Nedelja 03. jun 2018.
Piše: Redakcija Biltena

Diktatoru gori pod petama


Kada je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan prošlog mjeseca “na prepad” sazvao izbore, činilo se da su sve karte u njegovim rukama. Pomicanjem datuma izbora za godinu i pol unaprijed planirao je iz utrke eliminirati barem jedan dio opozicije, odnosno prije svega Dobru stranku (İyi parti) koja se osnovala tek nekoliko mjeseci ranije. Osnivanje te stranke ujedno je označilo kraj Erdoğanove dominacije na desnici. Posljednjih mjeseci postalo je jasno da su čak i dijelovi šovinističke, protukurdski orijentirane javnosti, kao i neki islamistički krugovi, okrenuli protiv predsjednika te da su u njegovim ratovima protiv Kurda te neprestanim čistkama i progonima opozicije prepoznali tek pokušaj konsolidiranja osobne diktature.


No spomenuti manevar predsjednika, kojim je pokušao eliminirati desnu opoziciju, ne samo da nije uspio, već je i potaknuo veliko ujedinjenje opozicijskih liberala, nacionalista i islamista koji su Erdoğanovoj širokoj “Narodnoj koaliciji” suprotstavili još širu “Nacionalnu koaliciju”. Malo što te koalicije drži zajedno osim fanatične potpore ili pak žestokog protivljenja predsjedniku. Kako se izbori približavaju (zakazani su za 24. juna), tako postaje sve jasnije da opozicija vladajućoj grupi “puše za vratom”. Umjesto jalove liberalne stranke koja potporu ostvaruje samo u urbanim centrima i bogatijim regijama na zapadu zemlje, protiv Erdoğana se sada okupila šarena družina različitih političkih faktora koji mu očito “grizu” ruralnu bazu u slamovima velegradova i malim mjestima u unutrašnjosti zemlje.


Izbacivanje manjina


To je svakako neočekivani razvoj, koji je u centar igre plasirao jedinu dosljedno demokratsku snagu u zemlji, Narodnu demokratsku stranku (HDP), s kojom ne želi koalirati nitko jer su u njoj uglavnom Kurdi i druge manjine, zajedno s većim dijelom turskih socijalista. Stranka koju su sve vodeće političke snage uoči ovih izbora izbjegavale, sada bi mogla postati “jezičac na vagi”. Naravno pod uvjetom da prijeđe nacionalni izborni prag od 10% glasova, koji je zbog koalicijskih pravila za sve ostale stranke znatno niži. Bez Kurda u parlamentu, vladin bi blok svoju tanku većinu mogao pretvoriti u apsolutnu, a ako i HDP bude zastupljen, udružena bi opozicija lako mogla smijeniti vladajuću koaliciju.


Tako će Erdoğanova sudbina prije svega ovisiti o tome hoće li HDP biti zastupljena u parlamentu. Zbog toga nikoga ne čudi da se diktator i uoči ovih izbora služi sada već standardnim metodama sprječavanja turskih Kurda u glasovanju. Odlukom državnih tijela, biračka mjesta su za nekoliko stotina tisuća birača premještena iz kurdskih krajeva u mjesta pod čvršćom kontrolom vladine desnice i to iz “sigurnosnih razloga”. Taj potez omogućuje ad hoc prekrajanje izbornih jedinica, a time i izborni inženjering, ali ujedno služi i zastrašivanju Kurda koji bi trebali putovati desetke kilometara da glasuju u neprijateljskom okruženju. No slične su metode već pokušane i na prošlim izborima, pa nisu uspjele izbaciti HDP iz parlamenta.


U svakom slučaju, čini se da je Erdoğanova agresivna protumanjinska politika konačno došla na naplatu. Nije mu pomogla da ostvari potpunu dominaciju na desnici, ali mu je istodobno osigurala trajno neprijateljstvo turskih Kurda.



