Ova pesma nema naziv
Poezija u prostoru
Ubija ova samoća.
Tišinu nikad nisam okusio.
Uvek je tu rika automobila i zalutali, tup glas u glavi.
Ni mrak nije isti kao pre.
Oči svetle u mraku, reflektujuci odsjaj farova, ili meseca..šta god.
Svetle rupe na mračnom pokrovu.
Avaj, ja ležim sam, u mraku, zamišljajuci tišinu.
Čekam uvertiru za novi dan.
Olovo na kapcima, atlas na leđima..
Ali, čovek je izum bogova, jači od svega!
Ti zamisli, a ja ću pobediti tvoju misao.
Za mi sa o.
Ponekad u onom međusvetu čujem savršenu harmoniju.
Stotinku sekunde. Utonem u dubinu. Čekam tišinu..
Više ni pored tebe ne sanjam lepo.
Takve su nedelje. Makar su sati lepi. Brzo nestanu, ali su lepi.
Deo su ružnog dana, ali su lepi.
Oh, dobro veče tišino! I mačići i kučići, kamioni, razmažena deco i ciganske svadbe!.
Dobro veče tišino…
I laku noć.
Ova foto-pesma je nastala na Kreativnoj radionici vizualnog pisanja u Subotici, čiji rad su koordinisali Vanja Subotić i Atila Širbik, u okviru projekta Studije konteksta