Ponedeljak 12. februar 2018.
Piše: Mirnes Sokolović

Nadrealistički šizmatici protiv književnih karijerista (1927. – 1937.)

Kratka istorija jugoslovenskih književnih polemika (2)


Godine 1927., mladi dadaistički pjesnik Moni de Buli doživio je napad zdesna u kojem je proglašen sasvim netalentovanim, bez ičega novog, nimalo duhovitim. Odgovarajući na to, De Buli će nagovijestiti da će nova generacija pjesnika, nadrealistički inspiriranih, itekako napraviti distancu i spram modernista koji su koliko-toliko bili izborili slobodu u stvaranju, čime mladi nisu bili zadovoljni. De Buli će upozoriti tada na Rastka Petrovića, koji je stupio u diplomatsku službu i napisao, nekoliko godina nakon napada na Otkrovenja, nekrolog Nikoli Pašiću, prilagodivši se sasvim buržoaskom ukusu, koji podstrekava sve lažno, mlako, falsifikovano, sladunjavo, konvencionalno, izvještačeno i bezopasno po režim.


U tom tekstu, De Buli (koji će se kasnije distancirati i od nadrealista) otkriva i drugi momenat koji će biti presudno važan za polemike nadrealista: socijalni momenat. Tada, 1927. godine, on podcrtava da pitanje hljeba, pitanje minimuma egzistencije, ne smije imati nikakve veze s lirikom, ugađanjem bilo čijem ukusu, jer pjesnik piše kako mu drago, bez obzira na tradiciju i pravila. Moni de Buli će kasnije u toj potrazi otići najdalje, toliko da će se sasvim distancirati od književnosti, izgubivši se u Parizu kao trgovac, a oglasivši se posljednji put o nadrealistima, napisaće da je to mondenstvo i prilagođavanje društvene psihologije Marcela Prousta beogradskoj iluzornoj aristokratiji. Premda će pretpostaviti Marka Ristića i Aleksandra Vuča raznim levantinskim kulturtregerima kao što su Dučić i Rakić, ipak kaže da je ta poezija samo formalno moderna, pisana savremenijom tehnikom, a ustvari po osjećajnosti podsjeća na blagu i slatkorječivu buržoasku liriku.


Sitnice, nijanse, lucidnosti


U polemikama bliskih koncepata često odlučuju sitnice, u njima se najbolje otkrivaju nijanse, one dovode do lucidnosti: zato je dragocjeno da se bliski koncepti sukobljavaju što češće. Između nadrealista Vuča, Ristića, Koče Popovića i dadaista De Bulija, Dragana Aleksića ili Branka Ve Poljanskog razlika je bila utoliko što su prvi nastavili do kraja tragati za jednom sintezom književnosti i revolucije, što će ih odvesti u socijalni, revolucionarni i na kraju diplomatski angažman; ovi drugi, dadaisti, uvidjevši nesklad u pomirenju književnosti i života, svoje ličnosti i uloge književnika, mahom su napustili književnost. Ako se pak odmjere njihovi počeci, biće jasno da su njihovi oponenti jednaki: nacionalni dušebrižnici, modernisti i socijalni kritičari, podjednako. Oglasivši se manifestom 1930. godine, nadrealisti pojašnjavaju da nikada neće pisati pjesme koje će ući u antologije srpske lirike, neće štampati nagrađene romane, priče sa socijalnom tendencijom, eseje o velikim ljudima, neće postati članovi Pen-kluba, priređivati proslave, slikati slike za muzeje, niti biti kulturtregeri.


Sloboda stvaranja i iskovana nova svijest, što su postigli modernisti u polemikama sa profesorima i aristokratama ukusa, nikako nisu bili dovoljni nadrealistima; oni su nadrealizam vidjeli kao svaku svoju riječ, svaki svoj život, koji su jedan iskidani niz koji definiše beskonačnost, nekoristoljubivost i moralnost. Ta moralnost, kao koncept, bit će presudna kasnije u profilaciji mnogih nadrealista u socijalne kritičare. Desni kritičari će nadrealiste dočekati kao obične podražavaoce francuskog nadrealizma, sasvim obeskorijenjene persone koji se ne drže ni za što u nacionalnoj tradiciji, pjesnike i kritičare kojima više ništa ne znače ni najbolji ideali tadašnje racionalističke estetike, optužujući ih za atentat na sve konvencije. Đorđe Jovanović, pišući za časopis Nadrealizam danas i ovde, odgovarajući tim čuvarima tradicije označiće direktno sve te koncepte, napomenuvši da više nikoga ne može dotaći pjesništvo Đure Jakšića koji je pisao pozdravne pjesme kralju Milanu, nagvaždanje Bogdana ili Pavla Popovića, turobno-utrobno džangrizanje Živka Milićevića, vizionarsko-frazersko šeprtljanstvo Milana Kašanina, lirsko-misaona i dosadno istančana preciznost Isidore Sekulić, niti ošamućenost Dučića kod kojeg se tri dana može čitati o vitorogim mjesecima, vaznama, princezama, jablanovima, vlasteli, Srbiji, Bogu, i sličnim lijepim stvarima.


