Nedelja 13. decembar 2015.
Piše: Anonim
Posle ćutanja
Juliji Kristevoj
Ne znam šta bih vam rekao. Kada počnem da govorim, već na samom početku, ophrva me nedoumica. Kao da se nalazim pred neporecivim beskrajem u koji jedva čekam da uronim, ali i kao da se nalazim u ćeliji od čijih me zidova deli tek po jedan korak. Taj beskraj, to su reči koje mi stoje na raspolaganju, neprekidna i ničim ugrožena svežina sveta koja se otvara za sudbinski susret s rečima, kao u iskonskom procesu imenovanja stvari. Nasuprot beskraju je klaustrofobična skučenost, prstohvat reči kojima se možeš koristiti jedino štedljivo i krajnje oprezno, koje su ti podarene za sve vreme govora. Kao da svet otkrivam po prvi put, i to traje nekoliko sekundi, dok me ne zaskoči teskoba iz čijeg stiska jasno razabirem da u nedostatku novih puteva preostaje oko sebe sejati zagonetke. Tako da put od hiljadu milja koji počinje prvim korakom, završava i pre nego je prvi korak načinjen a hiljadu milja ostaje san koji tišti kao bajka ili cirkuska predstava za koju smo izgubili ulaznicu, znamo da nas je očekivalo hiljadu čudesa, čujemo spolja fijuk biča i topot dresiranih životinja, njihanje trapeza, klovna koji se nadmudruje sa pleh orkestrom, ali se ništa neće odigrati za nas. Da li je epska saga veličanstvenog putovanja zauvek izgubljena ili joj jednostavno nismo dorasli i radije ćemo odustati ili se stopiti sa utehom da poduhvat nije vredan truda, da je preskup, nedostojan našeg ugleda, zapravo nemoguć, skoro da je svejedno. Priča se plete oko gubitka, u jezgru reči je praznina, jednako kao u jezgru atoma, energija praznine, priču saopštavaju posmatrači, ne akteri, predanje oblikuje i junake i pripovedače, nije važno šta se dogodilo jer se nikad nije dogodilo ono što smo priželjkivali, jer se i sama želja rastopi kad se nađe sasvim blizu izvoru svoga privlačenja, kao vosak na suncu, tada i želja shvati kako je njen poriv, ono što ju je vodilo i činilo željom, želja želje, bila nesvesna onoga što ju je čekalo, da bi se nakon spoznaje brzo promitarila u nešto drugo, u drugačiju želju, profinjeniju, znatno zahtevniju i složeniju, jer pohlepa želje raste naporedo sa znanjem, ali raste i praznina nedostupnog. Srećom umor savladava napast želje i većina se vremenom lako svikne na svoju malaksalost i slabu pokretljivost, ne primećuje prazninu ispod svojih stopa dok hoda, na kojoj sedi, ali sve i da je uoči kako se razbaškarila u središtu njihovih zenica, kao katarakta, ne bi dala ni pet para na to. Izgubljeno nije postojalo, a nije ni ono što se desilo. Fotografije su jednako nestvarne kao mašta ili snovi, nismo postojali ni mi sami od pre godinu ili pet, postoji samo neposredna budućnost kojom se hranimo, neštedimice. Visoke peći zaborava srećom neprestano gore, prošlost je doba našeg trijumfa, reči divlje plešu u slavu nedostižne veličine našeg trijumfa, ne postoji niko ko će pomračiti našu slavu, reči su poslušni i krotki hrtovi koji glođu kosti obezglavljenih neprijatelja naših, reči su naš slavoluk i oltar i bogougodni dim stovolovki žrtvovanih u čast besmrtnih imperatorskih kipova kojima smo isklesali naša lica i mramorni pogled. Nelagoda ne nestaje, povlači se pa se vrati, najčešće osnažena, razumna: kome to i šta, mimo sveta, neugledna roba koju ćeš dati u bescenje, ili hitnuti na bunjište, reči koje si tako hitro gonio odvele su te na pustu zemlju, mimo one zauzete, prenaseljene... Da, ne bih vam za sada ništa više rekao. I ovo je bilo suvišno.
Beton plus arhiva