Ima nekih ljudi koje bi najbolje bilo nikad ne pomenuti, a kad ih neko i pomene, upitati :  ”Ko je to”?
      Emir Kusturica, proslavljeni režiser, bio bi sigurno jedan od njih. Takvi bi zaslužili apsolutni  zaborav, da nas, avaj, oni neprestano ne podsjećaju na sebe.  Nereakcija na njihove nebuloze znači u tom slučaju kukavičluk i pristajanje na njihove ’zakone’.
      I samo iz pokušaja borbe protiv takvih koji prave i nameću svoje zakone, pristala sam da napišem dvije-tri riječi o ovom umjetniku, koji bi mi, da sam adolescent, razbio svaku iluziju o humanosti umjetnosti i onih koji se njome izravno bave. Pristala sam pred sobom da napišem nekoliko riječi sjećanja o čovjeku koji je za mene više fenomen, koji , dakle, nije ništa posebno, ni na Balkanu, ni u svijetu. Da bi se shvatio njegov psihološki portret, ne trebaju znanja iz nauke o psihi. Radi se o tipičnom primjeru iskompleksiranog provincijalca, koji  ce kasnije izrasti  u tipičnu mušku kukavicu, izigravajući heroja. Ta crta karaktera biće  podstaknuta frustracijom, koja je možda i neosnovana, ali postojeća jeste. Zato će se ovaj okružiti  kriminalcima koji vjerovatno nemaju iste emocije , niti iste psihološke probleme kao on, ali koji će imali slične psihološke probleme nedoraslog mužjaka.
      Ponašanje ovakve osobe za vrijeme rata na Balkanu, i njegovo ponašanje prije rata, u sustini  korespondiraju i u skladu su jedno s drugim,  dok su  vanjski uslovi određivali njihovu manifestaciju. Radi se o istom čovjeku, vjernom sebi i svom liku, koji bi prije trebalo da budi  sažaljenje nego ljutnju kod drugoga, i to bi bilo tako da taj nema i političku moć, i da ne poziva na linčovanje – ma koje vrste – drugih ljudi. U ovom slučaju, Andreja Nikolaidisa, koji je čak upotrijebio eufemizam, označivši tipa te vrste – dželatovim šegrtom.
      Hana Arendt je već sve rekla o banalnosti kriminalaca, o kriminalcu – običnom čovjeku.  I naravno, nije pogriješila. Ništa posebno nije bilo ni u Hitleru, niti u Miloševiću, još manje u Karadžiću, što ih je dovelo dotle da postanu svjetski slavne ličnosti, i da uđu u historiju.
      Kusturica je ušao u povijest i zahvaljujući  određenom umjetničkom talentu i određenoj poetičnosti koju izvjesno nosi u sebi. Taj , dakle, donekle talentirani umjetnik  želio je da imitira ne samo velike umjetnike, nego i ’jalijaše’ s Gorice (sirotinjski kvart u Sarajevu, leglo delikvenata), ali je u neku ruku  postao čak gori od ovih posljednjih,  jer nije  imao ni toliko etike i ’elegancije’ domaćeg  delikventa, koji je  poštivao ženu, nego je postao njegov surogat.
      Moje prvo sjećanje na ovu osobu potiče još od njegovog filma ’Sjećaš li se Dolly Bell’,  poetične priče o mladima s margine našeg bivšeg, socijalističkog, samoupravnog društva, koja  jeste izazivala mnoštvo emocija kod  gledaoca, počev od nježnosti, do antipatije. Autor, mlad u to vrijeme, mogao je, čini mi se, izabrati i sam između to dvoje, i poći  jednom od  staza : ili izazivati simpatiju kod ljudi, ili potpunu antipatiju. On je izabrao antipatičnost, jer se opredijelio za osionost i aroganciju, rukovođen prvenstveno  pomanjkanjem čula sluha i vida, opijen naglom dobrodošlicom koju mu je pružila naša nekadašnja zajednička prijestonica. A u toj prijestonici, Beogradu, upravo je takva jedna osoba mogla bez problema naći svoj privremeni  dom: prijestonica je znala istovremeno i maziti došljake, i prezirati ih, i sama sastavljena uglavnom od provincijalaca, od kojih su mnogi sanjali da zapale svijet i na taj način uđu u povijest čovječanstva. I ušli su u povijest čovječanstva paleći i ubijajući Sarajevo.