Veći broj visokoobrazovanih Balkanaca zaposlen u EU nego u matičnoj zemlji


Među 6 zemalja članica EU koje imaju najveći broj radno aktivnog stanovništva na životu u drugoj EU zemlji nalaze se i tri balkanske: Rumunjska, Bugarska i Hrvatska. Petina Rumunja/ki (19,7 posto), šestina Hrvata/ica (14 posto) i osmina Bugara (12,5) u dobi od 20 do 64 godine živjelo je 2017. godine u nekoj drugoj Europskoj zemlji, pokazuje Eurostat. Ovakav prosjek višestruko je veći od onoga Unije gdje iznosi 3,8 posto, što je porast sa 2,5 koliko je iznosio prije pridruživanja istočnih članica 2007. i 2013. godine.


Stopa zaposlenosti emigranata u EU iznosi visokih 76 posto (Slovenci su zaposleni u omjeru od 82,9 posto, Hrvati 79,8 zatim Rumunji 71,2 te Bugari 68,7 posto) što je više od 72 posto koliko iznosi EU prosjek za radno aktivne građane.


Statistike također pokazuju da Rumunji i Hrvati imaju više šanse pronaći posao vani nego kod kuće, dok Bugari imaju jednake kod kuće i vani. Primjerice, nekvalificirani ili nisko kvalificirani radnici unutar EU koji žive van matične zemlje sistemski imaju veće šanse dobiti posao u drugoj zemlji nego u vlastitoj (vjerojatno zbog činjenice da u odabranim zemljama predstavljaju jeftinu radnu snagu). Zanimljiv je i podatak da su radno najmanje mobilni Nijemci među kojima tek 1 posto stanovništva živi van matične zemlje. S druge strane Rumunji imaju najveću stopu rasta emigracije, pa je tako broj Rumunja/ki koji žive van zemlje narastao u posljednjih deset godina sa 12,3 na 19,7 posto.


Konkretne posljedice apstraktnih fraza


No, dok posljednjih godina emigracijski trend vlada među visokoobrazovanim klasama, ove statistike pokazuju kako najveći dio naših emigranata u EU ima završenu tek osnovnu školu. Podaci također ukazuju na to da je broj visokoobrazovanih ljudi u matičnoj zemlji i u EU gotovo je svugdje podjednak, osim u Hrvatskoj i Bugarskoj, gdje je broj zaposlenih visokoobrazovanih ljudi u inozemstvu veći nego u matičnoj zemlji. Radi se dakako o zabrinjavajućem trendu koji je još jedna potvrda potpunog neuspjeha 15 godina dugog procesa transformacije tranzicijskih ekonomija u “zemlje znanja” odnosno informacijske ekonomije.


Statistika je još poraznija ako se uzme u obzir nizak postotak visokoobrazovanog stanovništva u tri zemlje kao i nedavni zaokret službenih politika koje više ne govore o informatizaciji – ne jer je dovršena, nego jer konsenzus političke volje ne leži u ovome sektoru. Umjesto skupog ulaganja u otvaranje novih radnih mjesta ili poticanja promjene strukture ekonomije političke elite triju zemalja odlučile su, poprilično dosljedno, kao i prethodnih 20-ak godina, ne činiti ništa dugoročno zahtjevno i društveno odgovorno već su odabrali liniju manjeg otpora, liniju pogodovanja kapitalu, a na evidentnu štetu društvu. Ta se linija očituje u diskursima o manjku radne snage i uvozu još jeftinije radne snage.


I dok ćete od liberalnih komentatora čuti kako se očito radi o “prirodnom” procesu, zapravo se radi o površnom, banalnom i paušalnom zaključivanju. Akumulacija društvenog bogatstava u zapadnim zemljama, i pratećih mu brojnih prilika (obrazovnih, ekonomskih, kulturnih i društvenih), te istovremeno osiromašivanje istočnih zemalja rezultat je nejednakog društvenog, političkog i ekonomskog uređenja Unije i posljedica tendencije koncentracije kapitala koji je društveni odnosa eksploatacije, a ne računovodstveni višak na tuđim računima. Kronični nedostatak radnih mjesta u zemljama periferije nije rezultat mentaliteta, lijenosti, uhljebljivanja ili socijalizma, već socijalno neosjetljivog razvojnog modela.


Beton plus arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.