KOSOVSKI BOJ
iz knjige Levi kraljevi (1977)
U Srbiji, pre šesto leta,
vladaše neki Laza;
žena mu se zvala Milica,
a Kruševac mu beše glavna baza.
Hiljadutristaosamdesetneke,
u dvorištu manastira Studenice,
Laza je sa svojom svitom
jeo uvozne grčke lubenice,
kad stiže neki turski katana pa,
pošto pročisti grlo,
reče da ima pismo od sultana
poverljivo strogo vrlo.
»Peki! Peki!« – reče mu Laza –
»Kako si? Jesi li vredan?
Ima li koja kriška viška
jer čovek je sigurno žedan?«
Zatim pred plemstvom bledim
razmota pismo turskog cara
al’ reče: »Ne, ne vredi
ne vidim ništa bez nočara.
Neka studenički iguman
– čovek učen i uman –
sultanovo pismo pročati
da vidimo kol’ko je sati!«
Iguman uze Muratovo pismo
i poče da tumači one kuke:
»Od Murata… sina Orhana…
osvajača celog Balkana…
knezu Lazaru, na ruke…
Od bitke kod Pločnika
nisam imao počinka…
Doveo sam iz Male Azije
nove delije i gazije…
Razapeo sam čador
na sred polja Kosova…
Šaljem ti objavu rata
po ministru inostranih poslova…
Sakupljaj hitno vojsku…
spremaj se za odlučnu bitku…
odmah po primitku ovog pisma…
Požuri…
čekaju nas junačka dela…
A dotle – srdačan selam!«
…
Sa obe strane reke Sitnice
(male i dosta plitke)
stajale su dve vojske
čekajući početak bitke.
Turci zasviraše u zurle,
zalupaše u tepsije i džezve
(»Nateraćemo u bekstvo đaure
pomoću buke i dževe!«)
Ali, sa srpske strane,
iz hiljadu svirala,
odjeknu neko kolce
i ta je svirka Anadolce
veoma iznervirala.
A usred svirke neki Srbin
(odvaljen od brega, jači od bika)
stupi pred turske čete
i stade da ih čika: »Čik, Turci, čik!«
Turci su molili puni straha
(iako ih beše triput više):
»Ma nemoj, prika, da nas čikaš,
to nas potpuno urniše!«
…
Jedan poznati letopisac
ostavio je ovaj podatak:
Turci su prvi izgubili nerve
i izvršili strašan atak.
Ali Boško, sin starog Juga,
hrabar k’o soko, lep k’o slika,
stupi tada pred Anadolce
sa četom ljutih oklopnika.
Ha! – viknu vitez Boško
i dimiskija mu sevnu u ruci…
»Opasan dušman! Opasan dušman!«
graknuše prestravljeni Turci…
Laza naredi peharniku:
»Otvori bure župske plemenke!«
A Murat je vrlo nervozno
grickao kikiriki i semenke.
Al’ hrabrog viteza Boška
– sačekaše iza ćoška
i dični oklopnici razbežaše se u panici.
»I vi ste junaci« – reče Laza –
»zreli ste za staro gvožđe!«…
A Murat se smešio zadovoljno
čupkajući župsko grožđe…
…
Na scenu u tom trenu
istupi Srđa Zlopogleđa
i prema Turcima krenu
sevajuć ispod mrkih veđa.
Povika neko mlado Ture
(što prodavaše klaker i bozu):
»Viđao sam tog Srđu na vašarima
kako izvodi neku Hipnozu!
Sklanjajte mu se s očiju!
Spasavajte se što hitnije!
On pogledom obara ptice u letu,
naročito one sitnije!«
»Opasan dušman! Opasan dušman!«
graknuše Turci u horu
i staše puni strave
da beže prema Crnom moru…
…
Al’ nije primetio strašni Srđa
da mu se prikrada neka rđa;
i nije čuo Zlopogleđa
kad mu viknuše »Pazi, leđa!«
Pogibe srditi Srđa
i Turci se povratiše od straha,
pa pominjući Alaha
krenuše ponovo u napad.
Laza povika bodrog glasa:
»Napred, o deco gordog Rasa!«
Ali, potomci stare Raške
i dalje napredovahu – unatraške.
…
A na obližnjoj planini
jedan je čoban čuvao stoku
i letimično posmatrao bitku
da bi bio u toku
događaja.
Zvali su ga Miloš Kobilić
(jer je nađen kod konja na paši).
Bio je hrabar,
a pomalo i neustrašiv.
Kad vide srpsku vlastelu
kako kreću u Kidavelu
on reče: »E Miloše,
stvari postaju prilično loše!«
Pa se s planine sjuri
(onako obučen u ovčje kože).
»Opasan dušman!« graknuše Turci
»Spasavaj se ko može!«
Nastaše džumbus i tarapana,
frtutma i opšta bežanija…
»Alah il alah« zapevaše hodže,
»Juri nas Miloš Bedevija!«
…
Al’ Laza kaza: »Milošijo,
dobro si im pete potprašio!
O tvojoj junačkoj desnici
već ode pevaju pesnici!«
Al’ Milošu se na čelu
skupiše oblaci tmasti
pa reče: »Te pesmopevce
tužiću za uvredu časti!
Skroz se pogrešno peva
jer ja sam, kneže, levak!«
»Ma dobro, Kobiliću…« poče Laza…
»Obilić, kneže, Obilić, od prideva ‘obilno’.
Znaj da si me sad ozbiljno uvredio.«
…
U turski tabor puštena je buva:
»Kod đaura se nešto kuva.
Miloš Bedevija, hrabri rslan,
hoće da pređe u islam!«
Ako ne laže ondašnja štampa
Miloš je još istog dana
stigo do Muratovog kampa
i zatražio prijem kod sultana.
Ali janičari iz garde ukrstiše halebarde:
»Imaš li zakazano il’ si onako bano?«
Pomoli se mladi Bajaza
(sultanov sin iz sedmog braka)
pa reče: »Ma ko to džaka kad spavam?«
A kad Miloš spazi Bajaza
on klimnu glavom i pokaza da ga puste.
Miloš uđe u čador
krijući blagu nervozu…
»Sedi, mladiću!« – reče sultan –
»Hoćeš li jednu bozu?
A možda kosovsku lozu?
Il’ neku drugu rakiju?«
Tad Miloš iz potaje
potegnu svoju čakiju…
…
Svaki se Turak lecno
na vest da je Miloš recno sultana.
Nastade strašna halabuka…
A Miloš poput vuka
pardon! poput kurjaka
jurnu u horde Turaka.
Probijao se celog dana
kroz šumu turskih jatagana…
Tek uveče, kod nekih vrba,
naiđe na jednog skrivenog Srba.
»Dođi ovamo!« – pozva ga Miloš.
»Nema od čega da se plašiš.
Reci mi samo kako naši napreduju?«
A vojnik promuca
(jer mu se u grlu nešto steže):
»Beže, moj viteže, beže!«
Miloš povika u očaju:
»Strašno greše, strašno greše…«
Htede da se uhvati za glavu
– ali glave tamo ne beše.
…
»Ovo je početak kraja!«
– reče Laza,
pa se oslobodi carskog sjaja,
baci krunu i zlatne toke
i preobuče u neke džoke.
Neki vele da je Bajaza
uhvatio i pogubio Laza…
A drugi kažu da je uz Moravicu
otvorio privatnu kafanicu.
Na njegovoj firmi je,
da skrene pažnju,
bilo naslikano prase na ražnju.
A pismeni su mogli
i natpis ovaj da spaze:
»KOD LAZE – SVE JE TAZE!«