      Taj dirljivi i poetični film, ’Sjećaš li se Dolly Bell’, za kog je, pak, na Zapadu rijetko ko čuo, najbolje je djelo ovog režisera.
      Negdje u to vrijeme, krajem osamdesetih, u Parizu se prepričavalo kako je Kusturica, pred 29 Novembar, najveći državni prazmik SFRJ, održao govor u kome napada tekovine AVNOJ-a. Slobodan Milošević se bio ustoličio na vlasti. Naš Kusta, budući Nemanja, kome su baš te tekovine omogućile, među rijetkima, studije u Pragu, neviđenu promociju, povlastice, napadao je takav socijalizam. On – čedo komunizma. Sigurna sam da on to nije radio svjesno, već iz mangupske plahosti, iz karaktera onakvih koji često ne znaju što čine niti govore.

                                                      ***

      Autora sam upoznala osamdesetih godina, tik pred njegovo ovjenčavanje ’Zlatnom palmom’ po koju nije išao, ili po koju nije smio da ode... Bio je predsjednik žirija za MES (Festival malih i eksperimentalnih scena)  te godine u Sarajevu. Družio se sa Vučelićem, budućim ideologom prljavog rata, nekadašnjim tobožnjim disidentom, novinarom u NIN-u, komunistom koji je sanjao o tome da bude antikomunista, i koga sam od ranije poznavala. Kao da još vidim režisera s moje desne strane, a budućeg zločinca s lijeve, u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Vučelić šalje svom novopečenom prijatelju, Kusturici, ljubavne strijele, istovremeno se ponaša i kao udvarač i guru, cerekajući se, dok on, učenik, režiser, ne gledajući predstavu, ne prestaje da anatemiše buržujski teatar, njegov nepodnošljiv kičeraj, s odvratnošću žmireći gleda na zlato koje su  nam u amanet ostavili naši okupatori, Austrijanci, krajem 19. stoljeća.
      Mislim da neću pogriješiti kad kažem da je to bio prvi i možda posljednji put kada je ovaj, tadašnji predsjednik žirija festivala Malih i eksperimentalnih scena, ušao u tu monumentalnu građevinu, i kada je ’odgledao’ jednu predstavu, barem jednu, u nizu onih koje su bile na programu, a od kojih će morati nagraditi barem jednu. Kasnije, mnogo kasnije, prošle godine, ušao je još jednom u sličnu građevinu, ovaj put kao autor opere. On, koji prezire operu! Režirao je operu u zgradi slavne Pariske opere! Jadni Mocart i jadni Vagner!
      Tada, još u Sarajevu, za vrijeme trajanja sarajevskog festivala, pozvao me je, sa svojim prijateljima, u restoran kod Nurije. Tu se sastajalo društvo sa MESa. Za  večerom je kritikovao srpski nacionalizam. Prepričao je i anegdotu sa Branom Crnčevićem koji je u taksiju , u kome su se jednom vozili zajedno u Beogradu, ismijavao  njegovo ’tursko porijeklo’. Kusturica nam kaže: ’Pitao sam ga (Crnčevića): Znaš li šta moje ime znači? Ono znači - čakija! Ako još jednom nešto slično pomeneš, mogao bi me se pripaziti’. Tad nisam znala da će prijetnje postati i ostati njegov manir, njegov tik, i jedan od najčešćih načina komunikacije; pomislila sam, ipak, tada, da je bilo nečeg viteškog u takvom odgovoru poznatom publicisti  koji je u to doba mogao biti shvaćen samo kao latentni nacionalista.
