Više tisuća ljudi izašlo je 12. decembra na ulice Budimpešte kako bi prosvjedovalo protiv novog zakona koji je svega par sati ranije izglasan u mađarskom parlamentu. Prema novom zakonu, poslodavcima se omogućava da od radnika traže nevjerojatnih 400 sati prekovremenog rada godišnje, zbog čega su protivnici vlade cijelu stvar nazvali “zakonom o ropstvu”. Dosadašnji zakoni omogućavali su maksimalno 250 sati. Promjena bi, tvrde kritičari, na “mala vrata” uvela šestodnevni radni tjedan kao novu normalnost.

Na prosvjed su pozvali sindikati, a pridružila im se i većina šarolike oporbe, koja uključuje i liberale i ekstremnu desnicu. Opozicija je jučer cijeli dan bezuspješno pokušavala prekinuti sjednicu parlamenta, puštajući zvukove sirena i zviždajući, ali ti su napori naposljetku bili uzaludni, a parlamentarna većina premijera Viktora Orbána sigurna. Vlada je zakon pokušala opravdati željom da pomognu vrijednim radnicima da zarade više, tako što žrtvuju svoje slobodno vrijeme. No većina komentatora motive ipak vidi negdje drugdje.

Mržnja prema izbjeglicama, servilnost prema kapitalu

Iako je emigracija iz Mađarske slabija nego iz mnogih drugih istočnoeuropskih zemalja, ipak se i ta zemlja suočava s ozbiljnim nedostatkom (jeftinih) radnika. Razvijena infrastruktura iz ranijeg perioda, geografska blizina i jeftiniji rad su još 1990-ih u zemlju privukli njemačke proizvođače automobila. No otada se vlada bori da ih zadrži u zemlji pri čemu joj ozbiljno konkuriraju nešto udaljeniji, ali znatno jeftiniji istočni susjedi. Posljednjih mjeseci, autoindustrija se sve češće žali na nedostatak radnika koji povisuje cijenu rada.

Novim zakonom neće se samo omogućiti poslodavcima da prisile radnike na znatno više rada, nego će im omogućiti i da prekovremene sate plaćaju manje i kasnije. Mađarska je vlada, kako bi pomogla stranim investitorima, prisiljena provoditi ovakve oštre rezove radničkih prava, jer su joj druga potencijalna rješenja – poput imigracije – nedostupna, iz političkih i ekonomskih razloga.

U tom je smislu cijeli sukob zapravo i dobra ilustracija Orbánovog “suverenizma”: on se uglavnom ispoljava s jedne strane kao agresija prema izbjeglicama, koje ni ne žele ostati u Mađarskoj zbog loših radnih i životnih uvjeta, a s druge kao maksimalna servilnost prema stranom kapitalu, i to preko leđa domaćih radnika.

Grčki parlament je na jučerašnjoj sjednici izglasao prekid “rezova” u mirovinskom sustavu. To je učinjeno na prijedlog vlade, koja je zaustavljanje daljnjeg smanjivanja mirovina senzacionalno najavila kao svoj veliki poklon grčkim umirovljenicima. Riječ je o jednom od prvih konkretnih poteza nakon što je u kolovozu objavljeno kako su “mjere štednje” u Grčkoj zaustavljene, a zemlja spašena od bankrota. No ipak se ova, jedna od rijetkih socijalnih mjera koju je poduzela vlada formalno “radikalne ljevice”, tumači prije svega u kontekstu parlamentarnih izbora sljedeće godine.

Naime, prema relevantnim anketama, vladajuća Siriza stoji vrlo loše i mala je vjerojatnost da će se zadržati na vlasti nakon izbora. Njezini postojeći i potencijalni koalicijski partneri stoje još gore. Razloge za to nije teško pronaći. Tijekom jučerašnje parlamentarne rasprave premijer Aleksis Cipras najavljivao je kako je “došlo vrijeme da se narod nagradi za svoje žrtve”. Na to mu je vođa opozicije Kirijakos Micotakis odgovorio kako je on “veliki prevarant” koji je zapravo i smislio rezove mirovina koje je sada ukinuo, predstavljajući se kao spasitelj.

Micotakisova Nova demokracija tradicionalno je antisocijalna i antiradnička stranka, koja se nema čime pohvaliti. No vješto koristi činjenicu da je barem ostala dosljedna svojem programu, za razliku od Sirize. Micotakis nije ni ovom prilikom propustio Ciprasa podsjetiti kako je njegova stranka, koja je na vlast došla obećanjima o prekidu “mjera štednje”, na kraju u toj štednji otišla i nekoliko koraka dalje od grčke desnice. Sve to, zajedno s napetom nacionalističkom atmosferom povezanom s “makedonskim pitanjem” praktički garantira vladu desnice u sjedećem mandatu.

I to ne zato što je nezadovoljstvo nestalo. Dapače, ovih je dana izračunato kako su grčke mirovine u zadnjih deset godina “mjera štednje” srezane za nevjerojatnih 40%, a pritom se povećao broj obitelji kojima je to jedini prihod. Problem je samo u tome što je teško povjerovati da će ijedna vlada taj povijesni poraz skoro poništiti.