MILAN RAKIĆ O SRPSKO-ALBANSKIM ODNOSIMA
Predstave srpsko-albanskih odnosa pod osmanskom vlašću u srpskoj javnosti i istoriografiji retko odstupaju od zadatog scenarija: s jedne strane slika se u jarkim bojama arnautsko nasilje i zulumi, s druge progon, „golgota“ i „martirijum“ srpskog naroda. Bez namere da sporimo da je u nekim istorijskim situacijama ova pojednostavljena slika zaista odgovarala stvarnosti, osvrnuli bismo se, ipak, na istorijske izvore koji rekonstruišu svu složenost odnosa na mikro-nivou lokalne sredine. Sadržaj diplomatske prepiske Milana Rakića, koju je početkom prošlog veka kao vicekonzul slao iz Prištine za Beograd, otkriva mnogo složeniju sliku svakodnevice međuetničkih odnosa. U Rakićevoj korespondenciji nalazimo da etnički Albanci nisu bili jedini protagonisti nasilja, kao i da konflikt nije bio jedina forma srpsko-albanskih odnosa na Kosovu. Rakićeva svedočanstva o albanskim (april 1907) i albansko-srpskim ustanovama običajnog prava u gnjilanskom kraju iz juna i jula 1907. ukazuju da je međusobna saradnja i uvažavanje bila takođe jedna od formi međusobnih odnosa ova dva etnička kolektiva.
Rakić već u aprilu 1907. piše o albanskim običajnim sudovima koji uzimaju u zaštitu lokalne Srbe u gnjilanskom kraju. Taj institucionalni okvir se ubrzano razvijao tako da je uključivao i svojevrsne običajne sudove etničkih Srba. Rakić je u dve depeše (poslate 16. juna i 4. jula) sa velikim simpatijama pisao o albansko-srpskim sporazumima koji su u tradicionalnoj formi bese proklamovali garancije lične, imovinske i pravne sigurnosti u gnjilanskom kraju. Bese su se nametnule i kao neka vrsta običajnog prvostepenog sudstva u albanskim i srpskim sredinama. Krivci su nakon presude (globa ili telesno kažnjavanje) ovog običajnog suda bili predavani turskim vlastima. Tako se ustanovio model koji Rakić naziva „dvogubim suđenjem“ i „dvogubim kažnjavanjem“ krivaca - model koji je naročito doprinosio boljoj zaštiti lokalnih Srba.
U slučajevima kada su optuženi bili etnički Srbi, sudio im je srpski sud i obratno. Iz tekuće prakse „arnautskih“ sudova Rakić navodi slučajeve u kojima su Srbi koji su pretrpeli neku štetu od Albanaca bili uzimani u njihovu zaštitu. Recimo, u slučaju albanskog age koji je tukao svoje čifčije (kmetove) Srbe, arnautski sud je intervenisao i kaznio ga novčanom globom, a zatim ga predao državnom sudu. Na ovom naknadnom suđenju aga je bio osuđen na vremensku kaznu zatvora od tri meseca. Lokalni Albanac, koji je komšiji Srbinu oteo 6 ovaca pa ih pustio nakon što ih je ošišao i uzeo runo, kažnjen je sa 6 dukata globe, a zatim predat turskim vlastima na regularno suđenje. U svom drugom pismu Rakić sa velikim oduševljenjem i gotovo u euforiji piše o neposrednim blagodetima koji su gotovo odmah proizašli iz albansko-srpske bese. Srbi u gnjilanskim selima, naime, odavno nisu uživali toliku meru lične slobode i čak neke elemente samouprave kako je to nazvao Rakić. Na prvi pogled paradoksalno, ali jedina stvar na koju Rakić upozorava i od koje strepi jesu odluke njegovih pretpostavljenih u Beogradu. Rakić se, naime, odlučno protivio vladinoj nameri da kroz gnjilanski kraj sprovede četu komita koja je bila na putu za Makedoniju. Zastupajući pre svega interes ljudi koji su živeli na tom prostoru, Rakić je molio centralu u Beogradu da ni na koji način ne ugrozi tek stečeni mir i ostvarene dobrosusetske odnose u gnjilanskom kraju. Njegovi apeli, međutim nisu bili uslišeni: već 15. jula se četa vojvode Dušana, koja je bila ubačena sa teritorije Kraljevine Srbije, sukobila kod sela Pasjana sa turskom vojskom i lokalnim Albancima.
„Pasjanska afera“, kako je naziva Rakić, trajala je tri dana nakon kojih je svih 29 četnika bilo likvidirano, a u čitavom gnjilanskom kraju i na širem prostoru Kosova počele su odmazde nad srpskim stanovništvom. Sve tekovine srpsko-albanskog približavanja, izvojevane lične i imovinske sigurnosti i sudske zaštite pale su u vodu. Rakićevo treće pismo iz avgusta 1907. nabraja pojedinačne slučajeve ubistava i nasilja prema Srbima, kao i klimu opšte nesigurnosti u kojoj su nastavili da žive. Albanci su posle svega što se desilo počeli ugovarati nove bese; ovaj put ne samo da u njima nije bilo mesta za Srbe, nego su bile neposredno upravljene protiv Srba. Rakićev rezignirani komentar bio je da se na kraju „s pravom može reći da su oni (četnici i odgovorni u Beogradu), za nekoliko dana učinili više zla ovdašnjim Srbima nego Arnauti za nekoliko godina!“
I pored brzog i nesrećnog svršetka ovog običajno-pravnog eksperimenta, on opovrgava tezu o predestiniranom konfliktu Srba i Albanaca kao i o nasilju koje je imanentno prirodi njihovih odnosa. Pre vojnog uplitanja sa strane, komšije Albanci i Srbi bili su u stanju da ustanove i unapređuju običajne institucije koje su stvarale preduslov za formu suživota koja je za njih bila prihvatljiva. Kada današnji posmatrač napravi otklon od etno-centričnih koncepcija, „velikih narativa“ i opšteprihvaćenih interpretacija u stanju je da prepozna svu složenost odnosa na lokalnom i generalnom planu. Čitanje Rakićevih pisama koji su objavljeni zahvaljujući trudu velikog Andreja Mitrovića otvara prostor za potpuno nove percepcije i tumačenja srpsko-albanskih odnosa.
U toj, za savremene srpske čitaoce, novoj perspektivi vidimo da, pod određenim okolnostima, srpske komite i lokalni Albanci mogu da igraju potpuno suprotne role od onih koje su im predočene u našem „velikom narativu“. U pomenutim događajima u leto 1907. gnjilanski Srbi su zaštitu dobili od lokalnih Albanaca – „zulumćara“, a propast im je došla od njihovih navodnih zaštitnika, romansiranih komita i četnika. U dugom trajanju srpsko-albanskih istorijskih odnosa ima nebrojeno primera saradnje, uzajamnosti i dobrosusedskih odnosa, naročito na nivou svakodnevice običnih ljudi kao što je to ovde bio slučaj. Isticanje takvih primera i njihovo uključivanje u nastavne sadržaje i kulturu pamćenja u službi je pomirenje i razvijanja dobrosusedski odnosa u regionu.
Sadržaj tri dopisa vicekonzula Srbije u Prištini, Milana Rakića, možete pročitati na sajtu Internet Biltena: http://internetbilten.com/izvori/item/35-milan-rakic-o-albansko-srpskom-priblizavanju-april-jul-1907.html