Ponedeljak 26. februar 2018.
Piše: Redakcija Biltena

O AGRESIJI I AMNESTIJI


Mornarica jedne euroazijske zemlje u petak je ušla u vode Europske unije i zaprijetila da će potopiti brod koji pripada europskoj kompaniji. Ne, nije riječ o Rusiji zbog čije se navodne prijetnje sve agresivnije naoružava “istočno krilo” NATO-a i EU, već o članici NATO-a i bliskoj saveznici EU-a Turskoj. Ta zemlja onemogućuje da se u ciparskim vodama provedu istraživanja vezana uz eksploataciju plina, između ostalog zato što ni ne priznaje ciparsku vladu, već paralelnu Tursku Republiku Sjeverni Cipar koju je osnovala nakon vojne intervencije 1970-ih. Unatoč stalnim najavama iz Unije kako se “jača sigurnost”, odnosno rade daljnji koraci prema militarizaciji europskih prostora, gotovo da nitko nije ozbiljnije reagirao na ovu otvorenu prijetnju ponovljenim napadom na jednu od najmanjih članica.


A ako je režim turskog diktatora Erdoğana išta pokazao posljednjih mjeseci, to je spremnost da se upusti u sulude avanture koje prijete izbijanjem golemog rata kakav nije viđen desetljećima. Kada je prije više od mjesec dana Erdoğan započeo svoj napad na kurdska područja sjeverne Sirije, to je opravdavao brigom za sigurnost vlastite zemlje. No nesposobnost da na brzinu okonča tu intervenciju natjerala ga je da dublje zakopa u rat, te – prema izvještajima organizacija za zaštitu ljudskih prava – počini niz ratnih zločina protiv stanovništva koji osim namjernog bombardiranja civilnih ciljeva uključuju i etničko čišćenje Kurda. Originalni plan da se intervencija pokaže kao “pomoć” sirijskim islamističkim grupama brzo je propao kada su se one pokazale nesposobnima da se nose s otporom lokalnog stanovništva.


Sve to dovelo je Tursku u situaciju da sada mora otvoreno okupirati velike dijelove susjedne države, ne samo protivno međunarodnom pravu već i protivno volji i interesima drugih sila koje su već prisutne tamo. I Rusija i Sjedinjene Države našle su se u situaciji da im turska okupacijska vojska otvoreno prijeti napadima. Tek je velika opreznost i jedne i druge sile zasad spriječila izravan sukob. I nije to jedina prijetnja koje turski režim upućuje jednako susjedima, saveznicima i rivalima. Jedna od stvari na koju želi prisiliti druge zemlje jest da služe kao pomoćnici diktature, odnosno da sudjeluju u progonu kritičara. Turska od raznih zemalja potražuje više tisuća protivnika režima koje želi kažnjavati grotesknim montiranim procesima, ali i drugim mjerama poput zabrane zapošljavanja te onemogućavanja putovanja i liječenja u državnim bolnicama.


Sve to trebalo bi, po viziji turskog diktatora, doprinijeti velikom povratku Turske na svjetsku scenu. No u svojem očajničkom pokušaju da glumi veliku silu, turski režim i diktator koji mu je na čelu sve više umjesto “bolesnika na Bosporu” liče na najagresivnijeg luđaka u regiji.


MACEDONIA-PRISON-RIGHTS

Foto: AFP / Robert Atanasovski


SRETNO U SLOBODU?


Nakon dugogodišnjeg upozoravanja i pisanja o gužvama i neprihvatljivim uvjetima boravka u makedonskim zatvorima, nakon nekoliko štrajkova zatvorenika, cirkuliranja stravičnih fotografija po virtualnom prostoru te, naposljetku, nakon što se u sve to osobno uvjerio premijer Zoran Zaev (prilikom jesenašnjeg posjeta zatvoru Idrizovo), sredinom prošlog mjeseca na snagu je stupio Zakon o amnestiji. Inicijalno taj će zakon obuhvatiti otprilike četiri tisuće zatvorenika: ukupan broj puštenih trebao bi biti oko 800, dok će se preostalima zatvorska kazna smanjiti za 30 posto. Tim zakonom neće biti pošteđena lica osuđena za ubojstvo, seksualne prekršaje, za krivična djela protiv države i krivična dela vezana uz izborne nepravilnosti.


Amnestija je, obećavaju vlasti, tek prvi korak u sređivanju makedonskog zatvorskog sustava, najlošijeg u Europi, kojeg su karakterizirali prenapučeni prostori, loši higijenski uvjeti i zdravstvena skrb, neučinkovita pravna podrška, nasilje i zlostavljanja od strane zatvorske uprave. Međutim, ni provođenje te mjere ne ide bez poteškoća: zatvorenici neće svi odjednom biti pušteni, već će dinamika puštanja na slobodu zavisiti od sudova, a dio tereta pokretanja zahtjeva za amnestiju padat će na osuđenika. Time zatvorenici koji nisu upoznati s novim zakonom, primjerice Romi, koji su izrazito diskriminirani u makedonskom zatvorskom sustavu, imaju manje šansi da si osiguraju amnestiju.


Osim toga, amnestija je instant rješenje. Makedonski zatvori ne nude nikakve programe ni pripreme za povratak na slobodu, a materijalni uvjeti za nastavak života bez kriminala nisu se ništa poboljšali. Dio zatvorenika upravo je zbog teške egzistencijalne situacije bio primoran na kriminalne radnje kao što su “krivična djela u kategoriji povrede vlasništva”, što su većinom krađe. Dodajmo i bezazlenije primjere “kriminalnih radnji”: recimo, netom puštena zatvorenica iz Idrizova, koja se pojavljuje u video-prilogu Al Jazeere Balkans, bila je zatvorena zbog prosjačenja. Mnogi su osuđeni zbog “kaznenih djela protiv zdravlja ljudi”, a u tu kategoriju spadaju i ovisnici o drogama. Prema nekim izvorima, od 2.000 zatvorenika u Idrizovu, oko polovica ih je i ondje uživala narkotike, a dio njih je bio na terapiji. “Puštanje s lanca” bez dokumenata i zdravstvene zaštite za njih će značiti korištenje droge i na slobodi, što ih može dovesti ili ponovno u zatvor ili u smrt predoziranjem.


Iako opozicija i neki mediji šire paniku o ugroženoj sigurnosti građana kad preko dvije tisuće kriminalaca bude na ulicama i brzo se vrate svojim kriminalnim aktivnostima, čini se da su pušteni zatvorenici zapravo najugroženiji.

Beton plus arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.