Politički Krezovi
O VMRO-DPMNE, jednoj od najbogatijih političkih stranaka u Europi
Opstanak neke političke stranke i uspješno vođenje kampanja, između i tijekom predizbornih perioda, u tijesnoj su vezi s njenim financijskim stanjem. Ukoliko to uzmemo kao ključni temelj za opstanak političkih stranaka, makedonska desna populistička stranka VMRO-DPMNE dobro stoji na skali očekivane životne dobi – ona je u svakom pogledu jedna od najbogatijih političkih stranaka u Europi. Istragom koju je proveo Centar za istraživačko novinarstvo SCOOP, u listopadu prošle godine utvrđeno je da je ova stranka, na vlasti još od 2006. godine, akumulirala ogromnu količinu imovine u nekretninama – procjenjuje se oko 60 milijuna eura. Stranka legalno posjeduje 33 tisuće kvadratnih metara poslovnog prostora, poljoprivrednog zemljišta i pašnjaka koji se protežu na 93 lokacije. Prema istoj istrazi, samo u Skopju nova su stranačka sjedišta koštala oko 40 milijuna eura.
U kratkom SCOOP-ovom dokumentarcu, usporedbe radi, navedeno je koliko nekretnina posjeduju ostale političke stranke, uključujući i one iz najbogatijih država u Europi: “Nakon VMRO-DPMNE-a, jedna od stranaka s najvećom imovinom je švedska Stranka centra (Centerpartiet), čija se imovina procjenjuje na 53 milijuna eura. U Njemačkoj Kršćansko-demokratska unija (CDU) Angele Merkel posjeduje imovinu vrijednu 50 milijuna eura, u Ujedinjenom Kraljevstvu Laburistička stranka posjeduje nekretnine vrijedne 9 milijuna funti (10,4 milijuna eura), a Konzervativna stranka 11 milijuna funti (12,6 milijuna eura).” Druga najveća stranka u Makedoniji, opozicijski SDSM (Socijaldemokratski savez Makedonije), prema istom izvoru, ima 14 registriranih nekretnina i ukupno posjeduje 4120 kvadratnih metara (što je osam puta manje od VMRO-DPMNE-a). Prethodni vođa stranke, Ljubčo Georgievski (predsjednik VMRO-DPMNE-a od 1990. do 2002., koji je u međuvremenu napustio tu i osnovao drugu stranku, VMRO-NP) iznenađeno je komentirao to navodno naglo bogaćenje njegove bivše stranke: “Ostavili smo nekoliko poslovnih prostora u Skopju i drugim gradovima. Jasno je da se dogodio drastičan porast kapitala [stranke].”
SCOOP nije prva organizacija koja je izišla u javnost s tvrdnjom o ilegalnom financiranju stranke. Nekoliko dana prije predsjedničkih izbora 2014., stranka SDSM, dala je javnosti na uvid dokumente iz zemljišnih knjiga koji pokazuju kako je vladajuća stranka stekla preko 20 stanova, ureda i građevinskih parcela ukupne vrijednosti oko 1,6 milijuna eura. Ta imovina nalazi se jednim dijelom u glavnom gradu Skopju, no ima je i u ostalim gradovima: Pehčevu, Probištipu, Štipu, Ohridu, Vinici, Radovišu, Strumici, Kavadarcima, Velesu i Berovu. Na ove su optužbe iz VMRO-DPMNE-a odgovorili kazavši da su nekretnine plaćene “novcem koji je stranka stekla u skladu sa zakonom” i da “za svako stečeno sjedište VMRO-DPMNE ima validnu dokumentaciju i ugovore. Za svaku stečenu nekretninu plaćen je porez”. Dokumentaciju možda imaju, ali je njena vjerodostojnost daleko od neosporive.
Veleposjednik suprotivan zakonu
Do većine imovine VMRO-DPMNE je došao 2014. godine, nedugo nakon što je usvojen novi zakon kojim se legalizirala dotad bespravna gradnja. Neki od tih objekata dati su u zakup i posluju profitabilno, što je u direktnoj opreci s Člankom 3. Zakona o financiranju političkih stranaka prema kojem političke stranke ne mogu obavljati ekonomske djelatnosti, budući da su to neprofitne organizacije.
