime, najčešće se misli na tzv. doksovanje – prikupljanje fotografija, snimaka ili priča koje su osobe doborovoljno podelile sa svojim prijateljima na društvenim mrežama, a koje se zatim šire mrežom zarad javnog sramoćenja. Mada i u srpskoj blogosferi ne manjka primera ove vrste nasilja nad ženama, država i dalje prednjači u sistemskom kršenju prava na privatnost, smatra informatičarka poznata pod pseudonimom Sajber Vanderlast, inače aktivistkinja mreže „Žene sa Interneta“. Privatnost je, međutim, i ovde je tek prva prepreka zadiranju u fundamentalna ljudska prava.
Ona podseća da je krajem novembra prošle godine usvojen novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti dece, trudnica i porodilja čijim je odredbama predviđeno prikupljanje podataka o prekidima trudnoće. I dok se javnost bavila „spiskovima žena koje su abortirale“, državni službenici su tvrdili da je ovakvo rešenje nužno da bi se sprečile „zloupotrebe“. O kakvim je zloupotrebama reč?
- Zakonom su žene koje su zdravstveno osiguranje stekle na osnovu posebno ranjivog položaja u društvu, onemogućene da se dalje leče o trošku države ukoliko je zavedeno da su izvršile abortus u državnoj bolnici, ističe Sajber Vanderlast. Legalan prekid trudnoće i ustavom garantovano pravo na samostalnu odluku o rađanju, prikazani su ovim zakonom kao „zloupotreba“, čime je opravdano i prikupljanje podataka o izvršenim abortusima.
- Zašto je „RFZO spisak“ uspešno uplašio i ucenio građanke? Zato što je poznato da su slučajevi povrede prava na zaštitu podataka o ličnosti u Srbiji veoma česti, a informatički povezane državne ustanove otvaraju prostor za analize (i zloupotrebe) opsežnih podataka koje one prikupljaju o nama, ukazuje aktivistkinja.
Strah od javnog sramoćenja moćan je „regulator“ kritičkog diskursa. – Poslednjih sedmica, na Internetu se šire vesti o tome da građanima i građankama stižu neželjene sms poruke u kojima se žene koje su abortirale proglašavaju ubicama i pozivaju da „nose crninu“, navodi Sajber Vanderlast. Informatičko umreženo doba logično nameće pitanje gde su pošiljaoci ovih bot-poruka pribavili bazu podataka sa brojevima telefona? Nije nemoguće da su uz naš broj dobili i naše ime i prezime.
Mreža „Žene sa Interneta“ prati i analizira odnos medija prema ženama, posebno kada je reč o privatnosti žrtava. Svakodnevno smo u prilici da u novinama pročitamo lične podatke o žrtvama silovanja ili ubistava, kojima mediji cementiraju sliku o tome da u Srbiji – često ni mrtve – nemamo prava, čak ni na privatnost. Ne čini mi se iracionalnim da sam pod ovakvim okolnostima, ovog proleća u banci pristala da me bankarka u bazi podataka zavede kao „udatu ženu“. Dobila sam kredit i imaginarnog supruga, ironično konstatuje blogerka.
Iznošenje podataka o nečijoj etničkoj pripadnosti u Srbiji je takođe deo ambijenta sistemskog kršenja ljudskih prava na koje smo oguglali. Podatak da su nasilnici ili kradljivci pripadnici neke nesrpske zajednice, nevažnu vest iz crne hronike lako pretvara u napis kojim se podstiče etnička mržnja. Kao pripadnici zajednice koja je u Srbiji u najvećem broju slučajeva osuđena da živi ispod svake granice ljudskog dostojanstva, Romima kao da nijedno od prava nije zaštićeno.
Slika o čestom nepoštovanju osnovnih standarda u oblasti zaštite podataka o ličnosti, postaje još gora kada je reč o Romima, kaže pravnik Danilo Ćurčić koji se aktivno bavi zaštitom ljudskih prava.
Zakon o zaštiti podataka o ličnosti u članu 16 propisuje između ostalog da su podaci o nacionalnoj pripadnosti naročito su osetljivi. Kao takvi ovi podaci se mogu prikupljati i obrađivati samo uz pismenu saglasnost lica na koja se oni odnose. Sa druge strane, mere socijalnog uključivanja i unapređenja položaja Roma predviđaju sprovođenje brojnih aktivnosti čiji se rezultati pouzdano mogu meriti samo na osnovu pristupa ovim osetljivim podacima. Tako imamo podatke o broju romske dece koja su upisana u prvi razred osnovne škole, broju žena iz neformalnih naselja koje imaju pristup zdravstvenoj zaštiti, broju Roma koji su korisnici nekog od malobrojnih programa stambenog zbrinjavanja i slične. Često se ovi podaci upoređuju sa podacima iz prethodnih godina i na osnovu toga se na neki način izvlači zaključak o postignutim rezultatima, ukazuje Ćurčić.
- Kako se dolazi do ovih podataka i u odnosu na šta se meri progres? Ako znamo da je prikupljanje podataka o nacionalnoj pripadnosti građana uslovljeno davanjem saglasnosti, odnosno da niko nije dužan da se izjašnjava o svojoj nacionalnoj pripadnosti i da su ovi podaci posebno zaštićeni, kako je onda uopšte moguće govoriti o bilo kakvim merljivim rezultatima? S druge strane, predviđanje budžetskih sredstava i propisivanje mera koje će se primenjivati da bi se unapredio položaj Roma ne može se valjano sprovesti ako nadležni državni organi ne poseduju ove podatke.
Danilo Ćurčić upozorava da u postojećim okolnostima svaka opština ima sopstvene podatke koji se predstavljaju različitim zgodama, prosleđuju, obrađuju i koriste u svrhe koje nisu jasno opredeljene i određene.
Vođenje etnički segregiranih podataka jedna je i od preporuka koju Srbiji upućuju različita ugovorna tela UN koja prate primenu ratifikovanih konvencija. Tako je Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava UN još u maju ove godine preporučio Srbiji da „uspostavi sistem prikupljanja statističkih podataka o glavnim faktorima primene ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava obuhvaćenih Paktom, statistički obrađenih po godinama, polu, godištu, za urbanu/ruralnu populaciju, po etničkom poreklu, za socijalno uskraćene i marginalizovane grupe i po drugim relevantnim kriterijumima“.
Drugim rečima, namera i opredeljenje javnih politika čini svu razliku između prikupljanja podataka o ličnosti i njihove zloupotrebe.
* Izradu ove publikacije je finansijski podržala Ambasada Kraljevina Norveške u Beogradu. Sadržaj ove publikacije je isključiva odgovornost autora i ni na koji način ne odražava stavove Ambasade Kraljevine Norveške.