      Da, Kusturica je u tom času bio vehementni protivnik svih nacionalizama, posebno srpskog. I branio je ponižene i uvrijeđene.

      Njegova nesreća  jeste u tome što nije bio u stanju shvatiti šta se zbiva, jer je jednostavno za to već bilo kasno. Već je bio zaglibio u  kaljugu - novce - koje su mu kriminalci s kojima je ašikovao širokogrudo darivali  za njegove sne, filmove, misleći da ih veliča u njima. Bilo je kasno za dignitet osobe koja je odavno odlučila da  ostane vjerna ’prijateljima’, u nemogućnosti da razluči šta je prijateljstvo, a šta dodvoravanje. Bilo je kasno, jer je taj dio čovječanstva već postala njegova familija. Šta mu je ostalo? Da se povremeno posluži njihovim vokabularom, jos nespretnijim od onog koga su autentični kriminalci koristili, i da pokuša odigrati ulogu koju su mu dodijelili i na koju je nemušto pristao.
      Još jedno sjećanje, takođe za vrijeme MES-a: bila sam kod njega u gostima, sa mnogim drugim njegovim prijateljima, a mojim poznanicima. Govorio je o Cannesu i Festivalu, kao da je Festival vec završen, a on laureat.
      ”Misliš li da ćeš dobiti nagradu”?, pitala sam ga. ”Mislim da imam 99% šanse za Zlatnu palmu”, odgovorio je. A onda dodao kao odgovor na moje čuđenje: „Jer je Forman predsjednik žirija, a ja sad pravim filmove koje je on nekad pravio, a više ih ne pravi“.
      Ipak je, dakle, u toj osobi, koja se najčešće čini lišena svake lucidnosti, bilo te crte. Više od lucidnosti, moglo bi se reći da je bilo lukavosti, ili pronicljivosti, ili čak nekog životinjskog  instinkta koji mu je pomagao i u pravljenju filmova i u pravljenju slave.
      Sretala sam ga nekad i na Jahorini, svraćao je kod Gorana Bregovića, i ismijavao me što volim ’dimljeni čaj’, i što volim da slušam Kathelin Ferrier, za koju, naravno, nikad nije bio čuo. Tad se znao pohvalititi kako, čim mu neko zasmeta, a najčešće su to bili novinari, nagovori svoje studente da ga premlate. Tako je jedan poznati novinar i pisac iz Sarajeva bio premlaćen od strane studenata velikog profesora s Akademije scenskih umjetnosti, i velikog režisera Kusturice, jer se usudio staviti pokoju zamjerku geniju i njegovom djelu.

      Došlo je do rata, i ja sam tada napisala nekoliko redova o ovoj osobi kao fenomenu našeg društva nakon što je taj isti, tada Emir a danas Nemanja Kusturica,  ispsovao  na najbahatiji  i deontološki najnedopušteniji način cijele narode, u ovom slučaju Hrvate i Slovence, i i to pljuvajući na njih sa svojih, tada već srpskih nacionalističkih visina. Moj komentar je uslijedio nakon teksta koji je najprije u tri nastavka objavljen u Politici, a u kome je režiser  Slovence i Hrvate nazvao konjušarima koje su „iz govana vadili njegovi preci“ i na taj način ih spasavali. Isti tekst je objavljen, u prilično ’friziranom’  prevodu, u francuskom listu Libération.  Za mene nije bilo  čudno ponašanje  koje dolazi od  ’omladinca, kakvih ima mnogo u našem društvu, a koji jutro počinju sa zakletvom Titu i Partiji i psovkom upućenom roditeljima’. Ovo je parafraza mog teksta, koji je inače objavljen u knjizi „Pariski ratni dnevnik“ (ENES,  Istanbul, 1996).
