Utorak 01. jul 2014.
Piše: Saša Ćirić

MALE GRADSKE PRIČE (12)

Mislim, dakle profitiram



Racionalnost uvek podrazumeva neku proračunatost ili koristoljubivost. Zato je idealisti ne vole (blago rečeno), odnosno preziru. Ta proračunatost uvek vodi računa o tome šta ono što radim, ili što radi neko drugi, donosi meni lično, tj. koliko sam dobar u toj stvari, kako bi se reklo žargonom kafanskih ekonomista. Istina, možemo razlikovati dve vrste utilitarnih racionalista: oni koji misle samo o tome koliko im nešto koristi ili donosi, najčešće koliko im donosi novca i oni koji misle i o tome, ali nipošto samo o tome, čak ne ni u prvom redu o tome, mada pitanje lične dobiti ili profita ipak nikada ne ispuštaju iz vida, makar taj vid bio periferan.


Jedan profesor i pisac u Srbiji je jednom pomenuo primer da su mu u isto vreme tražili priču jedan popularan magazin koji se čita levom rukom, nudeći 200 evra i jedan književni nisko vidljivi mesečnik koji, razume se, nije plaćao ništa. Ako se dobro sećam, profesor i pisac je poslao dve priče, dakle i jednom i drugom listu. Ne sećam se, mada slutim, koja je bila bolja. Jedan drugi pisac, mlađi, iz jedne susedne zemlje, rekao (mi) je da on bolje piše kada je više plaćen, što je dobar primer rađanja muze iz merkantilnog duha, i to kod pisaca čija je noga već neku godina danteovski stupila s onu stranu juvenalne prpošnosti.


U odnosu na pomenute primere, uzgred – sasvim autentične, racionalista prvog kova poslao bi prilog samo u popularni magazin a onaj drugog kova ili bi bio poput našeg neimenovanog pisca i profesora ili bi i on poslao samo magazinu, doduše sa nešto drugačijim obrazloženjem, da nema vremena za pisanje druge priče ili da ne želi da šalje bilo šta, čak i ako mu se zauzvrat ne nudi ništa. Svakako, ni njegov redosled prioriteta se ne bi izmenio.


Koliko koristoljubivi ljudi (ili ljuboimanljivi ljudi; ljuboimanje je lepa, zaboravljena reč koju Dositej Obradović koristu u Savetima zdravog razuma) uopšte vode računa o tome kakav je to list koji isplaćuje novce, u čijem bi se društvu našli i da li im, eventualno, smeta uređivačka politika ili možda vizuelni identitet lista? Ovde mislim na ovu drugu grupu, nimalo gadljivu na prihode, štaviše gadljivu na odsustvo profita ili na neplaćen rad, ali nipošto isključivu u svojoj oblapornosti. Uzgred, jedan treći pisac i predavač srednje generacije, domaći, rekao mi je da on „iz principa“ ne piše bez honorara, tj. ne šalje priloge za koje zna unapred da neće biti honorisani. Ovaj primer pokazuje koliko su zapravo utilitaristi prvog tipa posvećeno principijalni, posebno ako se dosledno i bez odstupanja pridržavaju tog principa. I ovde možemo neradikalne utilitariste podeliti na dve grupe: na one kojima jeste važno u čijem će se društvu naći, ali će ipak, uz manji ili veći interni otpor, progutati svoj ponos i poslati prilog u zamenu za honorar i tamo gde im se ne sviđa milje i na one koje baš briga kakav je kontekst i koji su netraženi družbenici, polazeći od toga da je svaki autor „priča za sebe“, takoreći ostrvo i da je njegov tekst izolovani entitet samosvojnog pojedinca. Mada je ovde razlika tek psihološka, ne i praktična: drugima će biti neprijatno, ali će uraditi isto što i pripadnici prve grupe.


Najčešće, ovi drugi ne znaju ili ne žele da znaju ništa o tom kontekstu i miljeu u kome će se naći zajedno sa svojim tekstom, tj. ne raspituju se o kontekstu, smatrajući da ih neznjanje zapravo opravdava od primedbi ove vrste, da im tamo nije mesto ili da su u društvu teških neistomišljenika.


1285534620_money_origami_07


Jasno, u oba slučaja, govorimo o oportunistima, može biti i principijelnim, koji su zatravljeni ljuboimanjem. I jasno (broj 2), nije samo reč o slanju svojih tekstova, već i o profesionalnoj saradnji sa različitim firmama, udruženjima i organizacijama. Ovoga puta izostavljam iz analize srceparajuće situacije, koje nisu nimalo nerealne, da je oportunista priteran nuždom besposlice kao osnovnim motivacionim faktorom, tj. da mora da prihvati bilo šta „da bi preživeo“, „imao leba da jede“, „prehranio decu“, „platio račune i kiriju“ i tome slično. Izostavljam zbog toga što bi se u doba (naše) permanentne krize, sa malo radnih ponuda i visokom stopom nezaposlenosti, čitaoci lako priklonili empatiji sa onima u nebranom grožđu, a to onda urušava poentu ovog teksta.


