Beton br.140
Ponedeljak 14. oktobar 2013.
Piše: Luka Ostojić

EUROPA - RADIKALNIJA I DEMOKRATIČNIJA

 

Rezultati recentnih izbora u Norveškoj i Njemačkoj te niz nevjerojatnih događaja vezanih uz grčku radikalno desnu stranku Zlatna zora na prvi pogled odaju dojam da se u Europi trenutno odvija uspon desnice. U Njemačkoj su Merkelini kršćanski demokrati osvojili 7,7% glasova više nego na prošlim izborima i osvojili treći mandat. Njemačka radikalna euroskeptična stranka AFD, koja se zalaže za izlazak zaduženih zemalja iz eurozone i za stroge imigrantske zakone, osvojila je 4,7% glasova. AFD-ov rezultat iznenađuje budući da je stranka osnovana tek u veljači, što znači da je značajan dio glasača bio spreman glasati praktički za bilo koga tko bi zastupao navedenu politiku. U Norveškoj je desna koalicija neočekivano pobijedila vladajuću lijevu koaliciju (o čemu ste mogli čitati u prošlom broju). Relativan izborni uspjeh grčke Zlatne zore, radikalno desne stranke koja pokazuje obilježja paramilitarne fašističke organizacije, već je otprije poznat, a Zlatna zora našla se nedavno u centru pozornosti zbog toga što je grčka vlada uhapsila visoke dužnosnike stranke, uključujući i predsjednika stranke Michaloliakosa, te proglasila stranku zločinačkom organizacijom. Ukratko, ovi podaci pokazuju da desne koalicije u Europi osvajaju izbore, a da radikalno desne stranke dobivaju sve više pristaša i igraju sve važniju ulogu u europskoj politici.

 

Dok se u pobjedi Merkel ističe njen "Mutti faktor" kao emocionalna spona sa biračima, kampanja norveške lijeve vlade pokazala se kao primjer demotivacije i daljnjeg frustriranja građana - ako sam sebe prezentiraš kao zlo (makar i manje), naravno da će se tvojim glasačima zgaditi izborix

Bilo bi lako iz toga zaključiti da se ljudi pogođeni krizom okreću domovini i tradiciji, a da se frustracije pomoću nacionalizma ispoljavaju u obliku agresije prema strancima i sklonosti fašističkim ideologijama. Onda uzmemo ravnalo, povučemo ravnu liniju od sadašnjeg stanja do uspona nacizma u Njemačkoj i zaključimo da kriza neizbježno dovodi do fašističkog preuzimanja vlasti i novog rata. Međutim, takav jednostavan i pesimističan zaključak u ovom je slučaju pogrešan (na kraju krajeva, Njemačka i Norveška se ne nalaze u lošoj ekonomskoj situaciji). Ako detaljnije razmotrimo navedene države, vidjet ćemo da je situacija u Europi kompleksna i da, zapravo, nije toliko crna. Ovi uspjesi desničara su simptomi širih promjena u političkom sustavu i političkoj participaciji. Te promjene ne samo što nisu katastrofalne, nego nam čak ostavljaju i nešto prostora za optimizam.

 

 

Po čemu su lijeve stranke - lijeve?

 