      Jednog dana  (granate su već pljuštale po Sarajevu, a telefoni još uvijek radili)  nazvao me jedan, već izgleda pokojni novinar  Radio-Sarajeva, da mu komentarišem reakcije Francuza nad agresijom Bosne. Na kraju razgovora pitao me je šta mislim o Kusturičinom tekstu koji je upravo bio objavljen u Mondu, pod naslovom „Evropo, spašavaj, moj grad gori!“. To je sigurno bio vapaj iskrenog očajnika, ali istovremeno i jednog glupog očajnika koji još uvijek  nije shvatao šta se dešava njegovom rodnom gradu. Na pitanje novinara iz Sarajeva odgovorila sam iskreno, a mislim i tačno: da niko nije obratio pažnju na člančić tog sitnog kolaboranta. Ubrzo nakon telefonskog intervjua, ponovo je zazvonio moj pariški telefon, i javio se budući  Nemanja Kusturica. Umjesto pozdrava počeo je da mi prijeti. Ta prepirka i prijetnje trajali su  dugo, jer sam sama bila pristala na njih. „Samo još jednom probaj tako nešto…”, bilo  je sve čega se sjećam i danas, kao što se sjećam i svog odgovora: “Šta mi možeš? Možeš samo doći da mi kolješ dijete!” U tom času, moj životni saputnik, iznerviran mojom tolerancijom koja je prevazilazila svaku mjeru, izvukao je telefonsku kabal iz zida i prekinuo naš ’razgovor’.

      Kusturica je nastavio često da zove RFI, gdje sam tad radila, i da se žali na mene. ”Neće me ona učiti istoriji”,  govorio je jednoj kolegici, upotrebljavajući treće lice mjesto  mog imena.  Da, on je već bio izabrao svog učitelja, on koji je bio krajnje neobrazovan čovjek i koji ništa sem ”Crvene konjice” i eventualno  ”Na Drini ćuprija”  nije pročitao u životu - izabrao je za učitelja Milorada Ekmečića koji je u to doba planirao 300 hiljada mrtvih Srba za jednu pravu državu - Veliku Srbiju, etnički čistu! A tog gurua, Ekmečića – što, uzgred da kažem, na turskom jeziku znači „hljepčić“ i – i njegove riječi slušali su srpski dželat Karadžić i njegove plaćene ubice, većinom takođe s turskim prezimenima, kao božiju zapovijest. Kusturica nije krio svoj izbor pred mojim kolegama sa francuskog radija, s ponosom izgovarajući ime svoga boga - profesora Ekmečića.

      Iako ne hronološki, na ovo mi se nadovezuje još jedno sjećanje, nešto vremena pred rat, kada je ’genije’ bio odlučio da pravi film po Andriću, Na drini ćuprija. Jednom mi je u klubu Akademije, s daljine od nekoliko metara, i zabacujući glavu unazad,  naručio, tačnije naredio da mu nađem sve podatke o neimarima Bosne iz srednjeg vijeka. Prošlo je prilično vremena kad sam ga ponovo srela u istom baru, i kad me je, opet sa prilične udaljenosti, pitao jesam li mu ’našla nešto o neimarima iz srednjeg vijeka’.  ”Hoćeš li da radim za tebe, ili da ti pomognem?”, pitala sam, ali se ne sjećam odgovora, jer ga nije ni bilo. Ipak sam pristala da mu pomognem, predhodno ga upitavši: šta za njega znači srednji vijek. Kod nas se trajanje srednjeg vijeka računalo sve do narodnooslobodilacke revolucije. Kako genij nije znao odgovoriti na pitanje, izbor sam napravila sama i dala mu desetak historijskih djela koja govore o graditeljima prije osmanskog i za vrijeme osmanskog carstva, smatrajući  da je to najvažnije za period kojim će se baviti u filmu i kojim se najviše bavio Andrić pišući svoj roman. Jedva sam kasnije došla do ovih rijetkih djela koja su mi, između ostalog, koristila za istraživanje naše prošlosti. Genije je bio razdijelio sve te knjige robovima da oni mjesto njega čitaju i bilježe ono što smatraju relevantnim za njegov budući film. Naravno, u svom maniru ’rafiniranog’ profesora i umjetnika,  genij je, na moj upit o posuđenim knjigama, redao najprozirnije laži, kako bi valjda i sagovornik shvatio da su prozirne i do koje mjere on, genije, prezire svog sagovornika.