A poenta, skočimo odmah (makar i na sredini teksta) u središte stvari, kad smo već uskraćeni puta u središte zemlje, jeste poznata i dolazi iz sveta velikog advertajzinga, to je reklamna krilatica za poznatu platnu karticu. Krilatica naime kaže da postoje stvari koje ne mogu da se kupe, dok za sve ostalo, tj. ono što može, služi upravo taj tanušni ali čvrsti plastični pravougaonik. Elem, poželjno je raditi stvari za koje je postojanje te kartice izlišno, odnosno čija vrednost ne pripada sistemu mernih jedinica koje izražava bilo koja platna kartica. Drugim rečima, reč je o sevap ekonomiji i filantropskom aktivizmu.


Vratimo se još malo racionalistima. Zašto je onaj profesor i pisac ipak poslao priču i časopisu za koji mu je jasno bilo rečeno da zauzvrat neće dobiti ništa? Obaveza prema uredniku, solidarnost, ktitorski poriv..., nešto od toga sigurno. Elem, pisac i profesor nije principijalan, on je dualista, koji na ruletu književne scene svoje žetone, tj. priče, meće na oba polja, onom zadužbinskom, za dušu, koliko i onom za vlastito blagoutrobije i razume se, ispunjenje obaveza prema porodici i sebi. Utoliko je njegov potez dvostruko racionalan, jer igra na oba polja istovremeno, na onom etičkom, koje može biti i metafizičko, i na onom materijalnom ili polju realne ekonomije. Ovde nipošto ne mislim da je njegovo autorsko ktitorstvo licemerno, tj. da sebi ipak kupuje imidž nekoristoljubivog pisca, ugled koji će već negde nekako unovčiti. Ovde mislim na ispunjavanje obaveze prema principima koji pripadaju sasvim drugačijem sistemu, moralnih obaveza i kolegijalne solidarnosti, pa i religiozne vrline nesebičnosti i plemenitosti. Ni ovde ne mislim da on nešto kupuje za sebe, nekakvu indulgenciju ili traži otpis dela nekih drugih grehova. Jednostavno, on čini ono što misli da treba da čini, ono što smatra ispravnim, istina uz malu dilemu, pa i uz dozu rezignacije zato što je prinuđen da pravi ovakav nesuvisao i nefer izbor, odnosno što „mora“ da izabere obe opcije. I ovde je karakter ono što određuje nečiju sudbinu, dakle, on jadikuje zbog sebe samog što ga napadni verovnici „rade na fintu“, znajući da će popustiti, i što nije dovoljno tvrd, i principijalan, dodali bismo, da ih odbije uz svima jasno i prihvatljivo obrazloženje da se ljubav menja za ljubav, a sir za pare, kako glasi poznata narodna izreka.


Elem, pored principijalnih, postoje i moralni slabići, koji nisu u stanju da odole ni svojoj savesti, koju su „organski“ prihvatili u vreme kada im je delovala kao odlika civilizacijske prednosti da bi sada postala mučan teret koji proizvodi štetu. Slabići bi rado da budu jaki, ali nisu snažni ni da se izbore sa svojom slabošću, nisu u stanju da se nose sa prekorima i prezirom sredine, pa za razliku od principijalnih, koji su po pravilu agresivno pravednički nastrojeni, moraju uvek da rade duplo: za svoj džep i za svoju savest. Otuda izvire njihova beskrajna tuga i melanholija prevarenih plemenitih priroda, kojima dobročiniteljstvo ne pruža ni moralnu satisfakciju ni utehu, već predstavlja nadgrobni kamen još za života.


Osnova građanskog života je racionalnost obe vrste. Nisam rekao ništa novo, razume se. Čitali Pekića, Balzaka, Ibzena, Brehta ili Bernharda, isto (nam) je. Ne bih sada o alternativiama, u ekonomiji, moralu (ili moralizmu), ni o veri. Ko misli, misli o svojoj guzici, mora da misli o svojoj guzici, inače je glup. Na stranu što će biti prezren, prezreće sam sebe jer neće imati čime da plati svoje zadovoljstvo, jer je u sveopštoj razmeni rada za kapital i kapitala za zadovoljstvo, koje je profit nečijeg rada, on ostao, voljno ili slučajno, izvan tog mega transfera. Da, ispada tako, utilitarizam i služi hedonizmu, i sticanja i trošenja. Reklo bi se da je izlaz, sasvim jednostavno, u zadovoljstvima do kojih ne dopire mefistofelska aura platnih kartica, u druženju i emocionalno-simboličkoj razmeni koja nadilazi ono biološki nužno, od prehrane do dažbina.


Aha, graknuće svi, tu smo te čekali. Šta sa gladnima? Ili šta sa svim tvojim primerima koji su uplašeni da ne ostanu gladni a ne željni provoda ili klasnog uspona? Pa, gladne svakako treba nahraniti, a uplašene umiriti, kod nas srećom glad nije Hanibal koji čeka pred vratima, ali i upitati, skeptično, da li je baš glad kod većine razlog za utilitarizam. Društva u kojima je pohlepa miropomazani pokretač društvenog razvoja, kao i društva koja im teže, u uverenju da će bogastvo nekolicine pojedinaca zakonomerno podstaći blagostanje svih, društva su koja žive u surovoj zabludi.


Šta ćemo sa racionalnošću uplašene i/ili zavidljive guzice? Ništa, pomaziti da ne svrbi i poljubiti da prođe.

Beton plus arhiva

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.