Činjenica što su navedene desne stranke toliko popularne, unatoč tome što uglavnom zastupaju neoliberalne ekonomske programe koji samo produbljuju krizu, ukazuje na to da glasači ne glasaju na temelju ekonomske politike stranke, nego na temelju nacionalističke ideologije. Međutim, uzrok tome nije navodna glupost građana koji zaborave na korupciju i siromaštvo čim stave ruku na srce, nego manjak političko-ekonomskih opcija koje se nude na izbor. Naime, nominalno lijeve opcije koje su imale vlast u Europi svojim su postupcima pokazale da se po ekonomskoj politici ne razlikuju značajno od svojih desnih rivala. Grčka vlada uredno provodi rigorozne mjere štednje koje im određuje Trojka. Norveška vladajuća koalicija u svoja je dva mandata oslabila zaštitu radnika i umirovljenika te postala otvorenijom prema privatizaciji javnih poduzeća, zbog čega im je s vremenom drastično pala podrška među građanima. I hrvatskim je građanima teško shvatiti po čemu je aktualna vlada, ekonomski gledano, “lijeva” ili “socijaldemokratska”. Stoga je potpuno jasno zbog čega građani ne glasaju po kriterijima ekonomske politike. Međutim, u onim slučajevima gdje se pojavi stranka koja nudi jasnu ekonomsku alternativu postojećem sustavu, velik broj građana dat će prednost ekonomiji. Zlatna zora je u Grčkoj svojom desnom retorikom privukla 7% glasača, ali lijeva stranka Syriza svojim je radikalno lijevim ekonomskim programom dobila 26,9% glasova na izborima 2012. Dakle, postoji velik broj lijevih glasača i postoji mogućnost njihovog velikog odaziva. To znači da uspon desnice više govori o slabosti umjereno lijevih i socijaldemokratskih stranki u Europi koje su izgubile povjerenje dobrog dijela građana. Naravno, zasluge snosi i populizam desnih stranki koje su u smislu samopromocije i privlačenja građana općenito daleko sposobnije od lijevih: tako se u pobjedi Merkel ističe njezin “Mutti faktor” kao efikasan način stvaranja emocionalne spone s biračima, dok se kampanja norveške lijeve vlade (koja se može ukratko opisati kao “birajte nas jer smo manje zlo”) pokazala kao primjer demotivacije i daljnjeg frustriranja građana – ako sam sebe prezentiraš kao zlo (makar i manje), naravno da će se tvojim glasačima zgaditi izbori. Valja istaknuti da to nema veze s inherentnom vrijednosti desne ikonografije nasuprot lijevih simbola, nego da je stvar u umijeću javne komunikacije i promocije.

 

61d9ba1612019c13e5b3676c2c7a-grande 

 

Što ne prođe u parlamentu, možda prođe na ulici

 

Sljedeća zanimljiva pojava je da se europski birači, bilo lijevi ili desni, nisu pasivizirali nego radikalizirali, i to u svakom smislu. S jedne strane, radikalne stranke dobivaju znatno veći postotak glasova. S druge strane, građani se politički angažiraju i mimo izbora, služeći se nekonvencionalnim (i često ilegalnim) metodama. To je radikalno u smislu propitivanja koliko postojeći demokratski sustavi uopće imaju smisla i koliko otvaraju prostor za političku participaciju: jesu li demokratski izbori jedini način političke promjene? Koje su druge metode? Kako vršiti pritisak na političku vlast svakog dana, a ne tek jednom u četiri godine? Građani si sve češće postavljaju ta pitanja, ne toliko iz intelektualne znatiželje koliko iz čiste potrebe jer se posljedice krize sve više odražavaju na svakodnevnom životu, a etablirane političke stranke nisu se pokazale previše voljnima i/ili sposobnima da riješe probleme. Stoga građani sve češće stvaraju improvizirani pritisak na vlast, a vladajući odgovaraju jednako tako improviziranim i dosad neviđenim reakcijama. Sve je to normalna reakcija ljudi na jalovost sustava, pri čemu normalnost te pojave ne znači da je ona nužno i pozitivna. Upravo primjer Grčke i Zlatne zore pokazuje sve najbolje i najgore posljedice ovakvog rascjepa između formalnog političkog sustava i građanskih inicijativa.

 

Nakon vladine odluke o rezanju budžeta za besplatnu pravnu pomoć, organizacija UK Uncut je najavila blokiranje prometnica diljem Engleske. Dakle, bez lobiranja u parlamentu, bez ulaska u stranačku politiku, izravno na ulicu

Zlatna zora od početka funkcionira kao organizacija koja radi i kao politička stranka unutar sustava, i kao neformalna građanska organizacija (koja se bavi mlaćenjem i zastrašivanjem). Tako su lani u Grčkoj prijavljena 154 napada na pripadnike druge rase i 104 ove godine, a većinu tih napada izvršili su pripadnici Zlatne zore obučeni u crne majice i maskirne hlače. U dvije godine ubijena su i dva imigranta, ali kap koja je prelila čašu bila je ubojstvo pjevača i antifašista Pavlosa Fyssasa 14. rujna. Fyssasa je napala lako prepoznatljiva skupina i ubila nožem. Premda se stranka ogradila od ubojstva, ubrzo je uhapšen ubojica za kojeg se ispostavilo da je član stranke. Tisuće ljudi izašlo je na ulice u spomen na pjevača i prosvjedovalo protiv Zlatne zore. Grčka vlada je na ovaj niz neuobičajenih političkih događaja odgovorila jednako neuobičajenom reakcijom. U roku od nekoliko dana vlada je pretražila podružnice Zlatne zore diljem države, zaplijenila oružje i municiju, hapsila članove, smijenila nekoliko visokih policijskih dužnosnika koji pripadaju stranci te naposljetku zaključila da je ubojstvo pjevača djelo stranke, a ne pojedinca. Stranka je proglašena kriminalnom organizacijom, njezinim zastupnicima je skinut saborski imunitet te je uhapšen niz visokih stranačkih lica, među njima i predsjednik Nikolaos Michaloliakos. Ovo je prvi put od 1974. da je u Grčkoj uhapšen predsjednik neke stranke.