      Dobila sam knjige nakon nekoliko mjeseci zahvaljući svom studentu, Nenadu Jankoviću, sinu mog profesora i kolege, čije je umjetničko ime u to vrijeme bilo Doktor Karajlić. Ovaj je bio iz muzičke grupe ”Zabranjeno pušenje” i pripadao novom ’umjetničkom’ pokretu primitivaca, a u kojima je i naš režiser našao svoj alter-ego.  Moj student je jedva prikupio knjige, i vratio mi ih tik pred genijev odlazak po Oskara u Holivud. Genij je tad smogao snage da ode u filmsku Meku, ali Oscara nije dobio, pa je njegov prezir prema Zapadu tad postao, čini se, još izraženiji. Taj prezir, pomiješan sa strahom od Zapada, odnosno od svega civilizovanog, najzad je učinio da Kusturica od jednog polu-jalijaša s Gorice, ogromne sreće i osrednjeg talenta, ogromnih privilegija a osobitog dara da unovči sve čega se dohvati, postane tipičan kolaborant, i dalje prepun prezira prema Zapadu. Ostao je, ipak, da živi ’među svoje’, među vukodlacima, sarađujući s njima, koristeći njihove darove, i uzvraćajući im usluge, tek ponekad skoknuvši iz svoje pećine u kojoj se krije do svjetske metropole kulture, Pariza, da se nadoji slave i divljenja, i usput pokaže ’glupim Francuzima’  šta je prava umjetnost, odnosno da im očita po koju lekciju iz svih oblasti života, posebno kulture. On, jedan od  najnekulturnijih umjetnika na prostorima Balkana! Ali Francuzi jesu perverzni, i perverzno uživaju u lekcijama koje im balkanski režiser dijeli ne samo na tv emisijama, nego i u filmovima, u kojima se žena ne ljubi i ne voli, nego  je razdiru u seksualnom naletu, na ekranu, gdje urliču ljudi i životinje zajedno.
      Posebna je priča kako je genij dobio po drugi put najveću nagradu u Cannesu. Ona je te godine bila predviđena za Angelopulosa, i kad je žiri objavio da je ovaj posljednji dobio nagradu samo za režiju, a ne Zlatnu palmu,  izišao je na binu, rekao da je govor spremio za ’palmu’, da nema više šta reći, i vratio se na mjesto. Iz najpouzdanijih izvora znam da su u  posljednji čas pritisci na Jeanne Moreau, predsjednicu žirija u tom času, bili toliki  (pritisci i Buyiga i producenata koji su skupa sa srpskom armijom finansirali film), da je na kraju glumica pokleknula. I nagradila „jadnog Bosanca“  Zlatnom palmom za film ”Underground” u kome, uzgred, dijete, koje nikad nije vidjelo Jugoslaviju, jer je život provelo u podrumu, plače vidjevši na svjetlosti dana da se zemlja raspada. U Mondu smo imali prilike čitati da je na premijeri u Beogradu, kao počasni gost, u prvom redu, projekciji prisustvovao ratni zločinac Arkan.

      Ovakve individue trebalo bi, kako rekoh na početku, sasvim zaboraviti, i to bismo i učinili, da nas one stalno ne podsjećaju na sebe i na sav jad Balkana, gdje takvi i dalje kroje zakone i postavljaju ’etičke’ postulate.