Među najvrjednijom imovinom VMRO-DPMNE-a nalazi se velebna osmoetažna zgrada središnjice stranke u Skopju – za nju je procijenjeno da vrijedi 40 milijuna eura. Iz stranke uvjeravaju da nisu platili ni centa za nju jer je izvođač radova “donirao” građevinske usluge u zamjenu za upotrebu dijela kompleksa kao hotela. Taj je izvođač Minčo Jordanov, jedan od najbogatijih ljudi u zemlji, a njegova je tvrtka D.G. Beton A.D.Skopje sudjelovala i u megalomanskom projektu urbane obnove Skopje 2014., izvlačeći preko 215 milijuna eura (236 milijuna dolara) novca poreznih obveznika.
VMRO-DPMNE je od 2015. godine također postao vlasnikom više od 15 poljoprivrednih zemljišta i pašnjaka, od kojih neke daje u najam. Prema Zakonu o financiranju političkih stranaka (Čl. 6), to pak nije dozvoljeno: “Političke stranke imaju pravo vlasništva nad poslovnim prostorom, opremom, potrošnim materijalom, vozilima i ostalom pokretnom imovinom koja je potrebna za vršenje zadaća i obavljanje djelatnosti određenih stranačkim statutom i zakonom.” Ako stranke kao poklon prime imovinu koja nije poslovni prostor, što je slučaj s pašnjacima, moraju ih prodati na sudskoj dražbi. No VMRO-DPMNE nije stao samo na pašnjacima, uz njih je pribavio i oko 40 privatnih (umjesto poslovnih) objekata diljem Skopja, što također, prema spomenutom Zakonu, nije dopušteno.
Dvije su godine otkako se s ovim izašlo u javnost, a toliko je trebalo i da se nezavisne novinarske istrage time detaljnije pozabave. Činjenica da antikorupcijske institucije, poput Javnog tužiteljstva i Antikorupcijske komisije, ne uspijevaju pokrenuti ikakve istrage, govori u kojem se opsegu VMRO-DPMNE proširio na ključne institucije u zemlji. I tako, dok je Specijalno javno tužiteljstvo (SJO) istraživalo financiranje VMRO-DPMNE-a, Javni je tužitelj istraživao SDSM. U veljači ove godine, preko 70 donatora pozvano je na ispitivanje u ured Javnog tužitelja.
Bogati i siromašni donatori
Tek od veljače Specijalno javno tužiteljstvo (relativno nedavno oformljeno tijelo), počinje ispitivati i donatore VMRO-DPMNE-a. Istragom bi se trebalo utvrditi je li stranka, prije i za vrijeme izbora 2014., bila financirana sredstvima lažnih donatora koji su služili samo kao pokriće za novac što se u stranku slijevao iz drugih izvora. Dvjesto članova VMRO-DPMNE-a bilo je pozvano u grad Ohrid. Čini se da donacije čine važan dio strategije prikupljanja novčanih sredstava u stranci (neslužbeno doznajemo da se radi o metodi redovnog uplaćivanja udjela iz plaće trećoj osobi koja onda sredstva uplaćuje na račun stranke). Očito postoje pravne slijepe pjege koje sve to omogućuju unatoč očiglednim prijestupima. Dok su inače donacije političkim strankama podložne mjerkanju kroz mikroskop radi ekonomski moćnih donatora, kojima to omogućava lobiranje za vlastite interese i drugačije vidove utjecaja na politiku, VMRO-DPMNE otišao je korak dalje prikupljanjem “obaveznih” donacija od ekonomski manje moćnih članova, a posredstvom “neformalnog dogovora”.
Bogatstvo koje je stekao VMRO-DPMNE važno je za održavanje njihove stranačke klijentelističke mreže. U toj kontroliranoj infrastrukturi, lokalni uredi čine važne spojne točke, omogućujući brzo organiziranje, mobilizaciju i nagrade članovima (ili klijentima). Korist imaju i stručnjaci, marketinški djelatnici, agencije i politički konzultanti, koji u zamjenu za usluge primaju naknadu od političkih stranaka. Strankama je i između izbornih perioda nužno da troše sredstva kako bi održavale svoju prisutnost u medijima, što je svakako koristan ulog za sljedeće kampanje. Prije posljednjih parlamentarnih izbora u prosincu 2016., u kampanjama je ukupno potrošeno preko 3 milijuna eura, a VMRO-DPMNE-ovi troškovi čine više od pola tog iznosa, blizu 1,9 milijuna eura. Simptomatičan je i raskorak između iznosa koji su prijavili da su potrošili i iznosa donacija koji su prijavili (potrošili su šest puta više nego što su dobili).
