Četvrtak 12. februar 2015.
Piše: Marko Kostanić

Leva opklada o opstanku evrozone

Varufakis na turneji


Medijska i komentatorska zbrka i kakofonija koje su u Hrvatskoj pratile Sirizino osvajanje vlasti u Grčkoj i reakcije iz europskih centara moći, ne bi nas trebale pretjerano čuditi. Radi se o neminovnom učinku statusa Europske unije u zadnjih dvadesetak godina političke, ideološke i institucionalne povijesti. Od osamostaljenja Hrvatske ulazak u Europsku uniju bio je konsenzualni cilj svih relevantnih političkih snaga. Nacionalistima je značio napuštanje istoka, Balkana, odnosno potpuni raskid sa Srbijom, koja je ideološkim manevrom endehazijske provenijencije i upornim revizionističkim radom izjednačena s komunizmom kao takvim. Dok je liberalima EU predstavljala točku u kojoj će biti napušteni svi zatucani kolektivizmi koji nas desetljećima udaljuju od civilizacijskih vrhunaca i ekonomskog blagostanja, bio to nacionalizam bio socijalizam, svejedno, radilo se, po njima, o istom obrascu. U takvom okruženju ulazak u EU kao i sam način funkcioniranja te zajednice jednostavno nije mogao dostići status političke teme, nečega o čemu se raspravlja u domeni kolektivnog odlučivanja o budućnosti.


varufakis-berlin-reuters


Sam referendum je pratila ucjena vladajuće garniture, sasvim racionalna jer se referendum održavao u iracionalnom trenutku, nakon što je proces prilagođavanja, konvergencije i ispunjavanja zahtjeva EU već bio završen i sa sobom nosio teret prijeđenog puta za sve one koji su u odluci o pridruživanju prepoznavali nedostatke. Nakon ulaska vrhunac trezvenosti se sastojao od opaski da smo, nažalost, malo zakasnili, jer je nastupila kriza. Kako je kriza zahvatila Hrvatsku i prije ulaska u EU, moment otrježnjenja nije mogao imati onaj politički naboj koji je imao u Sloveniji gdje su se jasno mogle uspostaviti koincidencije i kauzaliteti.


Uporni izostanak europskog okvira


Doseg priznavanja postojanja problema i na evropskoj razini uglavnom je završavao zdravorazumskom pokornom računicom: ipak smo si mi sami krivi i nitko nam neće pomoći ukoliko si sami ne pomognemo. Daljnji pokazatelj oskudnosti artikulacije domaće političko-ekonomske situacije u evropskom kontekstu bila je kampanja za prošlogodišnje europarlamentarne izbore. Gotovo nijedna opcija nije na bilo kakav relevantan način tretirala europska pitanja, svi su smatrali izbore nešto pouzdanijom anketom za domaće parlamentarne izbore, a jedini iskorak u europskom smjeru bila su obećanja kandidata da će se u europskom parlamentu boriti za hrvatske interese. Pritom, ne spominjući opće svu političku irelevantnost europskog parlamenta, najočitiju u kriznim situacijama kakva je upravo ova kojoj svjedočimo danas nakon Sirizinog preuzimanja vlasti.


Situacija u kojoj se politička i ekonomska pitanja funkcioniranja Europske unije i eurozone doživljavaju u režimu potpunog, iako konfuznog, povjerenja u europske institucije i ponekih izleta koji tu konfuziju nastoje razriješiti teorijama zavjere, pobjeda Sirize mogla se jedino u mejnstrimu i popratiti suverenim ismijavanjem navodnog Sirizinog populizma i besmislenom pogađalicom – tko je hrvatska Siriza? Uz nekoliko lijevoliberalnih istupa analitičke podrške Sirizi, iako više iz motivacije da bi se kritiziralo Milanovića, pobjeda Sirize je, srećom ili nesrećom, teško je reći, skliznula u one rubrike novina i portala koje nam govore o tome kako tržišta reagiraju na društvene događaje. Koji su to društveni događaji koja su tržišta budno pratila proteklih tjedan dana i kako da tu dinamiku prenesemo u javni život lokalnih političkih rasprava?


