Pitao jednom tako jednog vrli pitac neki:
Tko je ta što je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti

 A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
 Bosna da prostiš jedna zemlja imade
 I posna i bosa da prostiš
 I hladna i gladna
 I k tomu još
 Da prostiš:

Korumpirana, Nepotična, Bolesna


Ujutro ustajem još snen i neopterećen brigama koje mi  nosi svakodnevica, u glavi mi  je samo onaj dobro poznati miris prve jutarnje kafe kod Nevena, standardno šupanje bezopasnim motivima i žal što se ništa nije umočilo prethodne noći. Kiša pada, razvaljuje, baš kao bosanska fudbalska reprezentacija jadnu Estoniju.
Taman kad čovjek pomisli da ne može biti gore i da je kiša jedino zlo tog dana, na volej vas dočeka  politička svakogodišnjica.
Plakati stranaka, predizborna obećanja i slike kandidata. Sve je to reklo bi se normalno. Ipak, nije normalno, nije normalno kad vidim lica na listama, kad se udubim u njihovu ličnost, njihov karakter, njihove sposobnosti. Neobrazovanost je vrlina na putu uspjeha kroz laganje, petljanciju i drakonsko obećavanje čiji je krajnji cilj fotelja u opštinskom vijeću.
Omladina je rijetka na listama, a i oni što su uslikani, uglavnom su  tatini sinovi, koji samo žele  „leba bez motike“. Sam ustroj države Bosne i Hercegovine, njena pretjerano golijatska birokratija, ne samo da koči napredak, već uveliko poput vremenske mašine ovu zemlju vodi po principu „korak naprijed, nazad dva“. Vlasti (koja ironija) apsolutno ništa ne čine da bi omladini bilo bolje.
Navest ću konkretan primjer, a vezano za zapošljavanje.
Većina konkursa koji izađu čista su formalnost, da se zadovolji zakonska procedura, a već se unaprijed zna ko je dobio posao. Nadalje, u okviru većine konkursa stoji tačka koja upozorava da se na konkurs mogu prijaviti samo oni koji imaju određenog radnog staža na poslovima za koje i konkurišu. Nezamislivo i nevjerovatno glupo. Kako da se tek svršeni omladinac prijavi na konkurs kad nema staža? Kako da uopšte stekne taj staž? Osim tih nebuloznih uslova za konkurisanje na posao, veže se i nepotističko-gerijatrijska, ko-ima daj-mu-još  shema. Da razjasnimo u primjeru školstva: Dakle, već prestar nastavnik, profesor ili ti bilo ko, uzima kredit na 10-20 godina, iako mu je do penzije ostalo tek nekih 2-3 godine, ako nije već
stekao uslove da ode u tu istu „zasluženu“ penziju. Digavši taj kredit on automatski ne želi da ide u penziju, već kopa i rukama i nogama i guzovima i jezikom da što više produži radni odnos. Za to vrijeme mladi nastavnici, profesori, čuče čekajući na biroima rada i skupljaju onaj neophodni radni staž.
Nedavno je izišao konkurs u jednoj školi za nastavnika bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika. Prijavio se i N.N. Očekivao je da će bar donekle izbor biti regularan. On nema radnog iskustva i nadao se da će ga početi sticati  na tom radnom mjestu u toj školi. No dešava se da UO te škole zaposlenje daje već zaposlenim djevojkama, koje svoje iskustvo i svoj radni staž nabijaju u nekim drugim školama.
„ Neka te dvije slatke mlade ili stare kokice rade, ljepše je njih gledati“ – reći će UO te škole.
Ko ima daj mu još – reći ću ja i svaki nezaposleni N.N.
Može se sada pričati i o stranačkim uticajima pri dobijanju posla. Javna je tajna da član vladajućih oligarističkih stranaka ima prednost prilikom zapošljavanja, ogromnu prednost, od nekih 90 metara na utrci koja je duga 100 metara.
Zar je to pravda, zar je to način da se stimuliše omladina, zar je to „ono“ s čime čemo ih privoliti da ostanu u „ružnoj njihovoj“ Bosni?
Dobro, siguran sam da  nigdje ne cvjetaju ruže, niti u jednoj državi svijeta, ali siguran sam da kod nas cvjeta najljepši korov, poprskan hemikalijama nacionalno-rasističkog nepotizma, a pođubren novim-starim snagama SDA, HDZ-a, SNSD-a,  u samom korijenu.
Dokle ovako više, pitam se dok pogled kolege NN-a razvaljuje u daljini, valjajući brda i dolove, onim istim prkosom ogorčenosti  kakav većina nas zatomuljuje duboko u sebi.
Zašto ostati?
Nizašto!