 

Nastali su veliki prosvjedi desničara zbog vladinih rigoroznih poteza, ali s druge strane sve su ostale stranke pozdravile potez, a ankete pokazuju da je podrška Zlatnoj zori u znatnom padu. Michaloliakos je zaprijetio da će povući sve zastupnike iz sabora što bi značilo prijevremene izbore, ali s obzirom na nizak rejting stranke, teško je vjerovati da će se ići kockati s mjestima koje ima u parlamentu. Ovdje je važno primijetiti porast broja i značaj političkih događaja koji se odvijaju izvan tradicionalnih političkih prostora te stvaranje novih odnosa između političke vlade i (ne)formalnih inicijativa. Rigorozan potez vlade je neobičan, all je većim dijelom neobičan jer se radi o reakciji na neobičnu, jedinstvenu situaciju u kojoj se vlada našla.

 

Syntagma-protest

 

Primjer neformalne građanske reakcije možemo pronaći i na drugom kraju Europe, u Ujedinjenom Kraljevstvu. Britanska vlada je odlučila do 2018. prepoloviti budžet za besplatnu pravnu pomoć pod izlikom štednje. Naravno, ova odluka najviše pogoduje korporacijama budući da pojedini građani ili nevladine organizacije neće imati ekonomska sredstva da bi uopće mogla sudjelovati u sudskom sporu protiv njih. Na to je odgovorila britanska organizacija UK Uncut koja nije stranka, nego skupina za organizaciju prosvjeda protiv nejednakosti i siromaštva. UK Uncut je u ovom povodu organizirao niz prosvjeda po Otoku i najavio blokiranje prometnica u Londonu, Manchesteru, Liverpoolu, Cambridgeu, Hullu, Northamptonu i Norwichu. Dakle, bez lobiranja u parlamentu, bez ulaska u stranačku politiku, izravno na ulicu. Možemo očekivati veći broj takvih akcija diljem Europe, a bit će naročito zanimljivo vidjeti kako će države reagirati na ovakve akcije koje, ako su i postojale prije, nikad nisu bile ovoliko značajne.

 

 

Kako će se sustav promijeniti?

 

Uspon desnice tako nije znak rastućeg fašizma u europskom društvu, nego posljedica slabljenja mainstream lijeve političke opcije, pasivizacije birača i rastućeg političkog angažmana građana mimo tradicionalne politike. To je vezano s gubitkom povjerenja u etablirane stranke i u demokratski sustav uopće, pri čemu ljudi ipak osjećaju potrebu za političkim aktiviranjem kako bi izborili uvjete za vlastiti život. Ljudi stoga reagiraju spontano i s onim što im se nađe “pri ruci”, a to su manje organizirane skupine koje na razne načine pokušavaju otežati život vladajućim strankama i tako stvoriti pritisak koji bi mogao uroditi promjenom. Iako traju rasprave o najboljim političkim sustavima, čini se da dobar dio građana ne kreće u široku sustavnu promjenu, nego se služi spontanim i malenim promjenama unutar sustava kao što je blokiranje prometnica dok ne bude ispunjen neki uvjet. Takvo širenje političkog angažmana i reakcije država na takav angažman vjerojatno su faktori koji će s vremenom najviše izmijeniti demokratske sustave u kojima živimo. Hoće li to dovesti do bolje demokracije, do porasta fašizma, do revolucija ili do nekih posve novih problema? Teško je reći, ali zasad je ipak utješno što se čini da većina građana ipak ne gubi glavu (doslovno i metaforički), nego se pokušava politički angažirati prvenstveno da bi izborili bolje uvjete za život. To bi i trebao biti glavni cilj i glavna vrlina demokracije.

 

 

 

                    (tekst prenosimo iz dvotjednika Zarez u sklopu saradnje naša dva lista)

Beton plus arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.