Uz Sirizine najave prvih poteza, od vraćanja minimalne plaće na predkriznu razinu preko obustave privatizacijskih procesa do ponovnog pokretanja opskrbe električnom energijom za one kojima je isključena, tržišta su ponajviše osluškivala dramaturgiju roadshowa novog grčkog ministra financija, Janisa Varufakisa. Rutom Rim – Pariz – London – Frankfurt – Berlin Varufakis je želio partnerima iz Europe (ministrima financija i guverneru Evropske središnje banke) izložiti osnove Sirizine pozicije i otvoriti prostor za pregovore. Ishodište Sirizinog plana na kratkoročnoj razini prvenstveno se odnosi na obustavu evropskog programa pomoći i mjera štednje koje uvjetuje. Konkretnije, trenutni program istječe 28. veljače, Grčka ne želi ući u novi program i pristati na uvjete koji se programom propisuju i traži od europskih partnera zajmove kako bi se premostio period u kojem bi se trebali dogovoriti novi razvojni planovi i koji bi dopustio grčkoj ekonomiji da malo prodiše, odnosno da se otvori fiskalni prostor za socijalne i političke mjere koje je Siriza u kampanji obećala i na osnovu kojih  je i dobila mandat.


Grčki prijedlozi


Varufakisov prijedlog kretao se oko nekoliko tehničkih rješenja: pretvaranje dijela grčkih obveznica u tzv. eternal bonds, one kojima se dospijeće odgađa ad infinitum, kao i indeksiranje dijela obveznica uz ekonomski rast, preciznije, Grčka bi servisirala određeni dio duga jedino u slučaju da doživi rast iznad određenog postotka. Također, predloženo je i da se programom propisani primarni proračunski suficit (odnos prihoda i rashoda koji ne uključuje rashode vezane uz servisiranje dugova) smanji s 4,5% na 1,5%. Dakle, ništa radikalno, niti unilateralno, traženje zraka za vođenje ekonomske politike, za rješavanje humanitarne katastrofe koju se mjere štednje uzrokovale u zemlji i stvaranje suvislijeg okvira za pregovore od onog koji čine neotplativi dug, uništena ekonomija, humanitarna katastrofa i slijepo slijeđenje neoliberalnih udžbenika.


Varufakisov roadshow, najavljen odbijanjem legitimnosti Trojke na pressici s Dijsselbloemom, predsjednikom Eurogrupe, u Ateni, jedan je od zanimljivijih momenata novije političke povijesti i može nam poslužiti da produktivnije sagledamo odnose između racionalnosti i populizma, radikalnosti i realizma, i u krajnjoj liniji – demokracije i kapitalizma. Ne samo kako oni funkcioniraju u mejnstrimu, već i iz perspektive ljevice, na kojoj se često ti odnosi promatraju iz perspektive neminovne izdaje, to češće što je ljevica politički irelevantnija. Da bismo pružili podlogu i povijesnu perspektivu razumijevanja navedenih odnosa skicirajmo samo par razloga i karakteristika krize eurozone van matrice uspješni sjevernjaci – neuspješni i lijeni južnjaci. Uspjeh Njemačke u okviru eurozone u velikoj mjeri je ovisio o ”neuspjehu” južnih, perifernih ekonomija. Radi se o međuovisnim putanjama i krivuljama.


Skica krize


U uvjetima zajedničke valute i međusobno konkurirajućih nacionalnih ekonomija Njemačka svoju prednost nije stekla nekim zavidnim rastom produktivnosti zadnjih dvadesetak godina već stagnacijom nadnica. Ukoliko vam nadnice stagniraju ne možete se osloniti na domaću potražnju i plasman svojih proizvoda tražite u izvozu. Kako vam zbog stagnacije nadnica, prethodno dosegnute tehnološke prednosti i nemogućnosti devalvacije tečaja periferne zemlje ne mogu konkurirati, nužno će se konkurentska poduzeća u tim zemljama morati zatvoriti. Zatvaranjem tih poduzeća i smanjivanjem ekonomskih aktivnosti ni tržišta tih država ne mogu ponuditi adekvatnu potražnju za vašim proizvodima. Potražnju možete proizvesti jedino tako da uspostavljene viškove u trgovini u obliku kredita plasirate u te zemlje. Ali, pošto je u tim državama proizvodnja uslijed konkurencije snažno opala, ne postoji mogućnost stjecanja dovoljnih prihoda da bi se ti krediti otplatili. Ukratko, jedini razlog ulaska zemalja poput Grčke u eurozonu su zajmovni kapaciteti. Njemačka, pobjednik u cijeloj priči, pri rješavanju krize inzistira na povećanju konkurentnosti ostalih država, pritom se ne želeći riješiti svojih tržišnih udjela i zanemarujući osnovnu aritmetiku po kojoj ne mogu svi biti izvoznici sa suficitom na tekućem računu.


