Kako se približava datum održavanja marakeške konferencije o migracijama, tako se množi broj država koje dramatično otkazuju svoje sudjelovanje. Političari kao da se natječu koji će od njih snažnije napasti takozvani Marakeški kompakt. Radi se dakako o uobičajenim sumnjivcima, koji su cijelu svoju karijeru izgradili na huškanju protiv onih najnezaštićenijih, poput američkog predsjednika Donalda Trumpa, izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, njegovog mađarskog kolege Viktora Orbána, ali i predstavnika Bugarske, Poljske itd… Svi oni svoje protivljenje temelje na bizarnoj teoriji prema kojoj je cijeli skup zapravo zavjera nekog nepoznatog aktera koji iz nepoznatog razloga želi novo stanovništvo dovesti na dijelove svijeta kamo oni ne “pripadaju”.

Idiotizam ove teorije nije umanjio njezinu popularnost, dapače. Svi ti huškači koji staju u red da denunciraju kompakt jedan za drugim kategorički tvrde da on “briše granice između ekonomskih migranata i izbjeglica”, čime tobože olakšava dolazak nezaslužnih. Istina je međutim suprotna: ovaj kompakt zapravo po prvi puta uspostavlja neku međunarodnopravnu distinkciju između dvije mahom imaginarne skupine. Naime, još od Drugog svjetskog rata međunarodni sporazumi obavezuju države da pomažu izbjeglice. Međutim, kada su te izbjeglice po prvi puta u većem broju počele pristizati u bogate zemlje Zapadne Europe, njihove su vlade reterirale od svojih međunarodnih obaveza, tvrdeći da nisu dužne primiti sve, je među njima, osim izbjeglica, ima i “ekonomskih migranata”.

Nikad, međutim, nije bilo jasno po čemu se te dvije kategorije razlikuju. Jedna opcija je da ih se diferencira prema tome vlada li u njihovim zemljama ratno stanje. Ali današnji ratovi gotovo nikada nisu formalno proglašeno ratno stanje, a sve zemlje u kojima traje neki oblik oružanih borbi barem niskog intenziteta teško je i izbrojiti. Osim toga, kako argumentirati da su npr. ljudi koji bježe od prirodne katastrofe kako bi spasili goli život suštinski različiti od onih koji bježe od ratne katastrofe da bi spasili goli život? Stoga se stvar često svodi samo na fiškalske legalističke izgovore bez ikakvog temelja u realnosti. Neke od zemalja čije su vlasti najsnažnije grmile protiv “ekonomskih migranata” upravo su one koje su dale najviše gastarbajtera u Zapadnu Europu.

Međutim, mi bismo trebali vjerovati da su stvari u njihovom slučaju potpuno drugačije, jer je formalno riječ o legalnim migracijama, iako migranti na formalni status svog pasoša i legalnost svog boravka niti mogu utjecati, niti ih se previše tiče. Potreba je potreba, bez obzira na to kakve je sporazume potpisala vlada tvoje zemlje. Uostalom, zabrana migracija u pravilu se ne odnosi baš na sve stanovnike tih trećesvjetskih zemalja čija je kultura tobože nespojiva s nekom imaginarnom zajedničkom europskom. Dokazuje to činjenica da velik broj zemalja članica EU, uključujući npr. Mađarsku, Bugarsku, Austriju, Grčku, baltičke zemlje itd., redovito “prodaje” svoje državljanstvo ili dugotrajne boravišne dozvole bogatim “investitorima”, između ostalog i onima iz istih zemalja iz kojih dolaze izbjeglice.

Drugim riječima, među stotinama tisuća onih koji su kupili svoje pravo da dosele u EU su i mnogi moćnici odgovorni za probleme zbog kojih iz njihovih zemalja porijekla bježe izbjeglice. Može li itko ozbiljno tvrditi da se ovdje radi o zaštiti “europske kulture” ili pak zaustavljanju onih koji žele iskoristiti EU iz ekonomskih razloga?

Sredinom mjeseca u Sofiji je boravila delegacija europskih desničarskih političara iz Pokreta za Europu nacija i slobode. Predvodila ih je Marine Le Pen iz francuske Nacionalne fronte. Upravo je ona bila i meta grafita koji je noć prije osvanuo na spomeniku Crvenoj armiji u središtu Sofiju. Na postolju spomenika 22-godišnji student biologije je napisao:

Student je uhapšen netom nakon ispisivanja grafita, nekoliko stotina metara od samog spomenika. Tako brza reakcija policije plod je intenzivnijeg nadzora nad spomenikom, što uključuje nadzorne kamere i pojačane policijske kontrole. Naime, spomenik izaziva kontroverze u bugarskoj javnosti još od sloma socijalizma i često je meta raznih političkih intervencija. Svojedobno su neki umjetnici figure sovjetskih vojnika “pretvorili” u holivudske superjunake, a neprestanim intervencijama je bio izložen i za vrijeme rata u Ukrajini.

Statusom spomenika kao svojevrsne političke oglasne ploče vodio se i student koji je poslao poruku Le Pen i bugarskoj javnosti. Kako sam tvrdi, nije mu ni palo napamet tim činom diskreditirati Crvena armiju i njene zasluge u oslobađanju Europe od fašizma. Naprotiv, misli da je mjesto antifašističkoj poruci upravo na simbolu antifašizma. No, policija i tužiteljstvo, naravno, ne misle baš tako. Student inicijalno nije ni zvao odvjetnika, misleći da će ga po standardnoj proceduri zadržati jednu noć u pritvoru te pustiti.

Međutim, proveo je tri noći u pritvoru, a sad ga čeka i suđenje na kojem se traži višegodišnja zatvorska kazna. Njegova odvjetnica tvrdi da takav pristup tužiteljstva predstavlja presedan i da su posrijedi dvostruki standardi. Naime, autori brojnih grafita po Sofiji, uključujući i one rasističke i fašističke, nisu tretirani na ovakav način i po tom članku zakona. Odvjetnica smatra da je ovakva optužnica plod pritiska Ruske ambasade kojoj je dozlogrdilo vandaliziranje spomenika.

Ambasada je svoj stav izrekla u objavi na Facebooku u kojoj se, između ostalog, i zapitala: “Kad će se više zaustaviti vandalizam na spomeniku antinacističkim borcima?” Vandalizam bi se svakako trebao zaustaviti, ali čin bugarskog studenta ne predstavlja vandalizam već kontinuitet antifašističke borbe. Ako spomenik brane oni koji su gluhi na vrijednosti koje spomenik predstavlja, onda možda bolje i da ga ne brane. A pogotovo ne oni koji izravno financiraju Marine Le Pen.