---

Svakom stanovniku Velike Britanije, u kojoj je politika upravo naglo skrenula udesno, bit će oprošteno razmišljanje da socijalizam – zajedničko vlasništvo nad resursima, slobodan pristup uslugama koje su utemeljenje na potrebama, suradnji, pa čak i korak na putu u komunizam – izgleda kao daleka budućnost. Umjesto toga, mogli smo svjedočiti brzoj i gotovo potpunoj rasprodaji i privatizaciji svega što je moglo u jednom trenutku biti u nadležnosti države: zdravstvo, transport, obrazovanje, vode, šume, pošte, stanovanje. Sve zamislivo što bi se moglo dijeliti ili poslužiti kao potpora potrebitima stavljeno je na dražbu – politika se više ne brine za ljude ili opće dobro – već o dioničarima, privatnim interesima, zemljoposjednicima, „obiteljima koje naporno rade“, poreznim obveznicima, te istovremeno, paradoksalno-no-ne-uistinu, korporacijama koje izbjegavaju plaćanje poreza, nedomicilnom bogatom dijelu stanovništva, poreznim utočištima i svakome tko kupuje nekretnine kao investicije, neovisno koliko prazne i ruševne te stambene jedinice mogu postati.

Čini se kako je ideale socijalizma pomeo plimni val osobnih interesa. U međuvremenu, izgleda da su od države preostali tek njezini represivni elementi, sve ono što međusobno razdvaja ljude – policija, sudovi, zatvori, sigurnosne mjere, nadzor. No kako bismo trebali razmišljati o državi? Kao što je Tony Judt svojevremeno napisao:

---

---

Iako je Judt često bio kritičan prema ljevici, bio je u pravu kada je ukazao na važnost promišljanja o državi te o tome kakva bi njezina uloga mogla i trebala biti u svakom progresivnom socijalističkom projektu. Mogli bismo poželjeti započeti upravo ovdje: očito je ideja da su ljudska bića samodostatne individue ideološka i pogrešna. Kao ljudska bića, zbog vlastita zdravlja i blagostanja, u velikoj smo mjeri ovisni o mirijadama drugih kolektiviteta. Te se potrebe množe kod mladih, starih, bolesnih, osoba s invaliditetom, nezaposlenih, i tako dalje – teško da se radi o neznatnom postotku stanovništva! Kako na ljevici, tako i na desnici, ako kao glavnu premisu ne postavimo homo economicusa – „racionalnog“, proračunatog, izoliranog čovjeka – već ranjivost i potrebitost kao elementarnu istinu o čovječanstvu, mogli bismo iznova razmisliti na koji način djelovati bez države.

Kako danas, u doba prekarizacije rada, društvene atomizacije i goleme nejednakosti, iznova promišljati socijalizam? Što možemo preuzeti? Što nam još uvijek pripada? Mnogi su mislioci pokušali ukazati na određene oblike društvenih odnosa – komunikacija, ljubaznost, suradnja – koji se, kako se čini, odupiru svođenju na ekonomsku vrijednost, što naravno nije isto kao izjaviti da te stvari ne mogu biti komodificirane: posve smo svjesni da se pažnju, brigu i ljubav može „kupiti“. Iz toga proizlazi pitanje: je li ostalo išta od kolektivne čovječnosti što bi moglo poslužiti kao temelj za ideju socijalizma u budućnosti? Što s našim odnosom prema okolišu? Usprkos nasilnom opustošivanju zemlje od strane energetskih tvrtki i masovnih proizvođača, većina ljudi protivi se uništavanju okoliša, bilo na osobnoj ili na kozmičkoj razini. Možemo li se ujediniti oko zajedničke brige za okoliš? Izvjesno je da promjene ponašanja koje bi bile dovoljne za ublažavanje daljnje štete po okoliš moraju biti širokog razmjera – ne mogu se svesti tek na djelovanje pojedinaca koji recikliraju kućanski otpad.

Pored već postojećih oblika suradnje i nesebičnog kolektivnog ponašanja, postoje i mjesta koja zadržavaju određenu vrstu neovisnosti od kapitalističke misli koja podrazumijeva da se svatko bori za sebe u svojevrsnoj hobsijanskoj distopiji u kojoj je muškarac prema ženi vuk koja je vuk prema ženi koja je prema muškarcu vuk: trebali bismo se ugledati na zemlje u kojima bezuvjetni temeljni dohodak stvara svojevrsnu sigurnosnu mrežu (iako se, naravno, na nacionalnoj razini ovakva odredba može podjednako iskoristiti da se ‘druge’ drži izvan nje – stoga bi, pod pretpostavkom da moramo zadržati novac u jednadžbi, globalni temeljni dohodak bio revolucionarniji potez). Trebamo obratiti pozornost na aktualne borbe usmjerene ka očuvanju zajedničkog karaktera zajedničkih dobara: borba protiv privatizacije zajedničkih dobara – zajedničkih resursa – još uvijek nije završena u mnogim dijelovima svijeta, neovisno kako to možda izgledalo iz pozicije zemalja koje su u većoj mjeri neoliberalizirane.

Budućnost socijalizma izgledat će kao kombinacija ekonomskog upravljanja, brige o okolišu, brige za drugoga, uvažavanja diferencijalnih potreba te spremnosti da se prihvati da je svijet utemeljen na kolektivnosti neusporedivo zanimljiviji i uzbudljiviji od onoga koji je utemeljen na stjecanju i izolaciji.