Nadrealizam sada i ovde


Nadrealisti su brzo i lako završili polemike s nacionalnim dušebrižnicima, stvari su postale komplikovanije kad su počeli problematizirati moderniste: možda i najbolje polemike tridesetih godina vodio je na tom fonu Marko Ristić s Todorom Manojlovićem, Vinaverom i Crnjanskim. Već se oko 1930. počinje na sve strane pisati ono što je Moni de Buli nagovijestio još polovinom dvadesetih, da su modernisti postali karijeristi u književnosti, primani podjednako i od modernista i tradicionalista, da ti šefovi avangarde sada najnormalnije primaju nagrade od Akademije, da idu na poklonjenje Bogdanu Popoviću, da sarađuju sa časopisima koji promoviraju nacionalnu romantiku, itd. Ristić u tekstu Protiv modernističke književnosti napominje da Toša Manojlović, taj pjesnik koji je u jugoslovenskom kontekstu afirmisao najveća prevratnička imena svjetske književnosti, postaje sada sekretar Matice srpske, a rušitelj Crnjanski biva promaknut u laureata svih mogućih nagrada koje se daju u starinskoj varošici naše literature, gdje se tri-četiri literata neprestano pojavljuju po svim odborima, sjednicama, konferencijama, udruženjima, mljekarnicama, klubovima, parastosima, izložbama, zatvaranjima, otvaranjima, premijerama, upravama, predavanjima.


Ristić protiv Vinavera


Radi se o tome da je sukob nadrealista s modernistima ustvari okršaj pjesnika u dvadesetim s pjesnicima u tridesetim godinama, koje su najčešće premrežene sve stalnijim reakcionarstvom kao paučinom, a u proučavanju literarnih borbi ne treba izgubiti iz vida ni godine oponenata. Jedna od književno najzanimljivijih polemika na našem jeziku zbila se povodom Ristićevog Nacrta za jednu fenomenologiju iracionalnog, kada Vinaver (osjetivši se prozvanim), veoma osupnut, odgovara Ristiću s puno uvažavanja, potpuno poznajući poziciju iz koje Ristić piše. Modernisti, prema Ristiću, također ispunjavaju kalupe jer nikada nisu ispitivali terru incognitu podsvjesnog i nesvjesnog, potpuno podcjenjujući višu harmoniju koju je, naprimjer, pokušao dosegnuti upravo Vinaver. Proglasivši je mrtvačkom, Ristićeva generacija nastoji srušiti tu harmoniju i afirmisati svijest koja će osloboditi podsvijest. Donekle pomirljivo, Vinaver sugerira Ristiću da su oni bili na istom putu, boreći se za istu stvar na dva različita načina, u dva različita stadija, međutim, Ristić – ne mogući Vinaverovoj generaciji nikako oprostiti karijerizam – grubo će mu odgovoriti odričući modernistima pravo na Freuda, kojeg nisu uspjeli odbraniti od škole Bogdana Popovića,  naglašavajući da je tek u pitanju Vinaverovo isticanje sopstvenih zasluga. U istoj polemici, ništa blaži, povodom Freuda, neće biti ni nadrealista Dušan Matić prema Toši Manojloviću, nazivajući ga trutom iz Matice srpske, upozoravajući da su odlaskom modernista u kancelarije institucija svi novi ritmovi svijeta definitivno prokockani.


Bliski oko 1923. s Tinom i Crnjanskim, kako bude vrijeme odmicalo, nadrealisti će biti sve bliži Krleži i socijalnim kritičarima: neke bitke protiv modernista će biti zajedničke. Dok Crnjanski bude sve više klizio u reakcionarstvo, početkom tridesetih pokrećući i aferu sa prevodima stranih knjiga, upozoriće na tobožnju duboku apatiju za naše knjige, na grdni zastoj naše savjesti, tako da strana misao prijeti da zatruje buduća pokoljenja koja se stvaraju u tuđinskoj atmosferi. Crnjanski će tu pledirati za zabranu prevođenja i ukidanja dotacija stranoj knjizi, jer se sada po našim knjižarama samo vidi tuđinska knjiga i prodaju prevodi iz strane književnosti. Upravo će nadrealisti biti vodeći među onima koji će javnim pismima i polemikama natjerati Crnjanskog da kapitulira i javno se pomiri sa Milanom Bogdanovićem, urednikom Nolita, zbog kojeg je polemika i počela. Kad Crnjanski dvije godine kasnije u časopisu Ideje bude sasvim odjezdio u fašizam, Matić i Vučo će napisati da je u pitanju jedna životna nizbrdica kojom se otkotrljao vodeći modernista, a Đorđe Jovanović upozorava da je u pitanju nasrtljivi branilac rata.