U čemu se sastoji Varufakisova i Sirizina strategija? Važno je napomenuti da je Varufakis u svojim izjavama na pressicama nakon prošlotjednih sastanaka adresirao nekoliko razina: same one aktere s kojima je prethodno razgovarao, one s kojima će tek razgovarati te evropsku javnost, prije svega njemačku i grčku, što izravno što posredno izazivajući reakcije njemačkih i ostalih europskih čelnika. Prvo, znajući da bi grčki default i napuštanje eurozone bili, srednjoročno, katastrofalni po grčku ekonomsku i društvenu situaciju, u prvom redu zbog vremena potrebnog za konstrukciju nove valute i njene sigurne izrazite devalvacije koja bi u uvjetima uvozne ovisnosti imala brutalne učinke, Varufakis želi sve aktere uvjeriti da Grcima taj ishod nije nimalo poželjan, kao i da će se negativno odraziti i na ostatak eurozone ukoliko do njega dođe. Ukratko, pomognite nama da bismo pomogli svima.


Također, a tu je prije svega usmjeren na grčki narod koji nije sklon izlasku iz eurozone, želi naznačiti – ukoliko nam vi ne želite pomoći, mi ćemo morati izaći i za sve posljedice ćete morati snositi krivnju. Na taj način se u slučaju prinudnog izlaska želi stvoriti jaka politička i socijalna kohezija u Grčkoj koja bi bila presudna za tu situaciju. Ali, i uspostaviti mostove i prema ostalim perifernim zemljama koje bi u toj situaciji mogle krenuti istim putem i eventualno nastojale uspostaviti kooperativne odnose u svrhu amortiziranja negativnih efekata napuštanja eura.


The leader of Syriza, Alexis Tsipras, waves to supporters at a rally in Athens, 22 January 22, 2015.


Varufakisova dva oslonca


Varufakis u toj političkoj igri prvenstveno igra na dva oslonca, gotovo pa aksioma. Prvi je taj, da u nedostatku druge institucije ili figure, prvenstveno zbog konstrukcije eurozone, zauzima poziciju općeg kapitalističkog interesa na razini Europe, odnosno kapitalističke racionalnosti koju partikularni interesi pojedinih članica, sektora i frakcija kapitala nisu u mogućnosti zauzeti. Varufakisova oklada u tom smislu je sljedeća, a iznosio ju je opetovano u godinama prije nego što je postao ministar – europska ljevica još nije dovoljno snažna da profitira na raspadu eurozone, u toj dinamici mogu profitirati jedino ekstremna desnica i fašisti. Isključivo na osnovu procjene svoje slabosti, ljevica mora za kapital odigrati ulogu koju on ne može odigrati. Odnosno, kao što kratkoročno kupuje vrijeme Grčkoj, tako stabilizacijom kapitalizma kupuje vrijeme i ljevici. Koliko je ta procjena politički validna pitanje je za raspravu, no ono što sada rade Njemačka i europske institucije inzistirajući na mjerama štednje također nije ništa doli kupovanje vremena u situaciji nemogućnosti iznalaženja rješenja.


Drugi oslonac je vrlo jednostavan i teško osporiv, radi se o demokraciji – mi smo dobili mandat od grčkog naroda da zaustavimo mjere štednje i na bilo kakvo iznevjeravanje tog mandata ne možemo pristati. I tu Varufakis opet adresira tri razine. Opet, grčki narod potvrđivanjem mandata i doprinosom koheziji ako stvar krene u neplaniranom smjeru, njemačke političare i javnost upirući prstom u Zlatnu zoru i nacizam koji je na pomolu ukoliko stvar propadne i do rješenja ne dođe, kao i europsku javnost i političare ukazujući im – mi smo spremni na pregovore, imamo demokratski mandat svog naroda koji prolazi kroz socijalnu i humanitarnu katastrofu, ako stvar ne uspije, oni su krivi. Nakon Varufakisova posjeta ministrima financija i guverneru ECB-a politički okvir je postavljen, europska i njemačka pozicija dovedene su do točke na kojoj moraju odlučiti o budućnosti europskog projekta. Zasad je stvar neizvjesna, odstupanja čini se nema, više ćemo saznati večeras nakon zasjedanja evropskih ministara financija.


Kakav god bio ishod označit će prijelomnicu u europskoj političkoj i ekonomskoj povijesti. Političke rasprave u Hrvatskoj koje će tu prijelomnicu pratiti ostat će izlišne ukoliko ju budu sagledavale kao kulisu unutarnjih rasprava o uhljebima i poduzetnicima, o devedesetima i nedosanjanom evropskom snu. A ljevica će ostati intelektualno i politički irelevantna ako te rasprave ne uspije presjeći analizom odnosa na europskoj razini koja će korespondirati sa svakodnevnim iskustvima najširih slojeva.


http://www.bilten.org/?p=4555#

Beton plus arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.