Četvrtak 13. novembar 2014.
Piše: Dejana Ljubišić

Ova pesma nema naziv

Poezija u prostoru


Ubija ova samoća.


1


Tišinu nikad nisam okusio.

Uvek je tu rika automobila i zalutali, tup glas u glavi.

Ni mrak nije isti kao pre.


2


Oči svetle u mraku, reflektujuci odsjaj farova, ili meseca..šta god.

Svetle rupe na mračnom pokrovu.

Avaj, ja ležim sam, u mraku, zamišljajuci tišinu.

Čekam uvertiru za novi dan.


7


Olovo na kapcima, atlas na leđima..

Ali, čovek je izum bogova, jači od svega!

Ti zamisli, a ja ću pobediti tvoju misao.

Za mi sa o.


4


Ponekad u onom međusvetu čujem savršenu harmoniju.

Stotinku sekunde. Utonem u dubinu. Čekam tišinu..

Više ni pored tebe ne sanjam lepo.


5


Takve su nedelje. Makar su sati lepi. Brzo nestanu, ali su lepi.

Deo su ružnog dana, ali su lepi.

Oh, dobro veče tišino! I mačići i kučići, kamioni, razmažena deco i ciganske svadbe!.


6


Dobro veče tišino…

I laku noć.


3


Ova foto-pesma je nastala na Kreativnoj radionici vizualnog pisanja u Subotici, čiji rad su koordinisali Vanja Subotić i Atila Širbik, u okviru projekta Studije konteksta

Beton plus arhiva

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.