Da se nadrealisti definitivno, obilježeni moralizmom, sve više približavaju Krležinoj kritičkoj metodi, biće jasno i u polemici Đorđa Jovanovića sa Vinaverom 1932., nakon što Vinaver izjednači Crnjanskog i Krležu u socijalnoj tendenciji, Krležino gonetanje građanskog rasapa i trulosti malovaroškog degenerika, i Crnjanskijevo imperijalno i narodnjačko desničarstvo. Đorđe Jovanović, u polemici sa Vinaverom, naglašava da su to vještačke sheme, nepravilno poistovjećivanje, reakcionarno izjednačavanje koje nema sluha za razlike. Nadrealisti, kako bude vrijeme odmicalo, sve češće će se nalaziti na istoj strani sa socijalnim kritičarima, dijeliće teme i oponente; tako će, naprimjer, Veselin Masleša napisati jedan od najljepših pamfleta protiv Crnjanskog, pod naslovom Crnjanski u lukama sreće, nakon što ovaj avangardista u Vremenu, kao intervjuer, počne po cijeloj zemlji tragati za najsrećnijom damom. (“Svako ko je bogat, elegantan i slavan”, piše Masleša za Crnjanskog, tog rubina priznate književnosti, “može ga za trenut dobiti kao ukras. Izložen je u Pen-klubu i dobiva se po dogovoru”.)


16. Nadrealizam danas 3


Bezopasna revolucija


Olako poistovjećivanje, međutim, nadrealista i socijalnih kritičara moguće je samo ako se zanemare onih nekoliko stotina stranica polemika koje su vodili. Već Jovan Popović godine 1931. u tekstu Pozicija najmlađih spočitava nadrealistima da se njihovo stanje može nazvati običnim artizmom i da je njihova revolucija bezopasna. Pavle Bihali će upozoriti da su nadrealisti dešperadori, a Stevan Galogaža napisati da nadrealizam treba promptno likvidirati. Nadrealisti će konstantno insistirati na tome da spontani aktivitet misli, forsiranje podsvijesti umjesto logike, imaju emancipatorske učinke. Ristić, Milan Dedinac i Koča Popović, u tekstu Nerazumevanje dijalektike, tim socijalnim kritičarima odgovoriće da je nemoguće napadati nadrealističku misao slijeva, ne samo zato što se time izjednačava s napadima zdesna nego i zato što se odnosi na podsvjesno djelovanje čovjeka koje je i najrevolucionarnije. To svakako nisu bili razlozi da Milovan Đilas, u tekstu Nepotrebne koncesije nadrealizmu iz 1937., u osvit sukoba na književnoj ljevici, ne napiše da su lični snovi i automatski tekstovi negiranje umjetnosti, da je nadrealizam nastupio rušilački i anarhistički, uništivši pozitivne tekovine kulture, da se nadrealisti kreću u besmislenom krugu negiranja svake forme umjesto da stvore prava umjetnička djela, da je društvena uloga nadrealizma prekidanje svakog kontinuiteta koji će socijalna književnost i novi realizam morati obnoviti.


Inicijalni impuls


Polemike nadrealista s nacionalnim dušebrižnicima, modernistima i socijalnim kritičarima pokazuju kako se tvrdolinijaštvo i vjernost tradiciji mogu skrivati u raznim ideološkim grupacijama, ali i to kako polemička oružja, diskvalifikacije, uvrede i eliminisanja protivnika postaju sve složeniji, sve bolji, sve teži za gonetanje i tumačenje, premještajući se na sintaksičku ravan kako koncepti o kojima se polemiše bivaju složeniji. U polemikama iz tridesetih godina sukobljavaju se prije svega koncepti, a lične diskvalifikacije izvučene iz konteksta dolaze tek kao krajnji efekti, kao antonomazije koje sažimaju i označavaju šire književne i političke koncepte.


Ozbiljno shvaćeni i društveno priznati tek kad su postali sastavni dio lijeve scene, djelomično i prišavši Krležinom časopisu Danas, nadrealisti među lijevim piscima ponijeće sa sobom, i kad postanu najangažovaniji, šizmu autonomije književnosti, svijest o složenosti i raznolikosti književnih formi, dajući zajedno sa Krležom inicijalni impuls u raskolu sa socijalnim utilitaristima i posebno ozbiljan ton u sukobu na književnoj ljevici koji će uskoro uslijediti.


http://analiziraj.ba/2017/05/20/feljton-kratka-istorija-jugoslovenskih-knjizevnih-polemika-2-nadrealisticki-sizmatici-protiv-knjizevnih-karijerista-1927-1937/
Beton plus arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.