Unatoč pravnim aspektima o transparentnosti koja je propisana Zakonom o financiranju političkih stranaka, u praksi je razina te transparentnosti poprilično niska – političke stranke i kandidati tijekom izbornih perioda primaju i troše puno više nego što službeno prikazuju u financijskim izvještajima. SDSM (koji ipak nije sastavio vladu) potrošio je oko pola milijuna eura (slijede ga albanske stranke DUI i BESA). Iako je dosadašnja pažnja uglavnom bila usmjerena na financiranje VMRO-DPMNE-a, ne treba isključiti hipotetsku mogućnost da je novac sumnjiva porijekla završio i u SDSM-ovim fondovima.
Vrtuljak moći i donacija
Na primjer, obje stranke i SDSM i VMRO-DPMNE imali su koristi od ilegalnih donacija medijskih organizacija. Prema Državnom uredu za reviziju, medijske kompanije naplaćivale su objema svoje usluge po cijenama nižim od onih što je odredilo Programsko vijeće. Razlika između prijavljenih cijena i onih koje su fakturirane za reklamiranje SDSM-a i VMRO-a na nacionalnim elektroničkim medijima iznosila je 2,1 milijuna eura. Na temelju Zakona o financiranju, ured za reviziju smatra tu sumu donacijom za stranke iz medijskih tvrtki. Međutim, to se protivi činjenici da prema Izbornom zakonu niti jedno poduzeće ne može pojedinoj stranci donirati više od 20 tisuća eura. Istovremeno, nova lijeva partija, Levica, koja je tada vodila svoju prvu predizbornu kampanju, prijavila je manje od pet tisuća eura u tu svrhu. Ako uzmemo u obzir koliko će njihove energije biti utrošeno zbog nedostataka adekvatnih sredstava, vidimo koliko je politički sustav zatvoren za nove aktere i koliko je naklonjen onima koji financijski dobro stoje, bez obzira na to koliko je mutan bio proces stjecanja njihovog bogatstva.
Ogromna financijska moć koju je skupio VMRO-DPMNE upozorava nas da će on ostati značajan politički igrač u Makedoniji. Čak i da ne bude u vladi, dokle god je toliko imućan, ostavljene su mu solidne šanse da razradi povratničku strategiju. Kapital predstavlja najstabilniji temelj na kojem se može izgraditi politička moć i utjecaj. Sve dok se ti temelji ozbiljno ne uzdrmaju, prije svega u slučaju VMRO-DPMNE-a, a onda i SDSM-a i ostalih velikih političkih stranaka, interesi kapitala stajat će ispred javnih interesa i upravljat će politikom. Još u devedesetim godinama bilo je poduzetnika čiji je uspjeh usko ovisio o vezama s vladom, no taj se simbiotski odnos razvio do novih ekstrema za vrijeme vladavine VMRO-DPMNE-a (i koalicijskog partnera DUI-ja). Primjerice projekt Skopje 2014 poslužio je kao obilan izvor kapitala, oštetivši porezne obveznike za preko 600 milijuna eura. Izvođači radova u toj su “obnovi” također bili i “donatori” u kampanji koalicije na vlasti.
Kako god, nedavno iskustvo pokazuje da, pored postojanja kontrole financijskih aktivnosti političkih stranaka koje provode države institucije, unatoč očiglednoj nedosljednosti u praksi financijskog izvještavanja i transparentnosti, kaznene se mjere ne provode. Način i postupak dodjeljivanja financijskih sredstava, dostupnost sredstava za neprekidan rad i aktivnosti političke stranke, kao i financiranje i kontrola financijskog i materijalnog poslovanja političkih stranaka sugeriraju da se Zakon o financiranju političkih stranaka ne provodi u praksi. Dok se začarani krug ne prekine i dok opstanak političkih stranaka ne prestane biti ovisan o silama koje istovremeno narušavaju njihovu javnu funkciju, malo je vjerojatno da će se zaustaviti daljnje gušenje demokracije i ekonomskog napretka.